Višeljublje u praksi

Radi se o dokumentarcu kojeg je američka sociologinja Nikki Kaufman snimila u Taosu, Novom Meksiku, Kaliforniji i Filadelfiji. Film traje 25 minuta i pokriva širok raspon tema, problema i životnih situacija s kojima se susreću ljudi koji prakticiraju višeljublje.

Polyamory - A Short Film by Nikki Kaufman from Nikki Kaufman on Vimeo.

Ne želim pravo kojeg nemaju svi

Kao duhovni uvod u ovaj članak preporučam tekst pdo naslovom "Ljubav djeluje".

Referendum o braku mnogima je već na vrh glave. Ali, i to je zapravo smicalica onih koji su uspjeli progurati nešto moralno upitno u vrhovni zakon jedne države. Usprkos gnjavaži, ne smijemo olako preći preko toga. Tako dugo dok je situacija ovakva kakva jest - dok većina ne shvaća što se dogodilo, tako dugo ljubav i suosjećanje ne mogu mirovati.

U članku pod naslovom "Građani protiv malograđana" Miljenko Jergović se pita koliko bi nas, heteroseksualnih Hrvata, stavilo na ruke žutu ili crvenu vrpcu ako će ju sutra morati nositi homoseksualci, Srbi ili Židovi?

Takav se postupak čini pomalo pretjeranim, ali opet: možete li mirna srca stajati sa strane i gledati kako se prema manjini odnosimo kao prema manje vrijednima?

Nije li odricanje od svog vlastitog prava jedini moralni čin u situaciji u kojoj je diskriminacija postala ustavna?

Zbog toga sve čestitke redateljskomi paru Franki Perković i Bruno Gamulinu koji su dan nakon referenduma predali zahtjev za razvod braka. Nisu se odrekli ljubavi, zajedničkog života niti bilo čega što su imali ranije. Samo su vratili državi ono što je ona uskratila nekim drugim ljudima. Ne treba im nešto što nosi oznaku diskriminacije. I tako će biti ‘dok se zemlja ne sabere’ , kažu oni.

Da sam kojim slučajem u njihovom položaju, sasvim sigurno bih učinio to isto. Ne želim pravo kojeg nemaju svi sa mnom ravnopravni i meni jednaki po svemu osim po seksualnoj orjentaciji. Na žalost, sada sam uskraćen za taj deklarativni čin jer sam se od društvene institucije zvane brak oprostio prije dvadeset godina. Ima previše licemjerja među onima koji se s njom ponose, da bih se u tome osjećao čisto.

Na osobnoj razini, bilo bi mi drago da mnogi slijede Franku i Brunu, jer, zapravo, koliko mirno možete gledati sami sebi u lice kad vas je država proglasila povlaštenim, a da to niste ničim posebnim zaslužili, osim što ste rođeni takvi kakvi jeste. A vaše je prijatelje ta ista država proglasila manje vrijednim - iz istog razloga. Rođeni su takvi kakvi jesu.

Međutim, sada mi se nameće još jedno pitanje. Ne znam mnogo o primjeni novog zakona o životnom partnerstvu. Ali, zanmima me sljedeće: ako dvoje ljudi, jedan heteroseksualni muškarac i jedna heteroseksualna žena, oduče registrirati životno partnerstvo, mogu li oni to učiniti po tom novom zakonu?

Mogu li svojom vlastitom odlukom biti jednaki sa svim diskriminiranima? Ili će ih država, samo zato jer su jedan muškarac i jedna žena, i još k tome heteroseksualni, prisiliti na brak?

33,51 % slobode

Novi odnosi nisu uvjetovani samo procesima osvješćivanja unutar ljudi, već i općom klimom u društvu. Da bi ljubavni odnos i eventualna zajednica koja iz njega proizlazi bili slobodni i prihvaćeni, nije dovoljno samo biti siguran u svoje osjećaje, raščistiti sa svim preprekama i sumnjama i potpuno se predati u ruke svojeg ili svojih partnera. To je osnova, naravno, ali važni činitelj je i okolina u kojoj živimo.

Novi ljubavni odnosi su na obzorju. Oni su budućnost, to je sigurno. No, zbog nedavnih događaja oko referenduma, za Hrvatsku je to sada malo dalja budućnost nego je izgledalo ranije.

