Wednesday 27 February 2013

Monogamna Hrvatska


Naravno da nije, ali se svojski trudi ostaviti taj dojam!

Slijedi komentar Adriana P. Kezelea na članak objavljen u Globusu od 29.07.2011., pod naslovom "Kraj vjernosti", nastalog na osnovi pitanja koja su mu upućena od strane autorice članka, novinarkeTanje Tolić.


Članak počinje opisom situacije u ljubavnom i bračnom životu koja je u najmanju ruku izrazito različita deklariranim željama i namjerama svih sudionika. Koristeći citate stranih izvora (očigledno mnogo spremnijih na suočavanje s istinom), uvod članka opravdava pitanje iz svog podnaslova: "Je li vrijeme za novu emotivnu i seksualnu etiku utemeljenu na realnosti?"

Sa zanimanjem sam krenuo čitati što će o toj temi reći lokalni "stručnjaci za ljubav" (navodnici nisu znak omalovažavanja već su tu stoga jer bi takva titula bila prezahtjevna s koje god strane da ju pogledate). Sugovornici u članku su jedan srpski (Zoran Milivojević) i jedan domaći (Bruno Šimleša) autor knjiga o ljubavi. Iako obojica naizgled tolerantno (kako se već pristoji) pričaju o suvremenoj krizi ljubavi, na kraju mi je ostao dojam antiklimaksa. Nešto ne valja s našim ljubavnim odnosima i posebice s institucijom braka –otprilike ono isto što nije valjalo stoljećima pa i tisućljećima – a rješenja koja ova dvojica autora nude na kraju se ipak svode na jednako tako stoljetno (i očigledno nedjelotvorno) zagovaranje monogamije. Kao da nedostaje prave hrabrosti za stvarnu reviziju suvremene bračne anti-idile.

Inače nisam previše raspoložen za polemike. Međutim, ova je tema vrlo osjetljiva. Naime prosječni je čitatelj izrazito indoktriniran po tom pitanju. (Nemojte se buniti – svi, ama baš svi mi, odrasli u Hrvatskoj – a zapravo i bilo gdje drugdje u svijetu – od malih smo nogu indoktrinirani monogamijom kao jedinim ispravnim, moralnim, bogobojaznim, pristojnim i poželjnim načinom organiziranja svog ljubavnog i obiteljskog života.) Kao takav, odnosno takva, čitateljica će biti sklona bez mnogo promišljanja prihvatiti osnovnu postavku: monogamija je nedodirljiva, pitanje je samo zašto ju on/a ne može slijediti odnosno ostvariti? Zašto on/a, i većina ljudi koji ih okružuju, usprkos idealu, propovjedima i društvenom pritisku nekako uvijek ispadnu prevareni ili pak preljubnici? Mora da je nešto krivo u nama; mora da smo slabi ili jednostavno nedovoljno zreli. Vjerojatno smo nestabilni, skloni niskim strastima ili čak obuzeti nekim demonima. Mora da u nečemu griješimo kad nam monogamija u praksi nikako ne uspijeva!

Na toj pozadini javlja se stotine i tisuće stručnjaka i još više njihovih knjiga koje će željnima pružiti još jednu utjehu, pa reći: "Da, može se. I vi to sigurno možete. Samo se morate malo potruditi, disciplinirati se, promijeniti pokoju misao i stav i – eto! Monogamija odlično funkcionira!"

I tako počinje nova igra, novi začarani krug. Prethodno razočarani dobivaju novu nadu i vjeru u svoj ideal. Nakon toga slijede godine truda, rada na sebi, pokušaja razumijevanja svojih partnera i sebe, ponekad čak i bračnih savjetovanja i psihoterapije. I tako sve do sljedećeg ljubavnog brodoloma.

Sjećam se nekoć vrlo popularne knjige (odnosno čak serije knjiga sličnih naslova), nešto kao "Žene su s Venere, muškarci su s Marsa". Bila je prepuna sitnih zgodnih savjeta o tome kako razumjeti suprotni spol, kako ih učiniti dobrim partnerima, kako im ugoditi i kako se prilagoditi da bi monogamija funkcionirala. Autor je iza sebe imao nekoliko propalih brakova. I te je knjige, ako me sjećanje dobro služi, zapravo pripremao sa svojom tadašnjom bračnom družicom s podjednakim iskustvom. Valjda su mislili da im ta situacija daje autoritet u području ljubavi, da ih čini stručnjacima za monogamiju. Mislim da su se na kraju i oni razišli. Ali, dok je knjiga bila na listi najprodavanijih, milijuni su im povjerovali: "Eto ga! To je sad to – to je konačni lijek za čovječanstvo. Tajna je otkivena i od sada na dalje monogamija će biti super!"

Pomalo me rastužuje činjenica da ti isti procesi i dalje traju. Usprkos vlastitom iskustvu i stvarnosti u kojoj žive, ljudi i dalje nasjedaju na iste priče. A uvijek ima onih koji jednostavno vole te priče širiti i dalje, mada bi mnogo bolje iskoristili svoje vrijeme, položaj i utjecaj da ljudima pomognu prihvatiti istinu. Naravno, najprije ju moraju prihvatiti i sami.

Već sam rekao – nisam čovjek od polemika. Ovo što ću sad napisati samo je reakcija na pročitano u članku. Nisam proučavao detaljno ni Milivojevića ni Šimlešu. Moguće je da na drugim mjestima zvuče drugačija. Na posljetku, članak je samo članak – nema dovoljno mjesta za detaljna obrazloženja. Ali, taj tekst su, takav kakav jest, pročitali mnogi. Ovaj komentar će, na žalost, vjerojatno imati manju publiku. Dakle, eto kako meni to izgleda.

Milivojević je psihoterapeut, s korijenima u službenoj medicini. Mali pregled biologije i evolucijske psihologije je u redu, a što se tiče monogamije, odmah nailazimo na zaključak da je ona više društvena nego prirodna. "Dobro je da se geni što više razmjenjuju", kaže Milivojević, pa je tako biološki opravdanije da nismo monogamni. Ali, monogamija je društveno najpravednija jer "garantira da će svatko imati dijete"!

Nije do kraja jasno na koji način to monogamija postiže, osim ponovo u snovima i idealima. Čini mi se da jedino što ona jamči jest da će svaki muškarac koji je oženjen biti uvjeren kako će dijete koje odgaja biti biološki njegovo! To je jedino jamstvo koje pruža praksa suvremene monogamije. Sve drugo je vrlo upitno.

Složio bih se s Milivojevićem kad kaže da je danas prisutan narcisoidni model ljubavi. Izgleda da je bitno što drugi ljudi donose nama. Bitne su naše potrebe. Ako ih netko zadovoljava, ljubavna veza je održiva. Najprije ja i moje potrebe, a onda ćemo vidjeti koga volimo. O davanju malo tko razmišlja, a posebice ga ne stavlja na prvo mjesto.

No, u tom kontekstu mi se opet čini da Milivojević pomalo naginje konzervativnom obliku bračnoga života. Gotovo da opravdava stara vremena u kojima se brak nije nikada razvrgavao. Kaže da je sigurno i tada bilo ljubavi, a svakako i mnogo djece. Ova posljednja primjedba vjerojatno nije slučajna jer djeca su proizvod ljubavi i braka, a danas ih, prema opće prihvaćenom mišljenju, ima premalo.

Za zaljubljenost kaže da je precijenjena, izgleda da joj se čak i protivi kad kaže da ona mora proći.

Hm. Zapravo kad malo razmislim, još je depresivniji što se tiče ljubavi same. "Ona nije smisao života, nije cilj – ona je sredstvo. Nije važno što želite od ljubavi, važno je što želite od života."

Ah.

Koliko sam shvatio, nakon prihvaćanja takvih osnovnih stavova, slijedi određivanje kriterija po kojima se neki ljudi mogu uklopiti u naš život, a neki ne. I sve to sa svrhom održavanja bračne monogamije. Ako vam se čini da u svemu tome nema mnogo ljubavi – vjerojatno ste u pravu! I meni se tako čini!

Spajanje "srca i glave" o kojem govori Milivojević je vjerojatno vrlo praktičan postupak. Naravno, pod uvjetom da se može izvesti, budući da svi znamo da srce ima svoje zakone koliko god ih mi pokušavali nadmudriti racionalnim odlukama.

Čitajući te posljednje retke Milivojevićevih odgovora na pitanje krize današnjega braka i ljubavnih odnosa, i s obzirom da je na kraju jednostavno izjavio da "još tražimo" način da riješimo taj problem (već par tisuća godina ga tražimo), pomislio sam da bi možda najbolje bilo odluku prepustiti onima koji nisu pod utjecajem zbunjujućih signala ljubavi, već su mudri, racionalni, promišljeni i - stariji od nas! Dogovoreni brakovi imaju sve atribute spajanja srca i glave koje nam predlaže Milivojević! U biti, ništa ne tražimo – već smo našli, samo se trebamo držati starih, prokušanih načina na koji je društvo stoljećima održavalo svoju prividno monogamnu strukturu!

Na neki način razumijem Milivojevića. On je psihoterapeut. Njegov posao je održavati ljude funkcionalnima, uz zadani minimum osjećaja zadovoljstva. Nije njegovo da propitkuje date kriterije i obrasce, te mijenja društvo i način na koji ono oblikuje naše ponašanje. To je posao vizionara.

Ali, ipak, da se u današnje vrijeme, početkom novog stoljeća i novih kretanja u društvenoj svijesti – zbog kojih se svi stari obrasci preispituju i mijenjaju iz temelja – zagovara svojevrsna trgovina ljubavlju u ime održavanja praktičnih vidova dobrog životnog funkcioniranja...?

Možda griješim. Možda sam stekao pogrešan dojam. Nadam se.

Bruno Šimleša je drugačija, ali opet nekako slična priča. Mlad i čitan autor koji se uspio nametnuti svojim šarmom i elokvencijom. Piše knjige o ljubavi. Počinje "diplomatski korektnom" izjavom o tome kako višeljubnih ima (u manjini su, kaže; iako je upitno odakle takvo uvjerenje, s obzirom na situaciju, statistike i izvještaje koji ukazuju na većinsko ne-monogamno ponašanje; vjerojatno je u pitanju želja da se ideal pretvori u stvarnost), te imaju svoje mjesto pod suncem a time pravo i mogućnost na sretne ljubavne odnose.

