Dnevnik Dva srca 3 - Muž mora znati!

U prethodnom ("Kako sam upoznala Maria") Dva srca je opisala kako je upoznala Maria – zanimljivog učitelja engleskog jezika i kako se među njima javila iskra privlačnosti...

***

Zanimljivi učitelj engleskog učinio je da se u meni nešto „pomaknulo“. Osjetila sam to, znala sam. Flert sa suprotnim spolom nije mi bio stran i voljela sam uživati u pažnji i otvorenim šalama, ali nisam bila onaj tip žene koja stvarno privlači muškarce. Zapravo prije bih rekla da sam privlačila tek rijetke, koje valjda nije smetao moj pomalo muški karakter i sloboda u govoru. Ipak sve je to bilo potpuno nedužno i zapravo je pripadalo mojoj prošlosti, jer otkad sam upoznala Roberta, čak je i to nestalo. Život se pobrinuo da niti na poslu nisam dolazila u kontakt sa nekim zanimljivim muškarcima!

Zaljubljivanje je pak bilo nešto sasvim drugo. To se nije događalo često, a ono „pravo“ dogodilo se samo s Robertom, ali sada više nisam bila sigurna da li je to i jedini put. Previše sam dobro upamtila taj osjećaj buđenja onog „nečeg“, buđenja koje najavljuje Ljubav, da bih mogla zanemariti poruke koje su dolazile iz dubine mojega bića…

Iako smo se voljeli i uživali u zajedničkom životu, ni ja ni Robert nismo tvrdili da imamo „garanciju“ na ljubav. Svi predobro znamo da potpisivanje vjenčanog lista nikako nije recept za vječnu sreću. Mi smo se oženili jer se volimo, ali ta je naša odluka samo govorila da se nismo bojali običaja, jer među nama se tim činom ništa nije promijenilo. Možda to iznenađuje, ali ni pomisao o višeljublju nije nam bila strana. Kako je vrijeme prolazilo, ja i Robert zapravo smo sve češće doticali tu temu. Naša je ljubav bila zrela i postojana, ali razgovarajući o nama, otvoreno bismo razmatrali mogućnosti tipa „što ako se netko od nas ponovno zaljubi?“

Odgovor je bio jednak s obje strane – nećemo se ograničavati niti pozivati na bračni dogovor. Slagali smo se u mišljenju da voljeti nekoga znači dozvoliti mu da bude sretan, čak i onda kada to zahtijeva naizgled najveću žrtvu – pustiti voljenu osobu da ode. Ipak, vjerovali smo da ćemo ostati povezani, čak i ako ne budemo skupa. Ono što smo živjeli bilo je savršeno i ako jednom mora završiti, zauvijek će ostati dio nas. Što se tiče višeljubnog partnerstva, o tome zapravo nismo ozbiljno razgovarali, iako je među nama postojalo neko prešutno prihvaćanje čak i takve mogućnosti.

Susret s Mariom ponovno je prizvao tu temu u moje misli. Bila sam svjesna da, iako se površno poznajemo skoro godinu dana, vrlo je malo potrebno da u trenu  premostimo sve što nedostaje za "vezu“. Višeljublje je bilo novo i vrlo sklisko područje. Ni sama ne znam otkud mi hrabrosti razmišljati tako, ali bila sam gotovo sigurna da će Mario vrlo uskoro otvoreno pokazati da prijateljstvo sa mnom nije jedino što ga zanima. Takve misli bile su opasne, vrlo opasne, ali sjeme je bilo posijano i onaj „što ako“ se nastanio u meni.

Vikend je prošao, Mario i ja sreli smo se ponovno. Ovaj puta razgovor nije potekao, a tišina je nakon nekoliko uvodnih rečenica prijetila da postane preglasna. Došlo je vrijeme za pravi razgovor. Nisam tip koji čeka i smatrala sam da je korektno da prva upoznam Maria s nekim činjenicama o sebi. Rekla sam mu da sam udana i da volim Roberta. Onda sam skupila hrabrosti i rekla još nešto. Da sam svjesna da između mene i njega postoji „nešto“. Da je još prerano govoriti o tome, ali da me zbog nečega privlači, i da bih možda pod nekim uvjetima, bila spremna istražiti o čemu se radi…

Zaustavit ću se ovdje jer znam da vas ovo već nervira. Kakva drskost - postavljati uvjete, i to kakve!?! Koliko je sebično uopće pomisliti na tako nešto!!! Gdje su u svemu tome Robert i Mario, gdje su njihove želje i osjećaji? Skovati takvu igru koja je prijetila iskoristiti ih oboje za moje nevjerojatne beskrupulozne eksperimente!?