Referendum iniciran od strane udruge desničarsko-klerikalne orijentacije u Ustav je stavio odredbu koja naziv "brak" zaštićuje poput marketinškog brenda rezerviranog samo za jednog muškaraca i jednu ženu.

Nadam se da taj sramotni čin, koji je blagoslovljen s  točno 946433 hrvatskih glasova (65,87% onih koji su izišli na birališta) neće spriječiti davanje punih legalnih prava istospolnim zajednicma u njihovom "registriranom partnerstvu" ili kako će se već to zvati.

Osim što je Hrvatsku deklarirao kao nazadnu i reakcionranu zemlju što se tiče slobode privatnog života i prava manjina (u rangu, primjerice, sa Srbijom, Crnom Gorom, Bjelorusijom i Rusijom), referendum je pokazao kakvo je stanje stvari u glavama ljudi.

A ono je – kaotično. U biti, ljudi koji su zapečatili nazadnjačku sudbinu Hrvatske, učinili su to iz sasvim pogrešnih razloga. Umijesto da se usprotive diskriminaciji različitih oni su smatrali da svojim glasom:

1. izražavaju vlastitu seksualnu i ljubavnu orjentaciju
2. izražavaju osobno gađenje prema ljubavi drugačije vrste od svoje
3. štite brak od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja
4, potvrđuju da su se muškarci i žene oduvijek vjenčavali
5. potvrđuju da u braku nastaju djeca
6. određuju da će i njihova djeca biti heteroseksualne orjentacije
7. osiguravaju božji blagoslov jer slušaju župnikove naputke
8. sve ovo gore zajedno, u različitim omjerima

Naravno, ništa od toga nije točno (iako su ih agitatori referendumske inicijative vrlo uspješno upravo u to uvjerili). I ništa od toga nije postignuto zaštitom imena brak za samo jedan oblik ljubavne i životne zajednice.

No, što je tu je. Brak je sada mrtvo slovo na ustavnom papiru. Kao takvo neće postati bolje nego je bilo prije ove demonstracije sramote.

Kakav utjecaj sve to ima na one koji u svojem životu prakticiraju nove oblike ljubavnih odnosa i životnih zajednica?

Ponajprije, iako je ovaj referendum bio uperen izravno protiv istispolnih zajednica, posljedice će osjetiti svi koji su drugačiji. Barem za neko vrijeme (vidjet ćemo koliko dugo) dodatno je usporen ionako polagani napredak prema normalnijem odnosu prema drugačijim izborima. Za razliku od homoseksualnih osoba koje u tome nemaju baš nikakvog izbora, oni koji odabiru nove odnose imaju veći stupanj slobode. Ne uvijek i ne u potpunosti, ali ipak imaju.

A svi zajedno, tako je ispalo, sada u Hrvatskoj imamo 33,51% šanse da živimo slobodno!

Dobre strane ovog referenduma su slijedeće:

1. Napredni ljudi razvijenog osjećaja za važnost ljudskih prava i sloboda konačno su shvatili da ne mogu stajati po strani. Prisutan je znatno veći stupanj ujedninja i odlučnosti da se suprotstavimo ideološkoj tiraniji koja želi obezvrijediti manjinske oblike ljubavnih praksi i životnih zajednica.

2. U cijelom društvu je povećana senzibilnost za probleme prava manjina. Iako je ova inicijativa uspjela zbog vješte manipulacije neukima, postoji opravdana nada da će velik broj građana ipak promijeniti mišjenje nakon što shvate što su zapravo učinili i kuda vodi nastavak tog puta.

3. Naziv i pojam "brak" definitivno odlazi u povijest kao bilo kakvo relevatno uporište ili orjentir za stvaranje novih ljubavnih zajednica. Iako u ovom trenutku to izgleda kao poraz, i definitivno otvara vrata diskriminaciji, u biti se radi o dobrodošlom odmaku od starih, izanđalih obrazaca na koje se više ne treba osvrtati. Ostavimo ih onima koji su se uspješno za njih izborili.

Nema nikakve sumnje da će u budućnosti svaki oblik životne zajednice, a isto tako i svaki oblik ljubavne prakse, morati uživati potpuno ista prava.

A tih 33,51% slobode je zapravo velika brojka! Trećina građana Hrvatske razumije i prihvaća različitosti. Ima nade! Itekako ima nade.