Lijepo zahvaljujem i iskreno se nadam da će se takav stav što prije raširiti i postati opće prihvaćen!

Međutim, ovaj početni dojam kvare njegove daljnje izjave, posebice ona kako je monogamija stvar karaktera. Volio bih na tom mjestu vidjeti neku drugu riječ. "Karakter" bi mogao sugerirati da su višeljubni bez njega, ili recimo "lošeg karaktera" naspram onih s karakterom monogamnih. Slična dilema bi se mogla javiti ako bi netko izjavio da je on, naspram homoseksualaca, heteroseksualan, i to zbog svog karaktera!

Naravno, pitanje seksualne orijentacije nije isto kao i pitanje ljubavne orijentacije. Ali je slično u dovoljnom obimu da se ustvrdi kako vrijednosti karaktera – posebice one koje cijenimo, jer u tom smislu obično upotrebljavamo tu riječ, vrijede za sve jednako: monogamne, višeljubne, homoseksualne, heteroseksualne i sve druge koji još nisu isplivali na površinu.

Pitanje duhovne razvijenosti i ljubavne širine neću komentirati – za to bi trebali objasniti previše pojmova i, naravno, znati o čemu govorimo kad kažemo "razvijena svijest". Znači, trebali bismo biti "stručnjak za svijest", a ne samo "stručnjak za ljubav".

Zanimljivije mi je nešto drugo - Šimlešina uvjerenost da će, bez obzira na svoju dob, ostati uvijek isti i da se neće promijeniti. Iznenađenja su uvijek moguća, ali još nisam sreo čovjeka koji bi nakon određenih godina tvrdio tako nešto. Vidjet ćemo.

No, ako "nepromjenjivost" ljubavnog statusa spojimo s izjavom o tome kako mu je lako biti monogaman zato jer "partnerica zadovoljava sve njegove emocionalne, spoznajne i seksualne potrebe", dolazimo na sklizak teren. Nesvjesno ili ne, Šimleša je ovdje izjavio kako monogamnost zapravo i nema veze s ljubavlju nego s - potrebama. Ako se sad vratim na Milivojevića, izgleda da su njih dvojica na istoj liniji: važno je da su naši ciljevi ispunjeni, tada možemo biti monogamni, odnosno to je tada lakše.

E, sad, ako je Bruno Šimleša monogaman jer partnerica sada zadovoljava sve njegove potrebe, što će biti ako se potrebe promijene? Jer, one se s vremenom mijenjaju, čak i ako mi uporno tvrdimo da smo ostali isti. Možda će ostati vjeran sebi i zamijeniti partnericu? Možda će ne-karakterno pokleknuti i slijediti vojsku "monogamnih" koji varaju svoje voljene? Ili će možda u tom procesu shvatiti da ljubav nema baš puno veze s tim jesu li naše potrebe zadovoljene ili nisu? Da, znam, ovo posljednje je pomalo teško shvatiti, pogotovo u pozadini tolike priče o samima sebi, o našim pravima, željama, potrebama, funkcioniranju, ciljevima i drugim proračunatostima.

A možda će partnerica zauvijek, do kraja života, zadovoljavati sve njegove potrebe? Koliko god je to malo vjerojatno, držimo palčeve da će tako biti (jer sve ostalo je ne-romantično i ruši ideal "onog pravog").

Nadalje, moram priznati da me Šimleša zbunio pričom o svojim "platonskim odnosima", odnosno ljubavnim odnosima s drugim ljudima (nadam se da je spominjanje odnosa s kćerkicom u tom smislu samo mala nespretnost u izražavanju). Recimo da maknemo prijateljske, roditeljske, profesionalne i druge odnose (u kojima jednako tako možemo biti predani i "intimni") kao nevažne za temu monogamije ili poligamije, dakle romantično-seksualne ljubavi, da li to znači da u njegovom životu postoje odnosi koji su ljubavni, s osobama suprotnog ili istog spola, samo nisu seksualni?

Ako postoje, po svim definicijama, to bi bilo višeljublje! Seksualni odnos ne definira ljubav. Ali, ako je tako, onda smo otvorili vrata mnogim pitanjima. Primjerice, što je s pričom o zadovoljenim svim emocionalnim potrebama s jednom osobom ako se ljubav javlja prema drugima (samo se seksualnost drži na odstojanju)? Hm.

Šimleša pak sa sigurnošću potvrđuje svoju definiciju seksualne monogamnosti: "Monogamiju ne treba shvatiti kao naredbu da imamo samo jedan ljubavni odnos, nego samo jedan seksualni."

Dakle, on zapravo govori o ne-seksualnom višeljublju! Odlično!

No, pitam se, čemu onda ta "naredba" o jednom seksualnom odnosu? Što je to u seksualnom, u tjelesnom, što je tako izrazito važno, bitno i presudno, da određuje naš život, način organizacije ljubavnih veza, društveni položaj? I, pobogu, ako je netko monogaman po prirodi – ili, neka mu bude, po karakteru – što će mu naredba?

Ako pak mu ipak treba naredba, znači da ima neke seksualne strasti, želje i potrebe koje njegova partnerica ne zadovoljava? Ili se te potrebe i želje možda javljaju, usprkos tome što ih ona zadovoljava? Doista zbunjujuće.

Kao i u slučaju Milivojevića, nadam se da se radi samo o dojmu. Tko zna što je Šimleša zapravo mislio reći... Ipak je to samo članak. Teško je izreći svoje prave misli u samo nekoliko rečenica.

Ali, vidite, sve u svemu, ostaje mi otužni dojam o našoj situaciji. Članak počinje s mnogo poleta i nade. Novinarka se potrudila sakupiti razna mišljenja – između ostalog i moje, na čemu joj zahvaljujem. Međutim, središnji dio članka okupiraju dva lokalna stručnjaka koji, svako iz svog kuta gledišta, opravdavaju i zagovaraju prihvaćanje monogamije kao isključivog i poželjnog načina organiziranja ljubavnog života. I to u trenutku dok se cijeli svijet mijenja, dok se redefiniraju odnosi i počinje se istraživati ono novo koje nam je toliko potrebno, i to ne samo zbog ljubavnih odnosa, nego i zbog cjelokupnog načina života.

Jasno mi je da je državi, bankama i organiziranoj religiji u interesu održati nas prividno monogamnima i unutar čvrsto definiranih bračnih zajednica (tako je lakše upravljati ljudima i iskorištavati ih) ali nekako oklijevam pojedinačne zagovaratelje monogamne isključivosti svrstati u istu skupinu. Vjerujem da se radi o njihovom iskrenom uvjerenju.

Ali, kad bi istina doista bila izrečena i prihvaćena – a evo je: po prirodi smo raznoliki, većinom višeljubni, manjinom jednoljubni – vjerojatno je da psihoterapija više ne bi bila potrebna onima koji su samo takvi kakvi jesu, ali se osjećaju krivima, manjkavima i lošima zbog društvenog pritiska. Ne bi im bili potrebni ni silni savjeti o tome kako da vode svoj prividno monogamni život. Većina čitalačke publike knjiga o ljubavi bi nestala. Oni višeljubni bi se oslobodili krivice i okrenuli se bitnim stvarima: kako organizirati svoj život, kako promijeniti okolnosti svog života da njihova prava priroda bude osobođena. Oni prirodno jednoljubni bi odmahnuli rukom na savjete – jer što će im oni, kad već žive ono što jesu?

I tako, sudeći prema članku, ispada da savjete o monogamnoj ljubavi u nas daju (i knjige pišu) platonski višeljubni za istinski višeljubne kojima je teško održati seksualnu monogamiju! A sve to u ime... čega?

Sigurno ne u ime Ljubavi.

Monday 25 February 2013

Anthony Ravenscroft: Polyamory


Jeste li znali da na svjetskom tržištu ima više knjiga o malim rock skupinama iz Kanade, nego o višeljublju? I to ako temu proširimo na izvanbračne pustolovine i svingere…

Iz tog razloga, svaka dobra knjiga o toj temi je više nego dobrodošla. A ova knjiga čiji autor je Anthony Ravenscroft doista je jedna od najboljih za koje znam. Naslov je, naizgled, vrlo jasan – “Višeljublje”, ali već podnaslov ukazuje da se susrećemo s nečim zanimljivim i neuobičajenim: “mape za one koji nemaju pojima, te one koji se nadaju”. Nadahnuti ovitak ide još i dalje, pa kaže da će ova knjiga odgovoriti na “polovicu vaših pitanja”!

Doista, autor je vrlo realan što se tiče teme o kojoj piše. Ponajprije, prividna jasnoća naslova razbija se već na prvim stranicama knjige – što je to višeljublje? Postoji li to uopće ili se radi o još jednom pojmu kojeg smo smo izmislili da bi objasnili ono neobjašnjivo – svoj ljubavni život?

Vrijednost knjige ponajprije vidim u iskrenom, humornom (pročitajte naslove poglavlja, morat ćete se nasmijati – recimo: “Zajednički život kao metoda samoubojstva”) i samokritičnom pristupu svojim vlastitim iskustvima (preko dvadeset godina aktivnog ljubavnog ne-monogamnog života), jasno isticanje problema, dilema, zbunjenosti, pa i gluposti koje čine i na koje nailaze oni koji slijede potpuno nepoznati put višeljublja.

Novih informacija ne nedostaje. Tako ćete, primjerice, u prvim poglavljima naići na priličnu količinu novih naziva koja će vam istodobno otvoriti nove spoznaje. Saznat ćete što su to “primarni” ili “sekundarni” partneri; što je to VD (važan(a) drugi(a)); što je to ENL (energija nove ljubavi) ili VEE (oblik veze u obliku slova V). Pripremite se na niz novih i neočekivanih spoznaja.

Međutim, autor se ne zaustavlja samo na nabrajanju. Njegove analize idu mnogo dublje od toga – sve do vrlo pronicljivog sociološko-lingvističkog objašnjenja zašto je žargon važan, posebice kad ulazimo u neispitani teritorij.