Nemam se namjeru opravdavati zbog svojeg ponašanja. Moja ideja jest revolucionarna i  prkosi svim poznatim pravilima i normama, da ne govorim o njezinoj moralnoj upitnosti. Ali, nije nastala zbog sebičnog eksperimenta, nastala je iz želje da dozvolim sebi voljeti VIŠE od onoga što mi je društvo dozvoljavalo. Osjećala sam da je to možda nekako moguće i dovedena u priliku iskušati te slutnje, skupila sam hrabrosti i pokušala. Uostalom, o sebi će se dečki sami izjasniti. Tako je najpoštenije.

Dakle, priznala sam Mariu da bih voljela imati oboje – svoj život s Robertom i sve ovo što osjećam da bi se moglo dogoditi između nas. Druga je opcija bila pozdraviti ga i nastaviti sa svojim životom. Varanje nije dolazilo u obzir. To sam probala jednom davno, davno i znala sam da to ne želim. Otvoreno sam pitala Maria da li bi mu smetalo da o svemu kažem  Robertu. Na moje najveće čuđenje Mario je tiho odgovorio da mu to uopće ne bi smetalo. Rekao je da je to što osjeća prema meni za njega previše vrijedno i da želi probati…

U sebi sam se lomila. Iako je to licemjerno, bilo bi mi možda draže da je Robert bio prvi kojem se tako nešto desilo i prvi koji bi isprobao novo partnerstvo. Nažalost, Robert je u tome ispao sporiji od mene a ja ... pa ja izgleda nisam mogla pobjeći od toga. Kada sad razmišljam o svemu čini mi se da sam upala na već postavljenu predstavu. Ne morate mi vjerovati, ali Mario do prije nekoliko dana nije postojao, nisam ga bila svjesna! Bio je na neki način privlačan muškarac, ali apsolutno ne i „moj tip“!?! Za mene je bio samo učitelj. A onda…

Odlučila sam da je u redu čekati dokle god ne budem potpuno sigurna da se stvarno želim upustiti u novu vezu s Mariom. Ono što me kočilo da se prepustim osjećajima koji su se kovitlali tražeći moju pažnju, jesu moralni obrasci s kojima odrasla, po kojima sam živjela, u kojima sam zapela. Bilo je to jednostavno reći, ali podijeliti sve s Robertom bio je ozbiljan korak. Nakon toga … tko zna, možda nakon toga nema dalje.

Vjerovala sam da je Robert drugačiji od svih muškaraca koje znam, znala sam to. Pa to je bio razlog zbog kojeg sam se pristala udati za njega! Do sada smo samo u šali razgovarali o takvoj mogućnosti, ali ovo je bilo nešto puno stvarnije i bilo je tu, pred našim vratima! Iako nemam pojma otkuda mi hrabrosti za to, ova luda misao nametnula se u meni vodeći me u nemogućem smjeru: vjerovala sam da bi sve moglo uspjeti jedino ako Robert za to bude znao i da trebam riskirati i zatražiti njegovu podršku.

Sve se odvijalo strahovito brzo. Istina je bila sve snažnija i glasnija u meni. Mogućnost novog partnerstva stavila me je na strahovitu kušnju. Preda mnom je još bio posljednji veliki test – kako reći Robertu?

***

U slijedećem nastavku Dva srca piše pismo svom mužu Robertu, objašnjava mu da želi vezu s Mariom, i za to dobiva dozvolu. Nakon toga doživljava ekstazu prvog vođenja ljubavi s Mariom, te opisuje kakav je to osvježavajući učinak imalo na ljubav s Robertom.

