Sada već nekolikog godina pričam o pomicanju granica u ljubavi. Mnogi su me optužili za – gotovo sve: od površnosti do nemoralnosti, preko zavođenja naivnih do "vražjih" poslova. Ali, vrijeme pokazuje da istina polako izlazi na površinu: višeljublje je upravo ono što riječ kazuje: VIŠE ljubavi. I sve više ljudi shvaća da je to upravo ono što im je potrebno – ono što su osjećali cijelo vrijeme, samo nisu znali da smiju.
Tijek vremena će učiniti svoje. Oni koji imaju otvoreno srce, već čuju poruku. Oni koji se boje širine i slobode, ili ju u svemu tome uopće ne vide, ponekad žustro brane svoje stavove. To je u redu. Veselim se svakom takvom razgovoru iako se argumenti često ponavljaju.
Možda je vrijeme za mali sažetak. Možda, barem u nekim slučajevima, preduprijedim stalno vraćanje na početnu točku. Vrijedi pokušati.
Dakle, u dosadašnjim veselim, tužnim, žučnim, ratobornim, optužujućim i svim drugim razgovorima o višeljublju, argumenti i razmišljanja se najčešće vrte oko sljedećih točaka:
1. Višeljublje je nemoralno i sramotno
Istina, to je samo početna točka za mnoge. Radi se o nerazumijevanju teme. Preljubi, varanja, ljubavne afere i izdaje – to nije višeljublje. Treba ponešto vremena dok se ta prva misao zamijeni sa shvaćanjem da se radi o ODGOVORNOM višeljublju u kojem su sve karte na stolu, svi sve znaju i svi se sa svim slažu. Nakon tog uvida (ako do njega dođe), slijedi sljedeći kontra argument:
2. Ne može se voljeti više od jedne osobe istodobno
Oko te postavke ima mnogo rasprava i često se na nju vraćamo. Naravno, praksa duga koliko i povijest čovječanstva pokazuje da to nije točno. Mnogi vole mnoge. Istodobno. To jest mogu osjećati takve osjećaje, ali oni nisu podržani prevladavajućim društvenim zahtjevima. Prisiljeni smo izabrati, ali voljeti više ljudi sasvim sigurno možemo.
Ipak, slijedi podargument gornje teze:
2a. Ne može se voljeti više ljudi na isti način
Pri tom se misli da će netko uvijek biti zakinut jer će ljubav prema njemu biti manja. I dok se višeljubni slažu da ne postoje dvije iste ljubavi, ne slažu se s njihovim vrednovanjem na 'manje' i 'veće'. Kad okusite slobodu u ljubavi, jednostavno znate da je svaka ljubav jednako vrijedna, ma kako se izražavala.
A kad smo već kod izražavanja, sljedeći argument "protiv" obično se tiče seksualnosti.
3. Višeljublje predstavlja potragu za seksualnim partnerima
Da je samo to, drugačije bismo ga zvali. Recimo, postojeći izraz "svinganje" uglavnom označava otvorenu razmjenu seksualnih partnera bez ulaska u ljubavni odnos. Višeljubni i svingeri su poprilično različita skupina ljudi. Naravno, postoje "sive zone" jer je teško odrediti crtu koja razdvaja seksualnost od ljubavi, ali u načelu potraga za seksualnim partnerima završava seksom, a višeljublje se proteže na mnoge druge vidove života, baš kao svaki drugi (jednoljubni) ljubavni odnos.
Oko seksualnosti ima mnogo podargumenata – od zdravstvene zaštite (koja je najbolja kad seksualnih odnosa s drugima nema – klasični brak pod uvjetom da funkcionira te zatvorene ljubavne skupine višeljubnih koje sigurno funkcioniraju budući da nema razloga za varanje; izvrsna je kad se o njoj otvoreno razgovara i nema skrivenih afera – u slučaju otvorenih skupina višeljubnih; a nedovoljna je kad se licemjerno, bez znanja partnera prakticira seks s drugima – situacija u preko 50% slučajeva unutar klasičnog braka kad se događaju preljubi) pa do pitanja oko duhovne opravdanosti seksualne intimnosti s više partnera istodobno. Naravno, "duhovni" argumenti na posljetku ispadnu moralistički i restriktivni, jer duhovnost itekako poznaje vrijednost seksualnosti, a sloboda ljubavi koja pripada duhovnosti definitivno ne opravdava takav pristup.
Nekako nakon tog područja obično se krene na pitanje prirodnosti: što je prirodno, višeljublje ili jednoljublje?