Zatim slijedi kratak ali vrlo sadržajan pregled povijesti odnosa, posebice monogmanog (bračnog), te ukazivanje na mnoge mitove po kojima živimo a da toga nismo ni svjesni (primjerice kako je ljubav ili jedna ili je nema, kako svatko ima “onog pravog” i to jednog, kako ljubav prestaje kad se pojavi nova i slično). Slijede razjašnjenja legalnih pojmova, najčešćih pitanja i predrasuda (promiskuitet, razlika između svingera i višeljubnih itd.), te najčešćih problema – od ljubomore do praktičnih svakodnevnih sitnica (djece, posla, slobodnog vremena i slično).

Uglavnom, čitanje ovakve knjige, napisane iz prve ruke i to vrlo vješto, svježe i zabavno, doista vam može otvoriti nove obzore i mogućnosti vašeg vlastitog života. Samo ako ste na to spremni.
Da ne zaključim samo s toplom preporukom, istaknut ću jedan ili dva izdvojena detalja koja mi se čine važnim.

Primjerice, autor izvrsno objašnjava zašto je višeljublje nešto oko čega ne možete odlučivati – to je zapravo vaše stanje. Ili nije. Moguće je da se skrivate, da ste licemjerni ili su vas uvjerili da morate biti nešto što niste. Drugim riječima, višeljublje je u vama ili nije u vama. Ne možete “postati” višeljubni zato jer ste odlučili. Ali, možete svoju istinsku narav početi živjeti iskreno.

Ili, druga vrlo važna spoznaja koja uključuje i određenu predrasudu: višeljublje ne povlači za sobom određene značajke karaktera, ni one dobre ni one loše. Primjerice, ne možete i ne smijete reći da višeljubni ljudi nisu vjerni ili pouzdani. Ne možete reći ni da su promiskuitetni – često imaju manje partnera u životu nego oni serisjski jednoljubni (da ne govorimo o licemjernim, lažnim jednoljubnima).

S druge strane, ne smijete ni idealizirati višeljublje. Ponekad se misli da vas višeljublje oslobađa ljubomore. Nipošto! Ljubomora je znak emocionalne slabosti, posesivnosti i nesigurnosti u sebe. Višeljubna osoba može itekako biti ljubomorna – po definiciji, VIŠE nego ona jednoljubna!!!

Uglavnom, topla preporuka: pročitati!

Knjiga nije objavljena na hrvatskom jeziku. Može se nabaviti preko Amazona: Anthony Ravenscroft: Polyamory – Roadmaps for the Clueless & Hopeful, Fenris Brothers, USA, 2004.

Tekst: Adrian P. Kezele

Thursday 14 February 2013

Duhovno partnerstvo


Slijedi prijepis predavanja kojeg je Adrian P. Kezele održao povodom izlaska knjige Gary Zukava “Život duše”. Predavanje je održano 2002. godine. Kao što ćete vidjeti, u njemu je Adrian iznio osnove zamisli koje su se kasnije pojavile detaljno razrađene u njegovim knjigama “Čarobnica”, “Sadashiva Tantra”, "Ljubav – više nije previše”, i drugima.

***

Prije nešto više od godinu dana održao sam predavanje pod nazivom “Vizija budućnosti”, na kojem sam govorio o mogućim smjerovima razvoja različitih područja života u vremenu koje dolazi. Tada sam spomenuo promjene koje će se s rastom duhovnog znanja dogoditi u području odnosa među ljudima. Dao sam naslutiti da će se razviti novi oblici partnerstva, nove životne zajednice koje će zamijeniti postojeće. Ako su postojeći oblici odnosa među ljudima, posebice privatni odnosi, ljubavni odnosi ako hoćete, rezltat dosadašnje evolucije naših duša, onda će novi koraci na putu evolucije svakako donijeti i novu vrstu odnosa.

Nakon tog predavanja javilo se mnogo ljudi s pitanjima i zahtjevima za konkretnim pojašnjenjem tih novih oblika zajedništva. Eto, do sada nije bilo prilike odgovoriti na ta pitanja, pa mi je drago da se prilika ipak pojavila.

Prije nego počnem, ipak je potrebno ukratko objasniti pojam duše, njenog podrijetla, evolucije i svrhe.

Što je to duša?

Duša je bit našega bića.

Duša nije osoba. Duša nije jastvo, ego, osjećaji, misli. Duša je bit. Duša je ono što jeste.
Međutim, budući da mi svoju dušu izravno ne poznajemo, ili toga nismo svjesni, postavlja se pitanje postoji li uopće duša? Postoji li taj dio nas, naš korijen iz kojeg sve drugo nastaje?

U tom smislu moramo načiniti skok u vjeri, i priznati postojanje duše bez opipljivih dokaza. Zapravo, ako čeznemo za time da razumijemo i spoznamo svoju dušu, prvi se korak sastoji u tome da priznamo njeno postojanje.

Duša je neosobna, a ipak razumije naše osobne osjećaje, misli i uvide. Mi nemamo dušu - to je pogrešan izraz. Ako postoji ispravan izraz onda je to “duša ima nas”.
Mi smo duša koja u ovom trenutku iskušava naša iskustva, misli naše misli i na neki način se razvija kroz naše odluke, riječi i djela.

Dakle, prvi korak je prihvaćanje postojanja duše. A zatim slijedi pitanje o odnosu nas i duše? Kakav je to odnos? Kakav odnos ima duša koja je Adrian i sam Adrian? Što duša želi od Adriana? I što Adrian želi od duše?

Na prvo pitanje je teško odgovoriti u ovom trenutku. Duša od Adriana vjerojatno želi mnogo toga, mnogo različitih iskustava.

Drugo pitanje je nešto lakše: Adrian želi spoznati svoju dušu, želi joj se približiti, želi ukloniti jaz između osobnog, očitovanog i onog neosobnog, općeg, neočitovanog.
Dakle, Adrian se želi približiti svojoj duši.

Na posljetku, kad prođete put razumijevanja onog što duša jeste, shvatit ćete da ni duša ne želi ništa drugo. Približavanje duše njenim izrazima kroz razne osobe koje poprima tijekom svog razvoja cilj je evolucije duše.

Točno, iako sama po sebi savršena, duša može evoluirati. Njezina se evolucija sastoji ne u promjeni nje same, jer ona je vječna i nepromjenjiva. Njezina se evolucija sastoji u tome da svaka osobnost koju poprimi bude potpuno svjesna duše.

Duše se dakle utjelovljuju u tjela, “uosobljuju” se u osobe. Njen je cilj da osoba u koju se duša obukla postane svjesna nje. Istodobno, to bi morao biti i cilj svake osobe. Približavanje duše i osobe cilj je evolucije duše.

Zašto ne kažemo da je to cilj evolucije osobe? Mogli bismo reći tako, ali stvar je u tome da će sve duše na kraju postići svoj cilj: utjelovljivanje u osobu koja je svjesna nje. Međutim, to neće postići sve osobe. Naime, osoba je ograničena. Ona ima određeni vijek trajanja. Pred nama je samo određeni broj godina. Ako u tom vremenu ne postignemo svoj cilj, osobnost će umrijeti. Duša će zatim stvoriti novu osobnost i nastaviti sa evolucijom.

Na kraju tog procesa, kad jedna osobnost (i sve koje će, ako duša tako želi, nakon toga slijediti) postane svjesna duše, sve će osobnosti zauzeti svoje mjesto na tom putu uspjeha: svaka je doprinjela nekim svojim iskustvom i nije bila uzaludna. Ona jedna koja je postigla taj cilj sjedi na ramenima tisuća osobnosti koje su prošle kroz različita iskustva i učenja.

Dakle, kao što vidite, duša uči kroz iskustva koja doživljava osobnost u kojoj je utjelovljena. Duši su potrebna ta iskustva, a najveći broj njih dobiva kroz druge osobnosti i druge duše s kojima dolazi u dodir. I zbog toga svaka osobnost, a to znači i svaka duša, traži partnere. Mali je broj osobnosti kojima partneri nisu potrebni. To su pustinjaci, ljudi koji žive odvojeno od svijeta. Negdje sam pročitao o riječima jednog mudraca koji je rekao da samo 1% ljudi ima uopće sklonosti pustinjačkom životu, a da od tih 1%, vrlo, vrlo mali broj njih stvarno to mora biti cijeli život.

Dakle, većina ljudi mora živjeti domaćinskim životom, među ljudima, sa svojim partnerima. Tek malobrojni su doista rođeni da budu pustinjaci jer je to njihovoj duši sada potrebno.

Općenito govoreći, svakoj duši su potrebna iskustva koja stjeće kroz međudjelovanje s drugim dušama.

To međudjelovanje može biti u različitim oblicima. Naravno da u našem životu postoje različiti ljudi: naši prijatelji, roditelji, braća i sestre, učitelji, učenici, poznanici, ljubavnici, suradnici… ali među svim tim odnosima ističe se jedan koji je vjerojatno najvažniji: partnerski odnos.

Namjerno izbjegavam riječ ljubavni odnos. Ljubavnik je jedno, a partner je drugo. Možda je životni sudrug ispravnije i točnije, ali je i duže, pa neka ostane partner!

***

Duše su oduvijek tražile svoje partnere. Međutuim, u posljednje se vrijeme pojavljuju novi oblici partnerstva. Ideja udruživanja u životnu zajednicu, najčešće između muškarca i žene, također prolazi kroz preobrazbu.

Prije svega treba uočiti pomak od udruživanja zbog egzistencijalnih pitanja. Naime, ako na stranu stavimo ljubav, privlačnost i lijepe stvari (koje, uzgred rečeno, u većini slučajeva nisu bile osnovni motiv udruživanja), u prošlosti je partnerstvo uglavnom bilo zasnovano na lakšem preživljavanju. Muškarcima je bio potreban netko tko će se brinuti za njih dok oni zarađuju za život, netko tko će brinuti za njihovu djecu i davati im toplinu doma. Ženama je, s druge strane, bio potreban netko tko će ih štititi, tko će osiguravati sredstva za život.

Ta zamisao zvuči zastarjelo, ali ponekad se začudim koliko mnogo ljudi razmišlja na takav način. Možda ne svjesno, ali iznutra su još uvijek pod utjecajem upravo tih obrazaca. Oni dolaze na površinu u nekim negativnim situacijama, kad se na primjer, nakon mnogo godina nešto dogodi i partneri žele razvrgnuti zajednicu. Žene često ostaju na cjedilu, psihološki nemoćne za nove početke.