Vicky Cristina Barcelona

Sa zadovoljstvom sam pogledao film Woody Alena “Vicky Cristina Barcelona”. Osim što je dobro napravljen i vrlo gledljiv, jasno je da mi je privukao pozornost zbog teme – a ona je svakako ljubav, te posebice višeljublje.

Prvo što mi je upalo u oči je nevjerojatan pristup zavodljivog slikara Juan Antonia. Iz prve nudi dvjema mladim ženama avanturu u troje. Na odbijanje jedne od njih (Vicky – koja je, usput budi rečeno, prepuna obrazaca o tome što i kako ljubav mora izgledati) otvoreno pita što je loše u njegovoj ponudi? Vicky nema odgovora na to, a Cristina, avanturistkinja, sasvim pada na Juana i njegov iskreni šarm.

Svo troje ipak kreću na vikend u Oviedo gdje – gle čuda – Vicky završava u zagrljaju slikara, dok Cristina boluje jer je previše popila. Juan Antonio, međutim, nakon te epizode, svoju pozornost ipak posvećuje Cristini i otpočinje vezu s njom. Vicky je sasvim uzdrmana i počinje sumnjati u svoje stavove prema braku, kao i u svoju ljubav prema budućem mužu.

No, prava višeljubna situacija razvija se između Cristine, Juana i Juanove bivše žene, Marie Elene (za tu je ulogu Penelope Cruiz dobila Oskara za sporednu žensku ulogu). Naime, Marie Elene i Juan su “savršeni” jedno za drugog, ali je njihova veza prožeta svađama, pa čak i nasiljem. Marie Elena nakon jednog pokušaja samoubojstva dolazi živjeti s Juanom i Cristinom. Malo po malo između njih se javlja razumijevanje, a zatim i strast. Marie Elena gleda s naklonošću na ljubav Juana i Cristine, a to isto počinje osjećati i Cristine. Na posljetku svo troje postanu ljubavnici.

Možda najbitniji dio radnje za sve one kojima je stalo razumjeti višeljublje je razgovor između Marie Elene i Cristine u kojem se objašnjava kako je tek pojavom Cristine odnos između Marie Elene i Juana postao smiren i potpun. Cristina je bila karika koja nedostaje – element koji je unio ravnotežu i smirenost u višestruku ljubav.

Na žalost, idila u raju ne traje zauvijek. Cristina je zadovoljna, ali ipak osjeca nemir, te objavljuje da odlazi – na veliku žalost i Juana, a posebice Marie Elene. Scena u kojoj Juan drži obje žene za ruku i traži od njih da blagoslove trenutke sreće koje su dijelili zajedno je također vrlo znakovita za zrelo višeljublje.

Juan Antonio je doista u filmu prikazan kao muškrac sposoban za takvu viišestruku ljubav. Marie Elene je neuravnotežena i sa stajališta višeljublja je šteta što je takva situacija – ravnoteža u troje – na neki način povezana s takvim filmskim karakterom. Naime, sasvim je sigurno da bi u mnogim životima treća ili čak četvrta osoba predstavljala potpunu ravnotežu. Mnogi ljudi prolaze kroz muke u dvoje, vjerujući da je to jedina mogućnost. No, istina je – mnogi ljudi prolaze kroz muke i u troje! Ali kad bismo imali jednako pravo izbora, kad bismo mogli ravnopravno odlučivati hoćemo li ljubav izraziti ovako ili onako, većina problema u višeljublju bi u startu nestala. Ostali bi oni problemi koji se ionako javljaju u svakoj ljubavi, samo što bi sad bilo različitih i boljih rješenja za njih.

Nakon odlaska Cristine, odlazi i Marie Elena jer ne može sama živjeti s Juanom, a slijedi trenutak u kojem se Juan susreće s Vicky i izražava želju da bude s njom (“Nikad ti nisam lagao. I ti i Cristina ste me jednako privlačile.”). Woody Alen je uspio Juan Antonia prikazati kao iskrenog i zrelog ljubavnika. Ni u jednom trenutku se ne postavlja pitanje nemoralnosti njegovog pristupa jer toga doista i nema. S druge strane, itekako se postavlja pitanje moralnosti lažnih odluka, obrazaca o braku (niz scena u kojima je jasno da Vicky zapravo ne uživa sa svojim mužem koji misli o njihovoj budućoj kući, kompjuterima i susjedima, već joj je srce negdje drugdje) i odluka donešenih zbog sigurnost, a ne zbog ljubavi.