4. Višeljublje je neprirodno čovjeku
Taj argument me uvijek pomalo začudi, jer svatko pri zdravim očima i razumu vidi kako se ljudi ponašaju. Jednoljublje je društveni ideal, ali tko ga doista provodi? Istina, od ovog protivnici višeljublja brzo odustaju – iako iz pogrešnih razloga. Nekako im se čini da priroda neće biti na njihovoj strani. Međutim, priroda nije ni na čijoj strani. Ljudi pripadaju skupini sisavaca koji seksualnost ne povezuju isključivo s reprodukcijom. Nama je seks sredstvo društvene komunikacije. Posebice, seks je izraz naših osjećaja koje ispunjavamo i izražavamo kroz seksualnost.
Kod rasprave o prirodnosti često se ukazuje na razliku između muškaraca i žena. Argument da su muškraci višeljubni zbog genetskih razloga, a žene zbog toga jednoljubne, ne stoji. I on je društveno uvjetovan. Većinu naše povjesti nismo ni znali za očeve, niti za njihovo vlasništvo nad potomstvom. Seksualnost je bila plemenska, a djeca zajednička. Tek posljednjih 5-6 tisuća godina, unutar našeg društvenog uređenja možemo govoriti o takvoj podjeli između muškaraca i žena. U tim okolnostima, spominjanje genetskih razloga je poprilično preuranjeno.
Zatim slijedi vrlo osjetljiva točka – ljubomora!
5. Višeljublje će zbog prirodne ljubomore uvijek nekog povrijediti
Ideja da je ljubomora naučena, a ne prirodna, često zahtijeva podosta objašnjavanja. Ljudi najčešće ne razumiju da su kao djeca u procesu socijalizacije naučili kako primitivni prirodni strah od dijeljenja svojih resursa (igračaka, majke, prijatelja) s drugom djecom, pretvoriti u zanemarivi osjećaj na kojeg gotovo da više ne obraćaju pozornost. I što više rastu, što su plemenitiji i zreliji kao osoba, to više zadovoljstva nalaze u dijeljenju.
U slučaju ljubavne ljubomore taj proces nije prisutan. Štoviše, potiče se njegova suprotnost: posesivnost prema partneru kojeg ni po koju cijenu ne smijemo dijeliti ni s kim. Teško je ljudima zamisliti kako bi život izgledao da su prošli kroz proces u kojem bi se od-učili ljubavne ljubomore. Višeljubni svjesno i namjerno prolaze kroz njega kao odrasli ljudi i na kraju, ako ustraju u tome, upoznaju kako život izgleda lišen zelenookog čudovišta koji im u velikoj mjeri upravlja životom i često ga upropaštava, čak i kad ga naizgled ne osjećaju.
Ljubomora definitvno zauzima najviše prostora u raspravama. Međutim, kad se diskutanti umore i od toga, obično krenu na praktične probleme:
6. Višeljublje u praksi zahtijeva mnogo vremena kojeg većina ljudi nema
Ovo je možda jedan od najrazumnijih argumenata protiv višeljublja. Doista, danas je teško održavati jedan kvalitetan odnos, a kamoli više njih. Višeljubni to često rješavaju spajanjem svojih odnosa u jedan (dakle, ne paralelnim odnosima, nego zajedničkom ljubavnom skupinom), ali čak i tako, praktični argument ostaje. Ukoliko mu dodate društveni pritisak i moguću diskriminaciju, dobijete poprilično veliku prepreku za praktično višeljublje.
Ali, hej! U kakvom bi mi to svijetu živjeli da su Romeo i Julija odustali jedno od drugog zato što je bilo teško?! Tako da, budite bez brige, ljubav uglavnom pronađe put. Kad se nešto želi, onda se uglavnom i može.
No, praktični argumenti ne završavaju na tome!
7. Što će djeca reći na višeljubne roditelje? Kako ćete živjeti svi zajedno?
Ah. Djeca. Ona ista koja su proizvod našeg odgoja? Ona ista koja prihvaćaju sve što im dajemo, zajedno s našom ljubavlju? Zašto bi itko ikada pomislio da djeca neće prirodno, jednostavno i čisto prihvatiti više majki i očeva u jednoj porodici?