Očigledno, postojalo je vrijeme kad su iskustva međusobne ovisnosti bila potrebna dušama utjelovljenim u muška i ženska tijela. No, toga je sve manje.

Vremena se mijenjaju. Prije svega, došlo je do izjednačavanja, do ravnopravnosti spolova. Iako je to u mnogim slučajevim tek slovo na papiru, činjenica je da žene danas zarađuju za život kao i muškarci. Načelno, to im omogućava materijalnu samostalnost.

Također, muškarci im više nisu potrebni da bi ih štitili od fizičke opasnosti. Štite ih zakoni, a zapravo su se naučile štititi i same. Više jednostavno nisu “slabiji spol”.

Nova žena je samostalna, snažna, inteligentna, sigurna u sebe, sposobna, otvorena iskustvima, sklona istraživanju i potrazi za svojom ulogom u darmičkom smislu. Nova žena svoju životnu zadaću sagledava daleko izvan i iznad brige za svoju djecu i muža.

A što je s novim muškarcima?

Moram priznati da se muškarci malo teže mijenjaju. Jako mnogo njih još živi u mraku srednjeg vijeka! Neka mi oproste oni koji su ovdje jer to se najvjerojatnije ne odnosi na njih, ali činjenice su činjenice.

Ipak, usprkos nesklonosti promjenama pojavljuju se i novi muškarci. Novi muškarac također zarađuje za život i u tom je smislu samostalan. Ali, novi muškarac osjeća privlačnost i prema onim područjima života koja su prije bila isključivo ženska. Novi muškarac zna kuhati, na primjer. Nije mu odbojna zamisao da čisti, pere i sprema svoj stan.

Novi muškarac počinje uživati u nježnim i lijepim stvarima, na primjer, uzgoju cvijeća, u kojima su prije uživale samo žene. On je također romantičan, senzibilan, nježan, daleko od muškaračkog ideala grubosti i agresivnosti.

Sve u svemu, novi muškarci su cjelovitiji nego stari, a jednako su tako cjelovitije i nove žene. Muškarci su postali više nalik ženama, a žene su u sebi otkrile neke sposobnosti koje su nekada smatrane isključivo muškima.

I sad, kad i žene i muškarci otkrivaju u sebi samostalnost i sve manje trebaju jedno drugo da bi zadovoljili svoje potrebe, gdje smo sada u smislu partnerstva, braka, zajednice koju stvaraju novi ljudi?

Pa, prije svega, treba reći da će neko vrijeme trend vjerojatno ići u smjeru samostalnosti. Naime, znate i sami da sve više ljudi želi živjeti samo. Trend je počeo s bogatim ljudima koji si to mogu priuštiti. Kad nakon tri-četiri neuspješna braka shvatite da vas muškarci (ili žene) zapravo opterećuju i da vam ne trebaju, a možete živjeti sami i onda dijeliti s njima što vam se sviđa, a ono što vam se ne sviđa, ne dijeliti, a istodobno imate sredstva da to i ostvarite, onda je odluka vrlo lagana.

Taj trend sve više slijede i obični, ne tako bogati, ljudi. Zbog toga tradicionalisti dižu veliku buku bojeći se za budućnost porodice. Porodica kakvu smo znali doista je ugrožena. Ali, bojim se da se ništa ne može učiniti da bi se ona spasila. Možda bi bilo najbolje da situaciju preobrazbe sagledamo s pozitivnog kuta i pronađemo ono što pomaže našoj evoluciji.

Jer, činjenica je da je tradicionalna porodica, hoćemo nećemo, zasnovana na starim muškarcima i starim ženama (ili barem ljudima koji igraju takve uloge). Budući da njih nestaje, logično je da će nestajati i stare vrijednosti.

Ali, to nije nužno loše. Pojavit će se nove vrijednosti. A moglo bi se pokazati da su one bolje od onih prethodnih.

Dakle, ako novi muškarci više ne trebaju nove žene i obrnuto, zašto bi oni ulazili u zajednice, zašto bi odabirali životne partnere?

Razlozi više nisu egzistencijalni. Sada su razlozi duhovni. Naše potrebe su promijenjene. Svima, i novim muškarcima i novim ženama potreban je partner koji će pozitivno utjecati na evoluciju duše. A sjećate se, rekli smo da se evolucija duše sastoji u približavanju osobnosti svojoj biti, ili spoznaji duše od strane osobnosti.

Potreban nam je duhovni partner koji će nam ponuditi iskustva koja će nas približiti našoj duši. Također, taj će nas duhovni partner poticati i ohrabrivati i podržavati u onim iskustvima koja čine to isto a nisu nužno povezana s njim.

Egzistencija više nije presudna. I žene i muškarci mogu sve. Mogu raditi muške i ženske poslove, mogu živjeti sami ili, ako žive zajedno, potpuno promijeniti tradicionalne uloge. Dakle, to više nije glavna tema. Glavna tema je duhovni rast. Potrebno nam je duhovno partnerstvo.

U tom smislu nameće se jedan izraz koji je u posljednje vrijeme postao popularan te zamijenio romantični oblik “gospodina pravog” ili “gospodične prave”. Soulmate. Srodna duša.

Uobičajena zamisao o nekome tko je naša srodna duša je osoba koja u potpunosti odgovara našim potrebama. Skladno se uklapa u naš život, podržava nas u svemu, uvijek je uz nas, a opet nam dopušta slobodu kad nam je potrebna. To je tajanstvena, privlačna, neodoljiva osoba oko koje je ispričana gotovo nevjerojatna priča nekog ili mnogobrojnih prošlih života. Soulmate: naš savršeni duhovni partner.

Unutar takvog obrasca čini se da je potraga za Soulmateom najvažnija potraga našeg života.

Ali, to nije u poptunosti tako. Prije svega, da li je istina da svaka duša ima svoju dušu blizanca? Zamisao o tome vrlo je stara, pa čak i poznata u zapadnoj filozofiji, od njenih početaka. Čini mi se da je Platon bio taj koji je pokrenuo čitavu priču. Ona zvuči romantično: dvije duše koje traže jedinstvo. Trče jedna za drugom kroz nebrojene živote, prolaze kroz razne patnje da bi se ponovo sreli, doživljavaju bezbrojne ljubavi u bezbrojnim oblicima, a sve u težnji da ponovo postignu izgubljeno jedinstvo.

Romantično, ali netočno. Naime, svaka duša je cjelovita sama po sebi. Ni jednoj duši nije potrebna druga duša. Duši su potrebna iskustva koja pribavlja kroz osobnost. U tom procesu ona susreće druge duše u obliku drugih osobnosti. I ponekad, samo ponekad, najveći dio tih iskustava nudi ista duša zaogrnuta u različite osobnosti. Ali, to je više izuzetak nego pravilo. Možda takvih parova duša ima tek 1% kao što i pustinjaka ima 1%. Za većinu, soulmate u smislu duše blizanke ne postoji.

U posljednje vrijeme pojavljuju se i razne druge teorije o skupinama duša koje zajednički prolaze neka utjelovljenja i iskustva. Pa tako neki govore o skupinama od 8, 12, 16 ili čak i više duša.

Iako i to može biti točno u nekim slučajevima, ne dajte se zavarati pravilima. Stvarnost je mnogo složenija nego mi možemo i zamisliti. Svoditi pitanje evolucije duše na neki broj potpuno je nepotrebno. A opet, stvarnost evolucije duše je i jednostavnija: duša će uzeti ona iskustva koja su joj potrebna. To znači da su sve kombinacije moguće, ako se time postiže svrha, a to je osvješćivanje duše od strane osobnosti.

***

Recimo nešto o soulmateu kao idealnom partneru. Naime, ta je zamisao također dio starih odnosa, a ne   novih. Potraga za partnerom koji će zadovoljiti sve naše potrebe dio je starog načina razmišljanja. Zapravo, obično se događa da vam je mnogo idealniji partner onaj koji NE ZADOVOLJAVA vaše potrebe! Od takvog možete mnogo naučiti o sebi. A to je smisao svega, zar ne?

U načelu, mogli bismo reći da se novi odnosi ne zasnivaju toliko na zadovoljenju vlastitih potreba. Sjećate se, rekli smo da su novi muškarci i žene samodostatni. Ne radi se samo o materijalnoj samostalnosti, već i o unutarnjoj cjelovitosti. Nova žena neće tražiti muškarca koji će u njoj stvarati osjećaj sigurnosti. Ona je već sigurna u sebe.
Novi muškarac neće tražiti ženu koja svojom slabošću uzdiže njegov ego. To mu nije potrebno.

Kakve god da bile njihove potrebe, egzistencijalne, emocionalne, mentalne, tjelesne, novi muškarci i žene neće ih pokušavati zadovoljiti potragom za idealnim partnerom koji će ispuniti njihovu prazninu. Štoviše, njima će više biti potreban partner koji će ih staviti na kušnju. Partner koji će ih potaknuti da na što brži način iscijele sebe i dođu do osvješćivanja duše. Takvi partneri nisu uvijek laki. Život s njima nije uvijek med i mlijeko. Ali, takvi partneri zaslužuju naziv soulmatea više nego neka idealizirana osoba koja zadovoljava sve naše potrebe.

Paradigma duhovnog partnerstva mijenja svoje žarište. Od ideala zadovoljavanja potreba ona se nezaustavljivo pomiče prema idealu služenja.

Da bih vam taj ideal slikovito objasnio pozvat ću u pomoć đjotiš, indijsku astrologiju. Mnogi astrolozi smatraju da je povezanost planete Jupitera sa sedmom kućom - a to je astrološka kuća koja upravalja ljubavlju i brakom - izvrsna situacija za sretnu vezu, zadovoljstvo bračnim životom pa, na posljetku, i duhovno partnerstvo.

S druge strane, kad vide Saturna na tom mjestu, kažu da je to znak nezadovoljstva u vezi, odvajanja od partnera i mnogo drugih stvari koje obično smatramo negativnima.

Ali, pri tom se zaboravlja da Saturn predstavlja služenje. Saturn, Veličanstveni Šani, za dobre je astrologe jedan od najvećih duhovnih učitelja među planetima.