Priču upotpunjava scena u kojoj Vicky razgovara sa ženom koja ju je ugostila u Barceloni i koja je pokazivala sve vanjske znakove idealnog braka. Naravno, to je samo izvana. Iznutra, i ta žena ima ljubavne jade i osjećaje zbog kojih je njen život samo očekivanje promjene koja nikako ne dolazi.

Sve u svemu – odličan film koji postavlja upitnike iznad konvencija te realno prikazuje moguće prednosti, ali i probleme u višeljublju.

Tekst: Adrian P. Kezele

Dnevnik Dva srca 2 - Kako sam upoznala Maria

U prvom dijelu ("Moje dvije ljubavi") Dva srca nam se predstavila i opisala svoju višeljubnu situaciju.. Slijedi nastavak...

***

U mojem normalnom životu radim za jedno od brojnih ministarstava i živim u jednom od većih gradova u Hrvatskoj. U vezi sam s Robertom gotovo 7 godina; toliko dugo i živimo zajedno. Možda nije naodmet da spomenem i to kako je za mene započela ljubav s Robertom.

Upoznali smo se na poslu. Nismo radili skupa, surađivali smo gotovo dvije godine prije nego što je skupio hrabrosti i pozvao me da izađemo. Naše prijateljstvo preraslo je u ljubav i to se dogodilo instant! Jedan zajednički izlazak i sve je bilo jasno. Iako su i prije njega postojale veze, s Robertom sam prvi puta doživjela eksploziju ljubavi! Emocije koje su se probudile kod oboje nisu se mogle usporediti ni sa čime ranije doživljenim. Preko noći nam je bilo jasno da sve što smo ranije bili i činili više nije isto, došlo je vrijeme za Ljubav. Kad spomenem Ljubav s velikim slovom mislim na onu nevjerojatnu snagu koja pokreće svemire. Upravo tako se rodio i naš novi svemir. U samo nekoliko tjedana pronašli smo stan koji smo zajedno unajmili i uselili. Tada je život za mene zapravo počeo, sve ono prije bilo je tek uvod. Roditelji su se čudili, prijatelji isto, ali naša je ljubav rasla i jačala.

Evo kako je izgledala pozadina priče koja će tek postati zanimljiva. Prosudite sami, ali budite otvoreni  i pokušajte mi vjerovati kada tvrdim da moja nova ljubav nije počela zbog nedostatka ljubavi. Točnije je reći da je bila pozvana obiljem ljubavi u kojem sam živjela. Čak i ako se ne slažete sa mnom, vjerujem da ćete jednom razumjeti i iskreno vam želim da doživite takvu ljubav koja vas širi preko svemira, kojoj nema granica.

Robert i ja brzo smo naučili da je zajedničko vrijeme previše dragocjeno da bismo ga trošili na neslaganja oko naših različitosti. Umjesto toga nastojali smo razumjeti jedno drugo i dati si dovoljno prostora i slobode. Sloboda je od prvog dana bila ono što smo oboje najviše cijenili, posesivnost i ljubomora nisu nas ni dotakli u sve ove godine. Vrijeme je brzo prolazilo, putovali smo, uživali, radili. Svatko je imao neke svoje hobije, stekli smo i neke nove zajedničke. Moje slobodno vrijeme nakon posla bilo je ispunjeno odlascima u lokalni fitness centar i u školu stranih jezika.

Tijekom škole i studija učila sam njemački i engleski jezik. Engleski mi nije bio jača strana pa sam htjela poraditi na tome.  Naša je „engleska“ grupa bila relativno mala jer se radilo o nekom naprednijem tečaju. Negdje na pola prve godine učiteljica koja nas je vodila ostala je trudna i na zamjenu je došao Mario. Sportski tip, u četrdesetima, šarmantan i zabavan. Do kraja školske godine grupa ga je zavoljela toliko da smo zaboravili našu prvu učiteljicu. Satovi su bili zabavni, a opet puno smo naučili i razišli se početkom ljeta. Ta jesen je za mene donijela neke promjene na poslu pa sam često ostajala raditi prekovremeno. Kada se situacija stabilizirala javila sam se u školu s nekih mjesec dana zakašnjenja. Iako sam morala nadoknaditi propuštene sate, brzo sam se uključila.