Ovo je vjerojatno jedna od najheretičnijih pomisli za konvencionalnu osobu. Ali, koliko god to boljelo obiteljski indoktrinirani um – djeca s veseljem prihvaćaju proširene obitelji, drago im je i uživaju u društvu više odraslih ljudi koji ih vole i nemaju ama baš nikakav problem s tim sama po sebi. Naravno, ako se u to upletu drugi ljudi, oni koji na to gledaju kao na užasnu devijaciju, ako im to kažu u školi, pošalju socijalnu službu ili poduzmu slične poteze, onda će se stvari promijeniti. Ali, nemojte zamijeniti argumente – ne radi se o djeci, već o tome kako će odrasli oko nas reagirati na praktično višeljublje! I tako smo ponovo na predrasudama, zatvorenosti, diskriminaciji i svim onim mračnim stvarima koje prate naše društvo poput sjenki.
Što se tiče zajedničkog života višeljubne obitelji – lako je dokazati brojkama da je jeftiniji i praktičniji. Ali, kako to često biva, ideologija pobjeđuje razum, pa se čak ni ne primjećuje korištenje sasvim pogrešnih argumenata.
I na posljetku, ako ima iole iskrenosti u diskutantu koji poseže za kontra-višeljubnim argumentima, obično se priznaje da bi sve to bilo u redu, ali da se u praksi neće moći provesti jer...
8. Ljudi nisu dovoljno zreli za višeljublje
Taj mi je obrat uvijek jako zanimljiv! Za njim posežu i oni koji se u početku zgražaju nad niskim i sramotnim porivima koji navodno vode višeljubne, ali i oni prividno zainteresirani za duhovnost. Njihov zaključak je isti – sve možete činiti, ali ne petljajte se u višeljublje! Opasno je, a vi niste zreli za to. Jednom, možda, kad dorastete, ali sada sigurno ne! A kad ćete moći – ne zna se.
Ono što ja ne znam je zašto ljudi misle da zabranama mogu postići bilo što? Neke stvari u višeljublju zahtijevaju dosta rada na sebi. Pitanje ljubomore, recimo. Ponekad ljudi zapnu na nekim stvarima i dobro je usporiti. Ali to su već detalji; gotovo da se radi o tehničkim provedbama koraka koji vode do cilja – života u ljubavi bez ljubomore. Zašto se pod upitnik dovodi cijeli proces? Tko primjerice pita dvadesetogodišnjaka ili još mlađeg, jesu li on ili ona spremni za ljubav ili nisu? I tko im ju može zabraniti? I zar nije istina da kroz ljubav ljudi uče o ljubavi? Pa što ako ponekad pogriješe? To samo znači da treba osigurati pravu edukaciju, mnogo informacija i naputaka. Pa onda neka svatko odabere što mu odgovara.
A eto, javljaju se dušebrižnici koji misle da znaju kako ljubav mora izgledati. Oni su uvjereni da mi (to se odnosi na sve i svakoga) nismo spremni za to. Pretpostavljam da bi trebalo čekati neki proglas tipa – sada ste spremni za više ljubavi! Ili možda napraviti neke osobne provjere pa vidjeti tko je na "višoj" razini pa stoga smije voljeti više?
Naravno, sve je to besmisleno, a zabrane nikad nisu postizale željene učinke, posebice kad se radi o ljubavi. Umijesto toga, svima bi nam bilo bolje da se informiramo o mogućnostima koje su pred nama; da proširimo obzore i uklonimo granice koje nas sputavaju. U višeljublju se može pogriješiti, to je istina. Ali, može se pogriješiti i u jednoljublju, u seksualnosti, u roditeljstvu... o svemu tome bismo morali temeljitije razmisliti, bez nametanja samo jednog obrasca ponašanja. Sloboda, kao ni ljubav, nema alternativu.
***
Sada je već gotovo dvije godine od kad je izišla knjiga "Ljubav – više nije previše" (elektroničko izdanje možete nabaviti preko eLibrike). Od tog vremena napisao sam nekoliko dodatnih članaka, dao par intervjua, potaknuo neke ljude za koje znam da prakticiraju odgovorno višeljublje da podijele svoja iskustva s drugima, pa makar to bilo i anonimno. Na društvenim mrežama, forumima i blogu vodio sam niz razgovora. Gornji sažeci argumeneta javljaju se u praktično svim diskusijama. I ponavljaju se, kako dolaze novi ljudi koji se po prvi put susreću s ozbiljnom idejom višeljublja.