Jupiter povezan sa sedmom kućom značit će da su NAŠE želje zadovoljene u području partnerstva. Saturn povezan sa sedmom kućom značit će da mi zadovoljavamo želje našeg partnera. Služimo partneru.

Koja situacija je više duhovna?

U prošlosti Saturn i sedma kuća značili su patnju. Dakle, morali ste služiti svom partneru, što vam nije bilo drago, a on ili ona su to, naravno, iskorištavali. Jupiter je pak značio zadovoljenje vaših želja i situaciju u kojoj je vaš partner blizu idealnog.

Danas, odnosno dolaskom novog vremena, Saturn i sedma kuća znače da dobrovoljno dajete, da služite jer to želite, što ukazuje na pravu duhovnu narav vašeg partnerstva. Jupiter, s druge strane, u novo vrijeme gubi svoj značaj i postaje čak pomalo površan. Ako vam partneri ispunjavaju sve vaše želje, gdje je onda zabava?

Odnosno, ako ne možete izraziti Saturna u odnosu s partnerom, dakle, ako mu ne možete služiti, onda taj odnos ne zadovoljava: ne možete uspostaviti pravo duhovno partnerstvo.

***

Vrijeme u kojem živimo donosi nove vrijednosti. Jedna od njih je i ubrzavanje evolucije. Očigledno je da na ovom planetu živi mnogo više ljudi nego ikada prije. Još malo pa ni sam planet to neće moći izdržati. Rađa se mnogo ljudi. Broj utjelovljenih duša se povećava. Izgleda kao da su mnogobrojne duše izabrale ovo vrijeme da bi stekle dragocjena iskustva.

I doista, zbog velikog broja utjelovljenih duša, postoji mogućnost mnogobrojnih iskustava u mnogo kraćem vremenskom razdoblju nego prije. Nekad nam je za neko iskustvo bio potreban cijeli život, a sad ga savladamo u nekoliko godina.

Evolucija je u ovom trenutku jako ubrzana. Duše susreću druge duše u velikom broju. Nakon jednog iskustva brzo prelaze na druga. Ubrzano učimo.

To znači da se mijenja naš odnos s partnerima. Ako u nekoliko godina možete proživjeti nešto za što vam je prije nekoliko života trebalo 50 godina, onda ste spremni za dalje, bez promjene tijela. Izvana gledano, izgleda kao da su ljudi nestabilni i da se stare vrijednosti gube. Kako izgleda, nitko više nije vjeran. Većina se osjeća nelagodno kad pomisli da će samo s jednom osobom provesti cijeli život.

Vrijednosti se danas doista gube. Današnja situacija je idealna za neodgovorne osobe koje nisu sposobne podnijeti odgovornost za svoje odluke i djela. Ne odgovara vam što vam partner ne voli istu hranu kao i vi? Pa, ništa lakše: promijenite partnera! Ima drugih koji će to voljeti!

Ali, ne želim sada trošiti vrijeme na to. Dovoljno će biti istaknuti da uopće ne govorimo o tome. Novi muškarci i žene su cjelovite osobe. Samostalni su i odgovorni. Moraju takvi biti jer inače ne bi preživjeli u ovome svijetu.

Ako, dakle, izuzmemo neodgovornost i površnost, ostaje činjenica da će mnoge duše u ovo vrijeme susresti nekoliko duhovnih partnera tijekom svog života.

To predstavlja problem. Prevladavjući ideal je monogamija. Ne prava monogamija koja traži jednog partnera za cijeli život, već serijska monogamija: jedan partner u određeno vrijeme. No, i to se može riješiti. S jednim ste partnerom odradili što ste morali i možete krenuti dalje.

U takvim se slučajevima postavlja pitanje kako znati da se to dogodilo? Odgovor, vrlo općenit odgovor, ali ipak, je taj da se duhovno partnerstvo završava bez negativnih osjećaja. Ljubomora, predbacivanje, mržnja… svega toga nema kod završavanja duhovnih partnerstva. Obje strane jednostavno znaju da je stvar završila, blagoslove jedno drugo i kreću dalje u potrazi za novim iskustvima. Također preuzimaju punu odgovornost za sva djela učinjena tijekom veze, na primjer djecu.

Međutim, stvar se malo komplicira ako s jednim partnerom niste odradili, a već se pojavljuje drugi. I to je moguće u duhovnim partnerstvima, naravno!

Ali, prije nego sasvim zastranimo u razmišljanjima na stari način, potrebno je istaknuti da duhovna partnerstva ne uključuju uvijek seksualnost. Odnosno, seksualnost se ne veže čvrsto uz pojam duhovnog partnerstva. Možete imati seksualnu vezu, ali i ne morate.

To baca malo drugačiju sliku na pitanje mnogostukih duhovnih partnera, zar ne?

Jedan duhovni partner možda pruža iskustva u području vaše dharme, životne zadaće. Drugi pruža iskustva u području prijateljstva, a treći i četvrti u privatnom životu. Duhovno partnerstvo može biti mnogostruko složeniji odnos od starog partnerstva muškarca i žene.

Ali, istina je da se duhovno partnerstvo mora na neki način očitovati u stvarnome svijetu. Ne smijemo na njega gledati kao na neki idealni doživljaj. Na primjer, nekog susretnete, privuče vas, razgovarate s njim, lijepo vam je, razumijete se, učite jedan od drugog… ali, vaš partner, vaš muž, je kod kuće i dalje vas gnjavi onako kako vas je gnjavio i prije.

Vaš potencijalni duhovni partner neće to stvarno i postati prije nego s njim nešto ne stvorite. To mora biti neki oblik suradnje ili suživota.

Sada smo došli do konkretnih oblika promjena u novom vremenu. Duhovna partnerstva potaknut će nastanak novih životnih zajednica. Jasno je da klasična porodica neće moći opstati, osim u slučajevima svjesne odluke oba partnera. U svakom slučaju tradicionalna porodica neće biti pravilo, već mogućnost.

Nove životne zajednice mogu biti mnogostruke. Već sam napomenuo da se one neće čvrsto vezati za seksualnost. Da bi se to postiglo, moramo biti iscjeljeni na osjećajnoj razini (jer partnerstvo prije svega uključuje osjećajnu razinu), iz nas mora biti uklonjena svaka vrsta posesivnosti i ljubomore. Sjećate se, služenje drugoj osobi mora biti u prvom planu.

Općenito, može se reći da je dio novih iskustava, koje traže duše koje se razvijaju, uklanjanje tih negativnih osjećaja. Njih ne možete ukloniti ako ih ne proživite, ako se s njima ne suočite. Seksualnost je u tom smislu jedan od najvećih izazova. Vezana je uz drugo energetsko središte, drugu čakru, koja izaziva ljubomoru i posesivnost. Ako duša želi doživjeti iskustva u tom području da bi ih se mogla osloboditi, očigledno je da će se promjene događati i u tom području.

Sjećate se, na početku sam napomenuo da novi muškarci poprimaju značajke žena, a nove žene značajke muškaraca. Približavamo se jedni drugima i postajemo cjelovitiji. U tom smislu se razvijamo i seksualno. Jedna od prvih promjena koja se dogodila u tom području je promjena pasivne i aktivne uloge. Od toga da žene prilaze muškarcima i zovu ih na izlazak, pa do seksualne prakse u kojoj muškarac može biti potpuno pasivan.

Na primjer, mnogi ljudi na homoseksualne odnose gledaju s barem blagim prezirom. Ali privlačnost između pripadnika istog spola se povećava i toga ima sve više upravo zbog toga jer duše traže iskustva koja će ih u konačnici osloboditi vezanosti uz negativne značajke seksualnosti, a to su ljubomora i posesivnost.

Istraživanje tog područja postat će vrlo važno. Svi znate da postoje vještine i znanja koja se bave seksualnošću s duhovnog stajališta. Tantra, na primjer. No, postoji jedna posebna grana tantre, za sada potpuno nepoznata, koja se naziva Sadashiva tantra.
Sadashiva je božanstvo koje se obično prikazuje kao napola muško, napola žensko. U takvom obliku, Sadashiva predstavlja obrazac nastanka novih ljudi, cjelovitijih ljudi u kojima su sadržane i muške i ženske značajke.

***

Duhovna partnerstva i nove životne zajednice bit će naša tema još mnogo puta. Životne zajednice mogu stvarati samostalni novi ljudi iz razloga koji njima odgovara. To mogu biti zajednice od dvoje ljudi, ali i više njih. One mogu uključivati seksualnost, ali i ne moraju. Mogu na primjer biti sličnije plemenima ili uključivati zajedničku životnu zadaću, zajedničku dharmu. Ne zaboravite da su novi muškarci i žene samostalni i cjeloviti ljudi. Oni sami zapravo i nemaju potreba osim služenja drugima i doživljaja novih iskustava koja će ih približiti sebi.

Također ne zaboravite da ne možemo govoriti o duhovnom partnerstvu i novim odnosima ako nismo sposobni rješiti osnovna egzistencijalna pitanja. Kao što sam nekoliko puta napomenuo, novi muškarci i žene su vrlo sposobni ljudi. Ako ne možete sami plaćati režije i potreban vam je netko zbog materijalne sigurnosti, zaboravite nove odnose. Još ste duboko u starim. S druge strane, odnos u kojem netko nekoga izdržava može biti odluka, ali tek nakon što duša sama sebi dokaže, da tako kažem, da je sposobna živjeti samostalno. U tom slučaju, ili negdje pri kraju tog puta, može se prihvatiti suradnja, pomoć, privremena, ali ne i nužna to jest nametnuta ovisnost zbog slabosti.

Novo partnerstvo nije zabavna ideja koja visi u zraku. To je konkretna stvar koja obuhvaća sve razine, od duhovne do materijalne. Većina nas je daleko od toga, ali to ne znači da tome ne moramo težiti. Vrijeme je povoljno za takve promjene. Dolaze novi ljudi i novi oblici njihovih odnosa. Možda to u ovom trenutku izgleda neobično, ali podsjeća me na priču o vegetarijanstvu. Prije 25 godina to je bila rijetkost. Na mene su gledali kao na vrlo neobičnog čovjeka. Sada je vegetarijanstvo uobičajena stvar. O tome se govori i piše.