Došla je zima i dogodilo se da sam opet izostajala s engleskog, vjerojatno gripa ni ne sjećam se više. Kada sam se ponovno vratila na predavanja, na kraju sata ničim izazvan Mario mi se obratio riječima da sam dosta u zaostatku s gradivom, što je šteta i predložio da se nađemo kako bi mi donio neke materijale… ? U meni zbunjenost i upitnici, ali sve se odigralo tako brzo da nisam ni stigla pravo reagirati. Vidimo se sutra… i to je bilo to.

I doista, javio se idući dan kako bi provjerio naš dogovor i kroz nekoliko sati sjedili smo u kafiću. Razgovor je potekao, Mario je bio ugodan sugovornik i uživala sam u njegovom društvu. Zapravo, gledajući ga tek sam tada primijetila da pratim svaku njegovu riječ, da me je uspio zainteresirati i nasmijati. Donio mi je materijale koje je obećao, ali brzo smo s engleskog skrenuli na hobije i pronalaženje zajedničkih interesa. Nastavio je kako je od prvog dana kada me je vidio u školi primijetio da se u meni krije zanimljiva osoba i da bi me zaista volio upoznati…

Već me je taj prvi susret strahovito zbližio s Mariom. Razlog tome nije bilo samo ugodno prijateljsko čavrljanje sa zgodnim tipom koji mi se, pa bit ću iskrena, pomalo upucavao. Mario je dodirnuo nešto u meni, nešto skriveno što ni sama nisam znala da tamo postoji. Tek nakon što smo se razišli u meni su se pokrenuli svi oni procesi vrtloženja misli koji prate takve „posebne“ susrete. Sve lampice u mojoj glavi žmirkale su kao lude, kontrolni mehanizmi ukazivali su na to da se upravo dogodio po svemu vrlo poseban susret, s osobom koju definitivno "prepoznajem" kao nekoga s kime postoji svojevrsna karmička veza...

I to je prepoznavanje bilo obostrano u to sam bila sigurna. Dogovorili smo se da ću mu vratiti materijale koje mi je donio poslije vikenda. Jedva sam dočekala taj slijedeći susret. Nestrpljivost koja me je pratila bila je puna iščekivanja, a Mario mi se prečesto vraćao u misli… Čak je i Robert primijetio da ga spominjem i počeo me zadirkivati raspitujući se tko je taj zanimljivi učitelj engleskog?

***

U slijedećem nastavku Dva srca govori Mariu da je udata, ali da želi vezu s njim pod uvjetom da to njezin muž, Robert, odobri...

Jedno i više: antropologija ljubomore

Preneseno s bloga "Polyamory in the News"
Prevela: Ivana Rogošić

Ako nas je oblikovala činjenica da su se naši preci tisućama godina razvijali u višeljubnim plemenima u kojima su međusobno dijelili partnere – kao što se tvrdi u kontroverznoj novoj knjizi "Seks u zoru: pretpovijesni korijeni moderne seksualnosti" (autori, Christopher Ryan & Cacilda Jetha, na fotografiji desno) – zbog čega onda izgleda kao da je , tijekom tih tisuća i tisuća godina, širom svijeta, ljudima ljubomora bila prirođena?

Uobičajeni odgovori su jednostavni. Muškarci koji imaju sposobnost da druge muškarce drže podalje od svojih žena imaju više šanse da prošire svoje gene – uključujući i upravo navedenu sposobnost. A žene i djeca su bolje preživljavali odnosno razmnožavali se ako bi žena spriječila svog muškarca da dijeli svoja oskudna dobra drugima; na taj način se razvila značajka ljubomore kod žena.