Istomišljenici mi kažu da sam pretjerano strpljiv i da oni ne bi ni slučajno toliko vremena potrošili objašnjavajući drugima svoj način života. Možda je to pametniji postupak, ne znam. Ali, nekako bi mi stvarno bilo žao da ne mogu podijeliti s drugima ono što doživljavam. Radi se o ljubavi – o najvažnijem dijelu našega života! Možda ću još neko vrijeme potrošiti vraćajući se na te početne postavke i razrješavanje dilema koje su višeljubni davno razrješili. Ali, siguran sam da će sljedeća faza stići vrlo brzo. S radošću očekujem trenutke kad će ljudi početi postavljati prava pitanja – "kako" učiniti neke stvari; "kako" postupiti u nekim situacijama; "kako" se riješiti posesivnosti i ljubomore; "kako", zapravo, voljeti više?
Na kraju ćemo se, znam, dotaknuti i najbitnijeg: ljubavnih iskustava koja nadilaze maštu i shvaćanje onih koji dozvoljavaju da ljubomora upravlja njihovim životom. Sada o tome gotovo da ne mogu govoriti ni sa kim izvan kruga malobrojnih. Bit savršene ljubavi uglavnom izmiče i uzmiče pod valovima sumnji i nevjerice. Prakse je malo. Ali, situacija će se promijeniti. Već sada se mijenja.
Vizionari su uvijek bili dočekivani "na nož", s nevjericom i odbacivanjem. Kad se zastupa nešto novo, staro se opire, a ljudi pribjegavaju raznim sredstvima da bi zaštitili svoj poznati svijet. Nije prvi put da se zatvaraju oči te da se psuje onog tko bi ih volio vidjeti otvorene.
I tako, natrag do naslova, do Vincenta. Ne uspoređujem neusporedivo. A opet, pjesma koju dijelim s vama me uvijek podsjeća na viziju ispred vremena, na ljepotu koja se namjerno zatire, na zatvorenost koja privremeno pobjeđuje i na vrijeme koje ipak donosi olakšanje i otkriva istinu. Onima koji žele slušati.
PS
Od svih verzija pjesme "Starry, starry night - Vincent" Donalda McLeana, posvećene Vincentu Van Goghu, najviše volim interpretaciju mlade pjevačice Joanne Wang. Ispod videa poklanjam vam svoj prijevod te iznimne pjesme.
Donald McLean: Vincent
Zvjezdana, zvjezdana noć,
paletu je tvoju obojila plavo i sivo,
dok ti si na ljetni dan gledao
očima koje poznaju tamu moje duše.
Na brdima sjene
ocrtavaju drveće i sunovrate,
hvataju povjetarac i zimske mraze
u bojama zemlje prekrivene snijegom.
Tek sada razumijem, što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si im pokušao dati slobodu.
Oni čuli nisu! Kako bi – kad nisu znali?
Tek sada će - možda - ipak poslušati.
Zvjezdana, zvjezdana noć,
vatreno cvijeće vedro žari,
dok se oblaci koji kruže u ljubičastoj izmaglici
odražavaju u porculansko plavim Vincentovim očima.
Boje mijenjaju nijanse, jutarnje polje jantarnoga žita;
iscrpljena lica ocrtana bolom
koje tješi ljubavi puna umjetnikova ruka.
Tek sada razumijem, što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si im pokušao dati slobodu.
Oni čuli nisu! Kako bi – kad nisu znali?
Tek sada će - možda - ipak poslušati.
Jer nisu te mogli voljeti,
a tvoja je ljubav ipak bila istinita.
I kad više nije bilo nade
u toj zvjezdanoj, zvjezdanoj noći
sebi si oduzeo život, kao što ljubavnici često čine.
A ja sam ti mogao reći, Vincent,
da u ovome svijetu nikada nije bilo mjesta,
za nekoga tako lijepog poput tebe.
Zvjezdana, zvjezdana noć,
portreti vise u praznim dvoranama,
neuokvirena glava na bezimenim zidovima
i oči koje gledaju svijet i ne mogu zaboraviti.
Poput stranca kojeg si sreo,
odrpanog muškarca u odrpanoj odjeći,
srebrni trn krvave ruže
leži slomljen i skršen na djevičanskome snijegu.
Sada mislim da znam što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si pokušao dati im slobodu.
Oni slušali nisu, i još uvijek su isti,
A čuti - možda - nikada ni neće.
baš lijepo od tebe što se toliko daješ za nas koji ne znamo gdje bi tražili ili učili ni što bi si mislili o svemu tome.
ReplyDeleteovako sročeno i posloženo, pomaže da se slegnu misli sa olakšanjem
i da se čovjek osjeti prihvatljivijim samom sebi
hvala što to ne držiš samo za sebe i neki probrani krug ljudi