Isto tako će biti s novim odnosima i novim zajednicama. Sada je sve puno predrasuda, posebice u vrijeme kad tradicionalisti čine sve da obrane stare vrijednosti porodice. Iako nitko ne poriče te vrijednosti, kvaliteta vremena je drugačija. I kao što to uvijek biva, na pionire će najprije gledati s čuđenjem, prezirom, optuživanjem i odbacivanjem, ali na kraju će ljudi shvatiti o čemu se radi. Zahvatit će ih promjena i mnogi će slijediti put koji im sada izgleda nemoguć.

U međuvremenu, ti isti pioniri će razvijati svoje spoznaje i kroz različita iskustva se približavati sebi. Iako će na kraju većina ljudi doći na isto, znate kako se kaže, u zori možete uživati tek ako rano ustanete! Zbog toga je razmišljanje o svom životu, posebice svom statusu unutar postojećih veza, jako važno. Pitanje: “Znam li ja što je to duhovno partnerstvo?” ili, još bolje: “Imam li ja duhovnog partnera ili partnere?”, postaje jedno od važnijih pitanja koje moramo postaviti sami sebi.

PRAKTIČNI DODATAK

Razmislite i odgovorite na sljedeća pitanja:

1. Osjećate li da ste samostalni i samodostatni u materijalnom, osjećajnom i svakom drugom pogledu ili vam je potreban netko da ispuni određenu prazninu ili nedostatak?

2. Da li vas vaš postojeći partner (ili partneri) stalno potiče na učenje i pokreće na istraživanje novih slojeva stvarnosti ili imate osjećaj da vas zadržava na nekoj određenoj razini unutar već proživljenih obrazaca?

3. Imate li dovoljno povjerenja u svog partnera (partnere) da mu ponudite svoje služenje umjesto da zahtjevate zadovoljenje svojih potreba ili ne možete ponuditi svoje bezuvjetno služenje zbog straha da će partner to zlouporabiti?

4. Da li je vaš odnos s partnerom u dovoljnoj mjeri bezuvjetan da mu možete dopustiti slobodu koju zatraži ili je postojanje tog odnosa ovisno od ograničenja koja ste postavili?

5. Jesti li spremni u bilo kom trenutku otpustiti partnera iz svog života ako shvatite da ga zadržavate na određenoj razini razvoja duše te da je njemu potrebno krenuti dalje ili ćete ga zadržavati zbog toga jer zadovoljava vaše potrebe?

6. Možete li s takvim partnerom uspostaviti stvarnu životnu zajednicu (u bilo kom obliku) ili to zbog vanjskih okolnosti ili unutarnjih slabosti niste u mogućnosti?


Ako na gornja pitanja možete odgovoriti pozitivno, odnosno ako se pronalazite u prvim dijelovima pitanja, tada možete reći da znate što je duhovno partnerstvo. Ako su vaši odgovori pozitivni na drugi dio pitanja, daleko ste od njega.

Ukoliko na neka pitanja odgovarate pozitivno u prvom dijelu, a na neka u drugom, ona područja života gdje ste se pronašli u drugom dijelu, zahtijevaju vašu pozornost. Poradite na njima.


 

Tuesday 5 February 2013

Ljubav - više nije previše


Dugo očekivana knjiga A.P. Kezelea: "Ljubav  - više nije previše" ukazuje na činjenicu da većina ljudi u javnosti održava sliku jednoljublja, dok su po prirodi zapravo višeljubni. Mnogi od njih u tajnosti, najčešće varajući svoje najdraže, ljube više od jedne osobe istodobno, bilo da se radi o osjećajima ili o seksualnosti.

Ova knjiga oslanja se na desetak tisuća osobnih savjetovanja provedenih tijekom više od dvadeset godina rada. Najčešća tema i najveći problem: ljubavni odnosi! U kakvu nas je situaciju dovelo ljubavno jednoumlje i jedan jedini (nametnuti) način organiziranja svojega života?

Imamo li pravo na izbor u tome kako ćemo ljubiti?

Nakon dugih stoljeća društvenog zagovaranja jednog oblika ljubavnih odnosa, dok istodobno masovno prakticiramo licemjerje, nije li došlo vrijeme za istinu o ljubavi?

Knjiga "Ljubav - više nije previše" progovara o novim mogućnostima koje su pred nama te o pravu svakog od nas da te mogućnosti istražuje. No istodobno, to je i knjiga koja će vam pružiti duboke uvide u to što je zapravo ljubav. Naučit ćete kakve ljubavi nastaju na osnovi "šest tjelesnih omotača" te saznati kako i zašto nas privlače različiti ljudi? Što se događa kad se zaljubimo, a što kad "samo" provedemo noć u neobveznom seksu? Saznat ćete kako se ljubavi mijenjaju i kako izgledaju kad se propuste kroz neko od "sedam spojnih žarišta". Može li ljubav, posebice više ljubavi, predstavljati put do nekih novih, do sada nedoživljenih stanja svijesti? Objašnjena je potpuna "anatomija ljubavi" koja predstavlja osnovu za različite ljubavne odnose, kako one jednoljubne, tako i višeljubne.

Upoznat ćete i neprijatelje ljubavi, posebice ljubomoru. Kako i zašto nastaje ljubomora? Ova knjiga ne samo da odgovara na to pitanje već nudi i praktične postupke za borbu protiv nje. Upoznat ćete i suprotnost ljubomori -- tajanstvenu ljuboživu koja je nepogrješiv znak razvoja svijesti i koja najbolje cvjeta u situaciji u kojoj se voli više.

U praktičnom dijelu knjige saznat ćete sve o tome kako provjeriti svoju spremnost za novu organizaciju ljubavnih odnosa, a niz sustavnih dijagrama toka vodit će vas sigurnim putem do odgovorne preobrazbe vašeg ljubavnog života.

Jednostavna, jasna, izravna, provokativna i praktična knjiga Ljubav -- više nije previše nezamjenjiv je vodič u tajne istinske ljubavi, bez obzira koju vrstu ljubavnih odnosa izaberete kao najbolju za sebe.


Knjigu možete naručiti OVDJE.


Poglavlje "Zašto pisati o ljubavi?"

Poglavlje "Ljubav ili potreba?"

Saturday 2 February 2013

DVD - Sedam ljubavnih savjeta za nove odnose



Povodom izlaska knjige "Ljubav - više nije previše", Adrian P. Kezele održao je nekoliko predavanja pod naslovom "Sedam ljubavnih savjeta za nove odnose. Istoimeni DVD donosi 60 minuta izabranih dijelova predavanja održanih u Zagrebu (17.10.2010.) i Beogradu (09.12.2010.)

5 minuta odabranih isječaka s DVD-a možete pogledati na Adrianovom Youtube kanalu!

DVD možete nabaviti preko Dvostruke duge: 040 347 343 ili info@dvostrukaduga.hr

Friday 1 February 2013

Šukrin put


Zatim se vratio i sablaznio taj isti svijet nudeći mu ljubav, tjelesno i osjetilno uživanje. Pretvorio je ‘zabranjeno voće’ u duhovni put. Okrenuo je svijet naglavačke i ono što je na površini izrazito materijalno pretvorio u jednu od najvećih i najzanimljivijih duhovnih staza.Čarobnica u “Čarobnici

Tijekom 2001. godine proživljavao sam jedno od do sada najsnažnijih iskustava u procesu kojeg zovem prisjećanje. To je iskustvo bilo povezano s doživljajem ljubavi, ali posebno s ulogom tijela i seksualnosti u razvoju svijesti. Skliska tema, bez daljnjeg. U svijetu koji je prenapučen izrazima površne seksualnosti, vulgarnosti, iskrivljenog doživljavanja ljudskoga tijela i svakojakim psihološkim posljedicama tog iskrivljenja, priča o duhovnim vidovima uživanja i tjelesnih zadovoljstava zvuči pomalo… provokativno. Gotovo da izaziva sumnju i podozrenje. U to sam se, na žalost, uvjerio i sam, budući da sam tijekom vremena bio prisiljen suočiti se s različitim mišljenjima o sebi i aktivnostima kojima se bavim, a mnoga od njih su bila zlonamjerna i prepuna neshvaćanja.

Nema u tome ničeg neobičnog. Štoviše, nepovjerenje, odbacivanje i prezir oduvijek su pratili “Šukrin put”, poput sjene koja poskakuje iza šetača na jutarnjem suncu. Zapravo, ponekad je ta sjena namjerno povećavana i naglašavana i od samih praktikanata tog puta, sve dok nije postala veća od njih samih. Kao da im se više sviđala optužba od prihvaćanja; kao da su se željeli sakriti iza te sjene, ne bi li ih neupućeni barem malo ostavili na miru.

Na taj su neobičan način štitili sebe, ali i znanje koje su posjedovali. Naime, u vremenima kad neznanje upravlja svijetom i posjeduje očiglednu moć uništavanja, mnogo je bolje biti nevidljiv; skrivati se iza zidova od magle i dima, pa makar ih i sam morao podizati i održavati.

Ali, čini mi se da malo brzam, koristeći riječi koje nisu svima jasne. Spomenuo sam “Šukrin put”, pa je red da objasnim taj izraz, tim više što ova knjiga i riječi koje ju ispunjavaju predstavljaju značajne i važne putokaze na tom putu.

Da bih to učinio kako valja, pozvat ću se na još jednu svoju knjigu – onu koju sam napisao prije šest godina i koja predstavlja začetak obnove starog znanja; skrivenog, izgubljenog, nestalog, ali ipak živog.

“Čarobnica” je priča čija radnja je smještena u vrijeme prije gotovo četiri tisuće godina. No, izraz “priča” može zavarati, budući da je, osim oblika u kojem se pojavljuje, “Čarobnica” opis događaja koje smatram “svojim”. Kao i u nekoliko knjiga prije i poslije nje (“Maitreya”, “Veličanstveni Saturn”, “Gospodar smrti”, “Sunčani labirint”), u “Čarobnici” je glavni junak mladi duhovni učenik imenom Maitreya. Izrazito je teško u nekoliko rečenica objasniti u kakvom smo “odnosu” Maitreya i ja. Mogao bih popustiti uobičajenim new-age predstavama o duhovnom svijetu, odmahnuti rukom i jednostavno reći da se radi o prisjećanju na prošle živote. Ali, na taj način bih propustio naglasiti barem nekoliko bitnih točaka u svezi tih “prošlih života”. Neke od tih točaka su sljedeće:

- osobnost ne prelazi iz života u život, pa je spominjanje “mojih” prošlih života bez dodatnih objašnjenja, nepotpuna istina
- vrijeme je funkcija osobnosti, odnosno rezultat djelovanja osjetila, pa je stoga i protok vremena, odnosno ideja o “prije” i “poslije” dio te iste osobnosti (koja, kako smo rekli u prethodnoj rečenici, ne prelazi iz života u život)

Ne očekujem da gornje rečenice odmah razumijete, a još manje sve posljedične spoznaje koje iz njih nastaju. Iako su te spoznaje veličanstvene i doslovce oslobađajuće, u ovom trenutku one su digresija, skretanje sa staze, maleni odmor prije nego se vratimo “Šukrinom putu”. A mladi je Maitreya itekako hodao tim putem, iako se isprva protiv toga borio, ne znajući što bi učinio s tim i da li je tako nešto uopće primjereno za njega.

U priči, objavljenoj prije šest godina, Maitreya u mladenačkoj dobi, a ipak po svim tadašnjim kriterijima već duhovnik, svećenik, susreće tajanstvenu ženu koju zovu Čarobnica. U igri zavođenja i čarolije, njegov se način života nalazi na kušnji. U neobičnim okolnostima koje ne može nadzirati, i koje ga bacaju iz jedne sumnje u drugu, Maitreya upoznaje vrijednost užitka, stvaranja i seksualnosti. Primoran je promijeniti svoje stavove i prihvatiti znanje koje bi donedavna bez razmišljanja odbacio.

Naravno, ako pozorno i sa srcem pročitate “Čarobnicu” to će se dogoditi i vama! Dakle, moja prva preporuka: prije nego nastavite s ovom knjigom, nabavite “Čarobnicu”, pročitajte ju i o njoj dobro promislite. Ili ju čitajte paralelno s ovom knjigom – to će biti dobrodošao postupak, budući da tekst koji je pred vama zahtijeva dosta pažnje, a “Čarobnica” je mnogo laganija priča koja ima svoju radnju, zaplet i… rasplet. Zapravo, rasplet je poprilično izišao iz “Čarobnice” i velikim dijelom se pretočio u “Sadašiva tantru”, a vi, ako ste iole otvoreni za temu o kojoj je riječ, zasigurno ćete se njenim stranicama vraćati mnogo puta, ponovo i ponovo. Znači, najprije “Čarobnica”, a zatim “Sadašiva tantra”!

***

Ponekad me pričanje i pisanje odvedu nekim svojim stazama. Čini mi se da imam toliko toga za napisati - riječi su brojem beskrajne, poput zvijezda na ljetnom noćnom nebu. I svaka zvijezda ima tisuću priča koje se, nekako, moraju ispričati. Svjetovi priča i svjetovi spoznaja, sve je to tako beskrajno, tako obiluje životom, da je ponekad doista teško započeti. Ili biti sustavan. Želio bih vam pokazati sve te svemire, opisati ih, barem spomenuti. A onda me jedna zraka svjetla povede sa sobom i ja više ne znam jesam li vam rekao sve što sam morao. Možete li me pratiti u tu svjetlost, ili sam vas negdje, putem, izgubio? Moram li se vratiti na početak i objasniti sve ponovo, korak po korak? Ili, možda, ne?

Šukrin put – o tome sam počeo pisati, zar ne? “Čarobnica” je priča o tome kako je mladi Maitreya počeo hodati “Šukrinim putem”. Šukra je drevni sanskrtski naziv za planet Veneru, a koristi se unutar (evo još jednog svemira!) jyotisha – mudrosti koja objašnjava da je ljudski život blisko povezan s nebeskim ritmovima, posebice ritmovima nebeskih tijela u Sunčevom sustavu. Nemojte odmah skočiti i zaključiti da je jyotish samo astrologija! Nije samo astrologija, iako, da, radi se o vrsti astrologije, ali onoj koja posjeduje znanje o takozvanim “preventivnim mjerama”. Pomoću njih se usklađujemo s prirodnim i kozmičkim ritmovima, te na najbolji način otkrivamo svoju ljudsku ulogu u ovome svijetu. Naravno, preventivne mjere su još jedan od tih spomenutih svemira u koje bi bilo dobro zaroniti. Moram se čuvati da me ne odvuče privlačnost takvog zaranjanja. Ako se ne oduprem tome, mogao bih znatno odužiti uvod u ovu knjigu, a to ne bi bilo dobro!
Ipak, moram spomenuti da je sama knjiga “Čarobnica” neka vrst preventivne mjere. Radi se takozvanoj “ritualnoj priči” ili, izvorno, vratha kathi. Naravno, ta je preventivna mjera usmjerena prema Veneri ili Šukri.
“Šukrin put” također je neka vrst preventivne mjere. Odnosno to bi mogao biti. Međutim, njegova prvenstvena uloga je razvoj svijesti ili duhovni razvoj – radi se o životnom putu s određenim značajkama, okusom, svjetonazorom, djelovanjem, iskustvima…

Značajke Šukrinog puta bit će jasnije ako sagledamo značajke same Šukre. Dozvolite mi da vam ukratko opišem područja kojima Šukra “upravlja”. Ona utjelovljuje žensku energiju i kao takva predstavlja ljubav, sklad i ljepotu. U svojem najuzvišenijem obliku Šukra je vrlo vješta učiteljica (legendarna učiteljica demona) koja koristi sva moguća sredstva da bi prenjela znanje bićima koja su posrnula jako nisko. Šukra upravlja mističnim i okultnim moćima, a iznutra predstavlja jutarnju zvijezdu - prvu iskru svjetla istine. Kao takva predstavlja težnju k istini i čistoći. Također, Šukra je dio anande, božanskog uživanja ili blaženstva.

U očitovanom svijetu Šukra daje osjećaj za ljepotu, umjetnost i materijalni izraz sklada. Njoj pripadaju područja poput glume, mode, nakita i kozmetike. Šukra je zavodnik ili zavodnica. Ne utjeće na ljude silom već šarmom i privlačnošću. Njene značajke su seksualnost općenito, a posebice plodnost.

Ponekad, Šukra može stvoriti stalnu vezanost za površinsku ljepotu, ispraznu potragu za onim što je vidljivo, strast i pretjeranu seksualnost odnosno traženje osjetilnih užitaka. Ove negativne značajke mogu se očitovati na mnoštvo načina: od ogromnih trošova na luksuz, preko malograđanštine pa do seksualnog nasilja. S druge strane, u svom tamnom izdanju Šukra može zavesti nudeći okultne moći, magiju i praznovjerje.

E, sad, hodati Šukrinim putem ne znači da moramo raditi sve to čime Šukra upravlja! Štoviše, naša je zadaća da razlučimo što je to u Šukri što otkriva istinu, a što u njoj tu istinu skriva. Jasno je da tu zadaću nije lako izvršiti. Šukra isijava snagu privlačnosti kako u svom dobrom, tako i u lošem izdanju. Šukra nas jednostavno privlači, zavodi i stvara u nama želju. Ona obećava užitak bez obzira na to kojim sredstvima je postignut. Nije lako oduprijeti joj se, ali oni koji je razumiju, nagrađeni su iznimnim unutarnjim i vanjskim bogatstvom.
Da li Šukrinim putem hoda onaj tko je neutaživo gladan ispraznih zabava? Ne, takav je pao kao žrtva svoje vlastite iskrivljene želje. Da li Šukrin put potiču mediji koji su prepuni reklamnih poruka koje slave hedonizam i obećavaju zadovoljstvo? Naravno da ne. Sve što se tako postiže je zgrtanje još više bogatstva na obećanju lažne sreće.

Filmovi i druge vrste zabava potiču nisku seksualnost i nasilje. Ili, što je najčešće, spajaju to dvoje u seksualno nasilje. Ovisnost i glad za izmjenjenim stanjima svijesti koje pružaju droge najniži su oblici očitovanja Šukre, a u izravnoj su suprotnosti sa stvarnim Šukrinim putem.

Šukrin put nije prisutan ni u masovnim duhovnim sklonostima prema magijskim “znanjima” ni u manipuliranju tanahnim energijama unutar i oko nas, a bez pravog duhovnog znanja i ravnoteže. Danas su gotovo svi iscjelitelji “u tri koraka”, primaju poruke od duhovnih bića, vide auru i anđele te kontaktiraju s predstavnicima uzašlih majstora. Šukrin put? Ni slučajno!

Onda, što je zapravo Šukrin put? Mudrost, istina, čistoća, iskrenost, snaga, užitak, sreća, mir… sve to zajedno, uravnoteženo, snažno i stvarno. Sadašiva tantra je dio Šukrinog puta. Možda ćete, nakon što pročitate ovu knjigu, morati ponovno odrediti granice značenja svih nabrojenih pojmova. Mnogo toga o ćemu govori Sadašiva tantra u očima će prosjećnog čovjeka biti nezamislivo, pa čak i šokantno. Bit će teško spojiti postojeće pojmove s novim obzorima koji će se pojaviti. Knjiga će pomoći u tome, ali istinska integracija Šurkinog puta u vaš život dogodit će se tek s iskustvom.

I kad sam već na ovome mjestu, ponovo ću naglasiti da Sadašiva tantra jednostavno nije za svakoga. Šukrin put je sklizak. Ako vam korak nije siguran, bolje će vam biti na nekoj drugoj stazi. Emocionalni, psihološki, društveni i drugi obrasci mogu biti toliko snažni i u tolikoj suprotnosti sa Šukrom, da ćete pokušavajući slomiti njih, slomiti sebe.

***

Hajdemo se još malo vratiti natrag, do “Čarobnice”. Kao što sam napisao, teško je bez dodatnih objašnjenja odrediti moj odnos s Maitreyom, glavnim junakom ne samo te knjige nego i mnogih drugih. No, u ovom trenutku ću pojednostavniti stvari, pa ću se prema njemu odnositi kao prema nekom tko je živio nekada, a čijeg života se ja na neki neobičan način prisjećam.

Podsjetit ću vas na jedan odlomak iz “Čarobnice”. To je prizor kada sama Čarobnica (Šukra) objašnjava Maitreyi smisao i svrhu njihovog susreta. Radi se o 25. poglavlju, prigodnog naslova - “Sadašiva”.

“Da, Maitreya”, odgovorila je ona. “Moram te podučiti važnim stvarima. Moram ti predati znanje koje će koristiti… Eh, sad… Ni sama ne znam kako da to kažem. Znanje koje ću ti predati, nećeš koristiti ti sam, odnosno hoćeš, ali ne sada, ne ovdje. Ipak, to znanje mora biti sada predano jer drugih prigoda vjerojatno neće biti. Razumiješ li?”

Maitreya joj je uzvratio zbunjeni pogled. Naravno da nije ništa razumio! Tko bi razumio takve zbunjujuće rečenice o znanju koje se mora sada predati ali ne za njega, a opet za njega?


Pa, trebalo je proći gotovo četiri tisuće godina da Maitreya (ako se tako može reći), konačno shvati što mu je Šukra tada govorila. Koliko znam o njegovom životu, Maitreya u tom utjelovljenju nikada nije provodio naučeno. Ipak, znanje je dobio, i to na iskustveni način. Naime, kako je opisano u nastavku tog poglavlja, svaku riječ koju je izgovorila Šukra, Maitreya je živo proživljavao na razi ni osjetila. Dakle, iako nije tjelesno provodio Sadašiva tantru, unutar njegove osobnosti je postojalo sjećanje na proživljeno osjetilno iskustvo. Nakon toga, Maitreya je još desetak godina živio u istom tijelu, noseći znanje i sjećanje u sebi, da bi na posljetku umro pored rijeke Sarsvati, u vrlo mladoj dobi, od ugriza kobre.

“Ne sada, ne ovdje…” rekla je Šukra Maitreyi, ali to je bilo davno. Mnogo se toga od tada dogodilo i sada je ipak došlo, a ovdje ga prati u stopu. Sve što je Maitreya nekada čuo i doživio, nalazi se zapisano i utisnuto u podrućje sjećanja (ćitagupta, da se pozovem na jednu drugu knjigu, “Gospodar smrti”). Već desetak godina pomalo otkrivam pohranjeno znanje u tom podrućju; pišem i govorim o njemu.

Pomalo, doista, jer jednostavno ne stižem izreći sve što znam. Štoviše, ne stignem ni saznati sve što nosim u sebi! Pohranjeno znanje je poput skrivenih ladica u mojoj svijesti. Znam da su tamo, znam točno gdje su i što moram učiniti da bih zavirio u njih. Ali, u neke gledam, a u neke ne. U nekima je toliko pohranjenog “materijala” da počnem, uzmem mali dio toga, a zatim zastanem, zapanjen, ne bih li i sebi i drugima dao malo vremena za prihvaćanje onoga što sam otkrio.

Prije šest godina, kad sam pisao “Čarobnicu”, mnogo toga sam ostavio neizrečenim. Primjerice, 26. poglavlje, pod nazivom “Khajuraho tehnike”, samo je opisno. Namjerno sam izostavio sadržaj, jer jednostavno nije stao u knjigu tog opsega i svrhe. Ostavio sam ga za poslije, za neko vrijeme koje će tek doći.
Baš kao što je prepoznavanje “Čarobnice” u meni bilo potaknuto događajima iz mog života, znao sam da mora doći vrijeme kad će se pojaviti znakovi i događaji pogodni za nastavak. Tada, u to vrijeme, nisam znao što bih učinio s tim što sam saznao. Jednostavno, morao sam čekati. U zaključku “Čarobnice”, napisao sam sljedeće:

Taj je put sam po sebi skriven i ne može se izraziti unutar jasnih obrazaca. No, to ne znači da ne postoji i da se do njega ne može doći. U tom smislu napominjem da je 26. poglavlje ove knjige pod nazivom “Khajuraho tehnike”, nepotpuno. Naime, jednostavno nisam mogao u knjizi, dakle javnom mediju, opisati sve ono što je Maitreya saznao od Čarobnice. To ne bi bilo dobro, a nije ni potrebno jer to znanje doista nije za svakoga. Međutim, to ne znači da se potpuno i cjelovito 26. poglavlje ne može pročitati! Može se.

Da, može se i ono je sada pred vama! Sadašiva Tantra Šastra je izvorni tekst kojeg je Maitreya tada čuo izgovorenog šapatom i kojeg je duboko proživljavao, do svake riječi i slova. Godinama sam tu ladicu ostavio zaključanom, čekajući da se pojave prave okolnosti za njeno ponovo otvaranje. Iako to ne mogu u potpunosti objasniti logičnim razlozima, osjetio sam da je to vrijeme došlo.

Međutim, moram reći i to da taj proces nije bio ni jednostavan ni bezbolan. Okolnosti moga života natjerale su me da na vagu stavim vrijedne stvari, jednu naspram druge. To “vaganje” nije bilo dio Šukrinog puta, ali je očito bilo dijelom moje sudbine. I bez moje odluke, Sadašiva tantra ugledala je svjetlo dana na svoj način, ostavljajući pustoš u jednom važnom, toplom i dubokom području za kojeg se još uvijek nadam da će preživjeti i da je njegov nestanak samo privremen.

Napominjem ovo zbog toga što znam da će se većini budućih praktikanata Sadašiva tantre događati slične stvari. Obrasci u kojima živimo ponekad su toliko duboki da su na prvi pogled nevidljivi. Sadašiva tantra će iskopati zakopano. Bez brige, ni jedna skrivena slabost, ma koliko slatka ili sigurna bila, neće ostati pošteđena. Svjetlo istine će ju spaliti.

***

U redu, pokušajte se na trenutak staviti na moje mjesto. Sjećate se nečega što je bilo vrlo davno i čega se, po svim pravilima ne biste mogli sjećati. Radi se o drevnom znanju u obliku teksta, šastre, koje vam odjekuje u umu svaki put kad obratite pozornost na na to. Znate da se radi o nečemu davno izgubljenom, a vrlo vrijednom upravo za današnji svijet i stanje u kojem se nalaze ljudi. Ipak, niste u izravnom tjelesnom kontaktu ni sa kim tko posjeduje to isto znanje, te ste sigurni da se na taj način baš nigdje ne prakticira, usprkos vrlo raširenom pojmu tantre. Štoviše, koliko znate, Sadašiva tantra, za sada živa samo u vašoj svijesti, zadnji put je prakticirana prije gotovo tisuću godina, i to kratko vrijeme tijekom kojeg je izgrađen zadnji Khajuraho hram u prašumama Indije. Prije toga, gubi joj se trag gotovo tri tisuće godina, unatrag sve do Sarasvati civilizacije oko čijeg se samog postojanja lome povijesna koplja.

Što radite dok znanje u vama žudi za izrazom? Kako se nosite sa činjenicom da na ovom svijetu nema žive osobe koja bi vam mogla u tome pomoći, niti pak ste uopće sigurni da vaše vlastito tijelo i duh mogu provesti sve ono što znate da se od njih zahtijeva?

Odmahujete rukom, zanemarujete unutarnje vapaje? Bježite u poricanje ili se opravdavate vlastitom slabošću? Želite ostvariti, “roditi” to znanje ponovo, pa na sve moguće načine pokušavate, pri tom radeći pogrješke? Ili šutite i čekate da se nešto drugo dogodi, da se pojavi neki spas s neba, u bilo kojem obliku?
Pretposljednja rečenica je zasigurno bila dio mog života. A i posljednja, koja bi se mogla nazvati mudrim postupkom. Tako sam “mudro” postupao šest godina, ali ni sada nisam siguran da li sam, možda, morao još malo pričekati.

No, kako bilo da bilo, u jednom sam trenutku osjetio da je vrijeme stiglo i da je Sadašiva tantru potrebno oživjeti. Na posljetku, kao što ćete ubrzo vidjeti, već u prvoj sutri (stihu) Sadašiva tantra izjavljuje da ona sama sebe ponovo stvara svaki put kad joj netko pristupi.

Ako sam ju, dakle, želio oživjeti, nije mi bilo druge nego učiniti upravo to - pristupiti joj! I to sam učinio, okupljajući oko sebe rijetke ljude koji su bili voljni preskočiti preko mnogobrojnih obrazaca i dati šansu nečem potpuno novom. Sadašiva tantra nije pojedinačna, već zajednička praksa. Tim je ljudima bilo potrebno mnogo povjerenja da bi zajedno sa mnom krenuli u pustolovinu istraživanja i, doslovce, stvaranja novoga znanja. Doživljeno iskustvo je bilo toliko snažno i toliko dragocijeno, da se s pravom može reći da se nakon mnogo tisuća godina Sadašiva ponovo pojavio među nama! A Sadašiva Tantra Šastra sada je dostupna svima onima koji ju žele, i mogu, prihvatiti.

Uz tekst Sadašiva tantre nalaze se i komentari. Oni su najvećim dijelom moji, ali dijelom pripadaju, posebice oni iskustveni, skupnoj svjesnosti nastalom praksom Sadašiva tantre, a u koju su bili uključeni svi oni koji su zajedno sa mnom sudjelovali u oživljavanju ove tantre. Često, oni ukazuju na duboke preobražaje kroz koje pojedinac prolazi kad se prepusti Sadašiva tantri. Ponekad, ti komentari su izraz duboke mudrosti nedostižne jednoj osobi, ali dostupne “udruženoj” svjesnosti u trenucima pretapanja.

***

Šukrin put nije bezazlen. To je tajanstveni put koji nudi velike nagrade, ali skriva jednako tako velike opasnosti. Sadašiva tantra je konačni izraz Šukrinog puta, pa tako u sebi sadrži sve njegove značajke: i opasnost; i nagrade.

Objavio sam ovu knjigu potpuno svjestan svih obaveza koje tako preuzimam kao i svih posljedica koje mogu snaći i mene i ljude koji će doći u dodir s ovim znanjem. Moguće dobrobiti su toliko dragocijene da su vrijedne svakoga rizika. Svijetu je potrebna Sadašiva tantra. Neka mu je na radost. A vama, drage čitateljice i čitatelji, želim mnogo sreće na tom putu. Budite oprezni, ali i hrabri. Neka istina, ljubav i mudrost uvijek budu uz vas.

Tekst: Adrian P. Kezele