No, ova su dva odgovora nastala iz neizgovorene pretpostavke koju autori "Seksa u zoru" nazivaju kremenkizacija; a koja kaže da su naši preci iz kamenog doba živjeli u podijeljenim monogamnim obiteljima poput obitelji Kremenko, "yaba-daba-dum" obitelji iz modernog kamenog doba“.

U stvarnosti (prema antropološkim nalazima) ljudi u izoliranim, lovačkim plemenima starijeg kamenog doba međusobno su bili tako bliski da su prenosili vrlo slične gene bez obzira s kime su se sparivali unutar plemena. Drugo, podizanje djece je do te mjere bila društvena aktivnost da je identitet biološkog oca jedva bio važan, zapravo je često ostajao sasvim nepoznat.

Napuštanje kremenko pretpostavke objašnjava još jedno prastaro pitanje: zbog čega se homoseksualnost nije brzim postupkom iskorijenila iz ljudske rase stoljećima unatrag, s obzirom da homoseksualci uopće ne prenose svoje gene? Pa ipak, homoseksualnost je i dalje prisutna širom svijeta, i to otkako je svijeta i vijeka.

Objašnjenje plemena kao višeljubne zajednice rasvjetljava čitavu stvar. Žene u plemenu imale su obilje muškaraca; oskudica sjemena nije bila ograničavajući činitelj za uspješno razmnožavanje. Ograničavajući su bili hrana, razna dobra, obrana protiv grabežljivaca, i druge stvari koje su ovisile o suradnji i lojalnosti unutar plemena – a suradnja i lojalnost homoseksualnih u plemenu bili su jednako moćni kao suradnja i lojalnost heteroseksualnih.

No, što ćemo s ljubomorom? Pogotovo ljubomorom među homoseksualcima? Zbog čega homoseksualna ljubomora postoji kada nema nikakve veze s razmnožavanjem?

Jesse Bering, bloger Scientific American-a, prošli je mjesec glede ovog pitanja izazvao ko-autora "Seks u zoru", Christophera Ryana, u često citiranom eseju o razlozima zbog kojih postoji ljubomora i taskozvani sindrom "slomljenog srca". Osporio je „višeljubnu modu“ koju stvaraju tekstovi poput  Seksa u Zoru i njemu slični, tvrdeći kako nazočnost snažnih ljudskih osobina poput ljubomore i slomljenog srca potkopavaju Ryanovu tezu.

Prošli tjedan on i Ryan su se sreli uživo na večeri. Slijedom njihove nesumnjivo žive (i opipljive?) rasprave, Ryan je objavio ispravku na svom blogu Psychology Today. Ukratko: ljubomora kakvu poznajemo zapravo se ne odnosi na seks. Simptomi partnerske ljubomore u modernom društvu, u kojem vlada oskudica raspoloživih partnera, izrazito su nalik dječjem strahu od napuštanja, tamo gdje postoji „oskudica“ od samo dva roditelja. Evo što Ryan o tome piše:

O homoseksualnoj ljubomori:  Kako objasniti ljubomoru među istospolnim parovima?

Jesse Bering je nedavno napisao za njega tipično zabavan blog pun uvida, u kojemu istražuje moguće evolucijsko podrijetlo seksualne ljubomore. Započeo je pretpostavkom da je „slomljeno srce u toj mjeri psihološka prilagodba u kojoj je to i kompulzivna potreba da spavamo s ljudima koji nam nisu partneri, te da je zbog toga praktično višeljublje ogromni izvor povrijeđenosti".

Bering nastavlja dramatično podupirati svoj stav tvrdnjama kako nas naša razvijena sposobnost empatije, osobeni pečat naše vrste, čini veoma osjetljivima na patnju koju naša seksualna indiskrecija može izazvati kod našeg stalnog partnera: "Možda nismo seksualno isključiva vrsta, ali istina je da stvaramo duboke romantične spone, i emotivna ljestvica na kojoj te spone počivaju izuzetno je osjetljiva na seksualne indiskrecije naših partnera. Tvrdim to i kao homoseksualac koji se, u skladu s glavnom strujom evolutivne misli, ne bi trebao previše zabrinjavati oko toga što njegov partner spava sa strancima. Konačno, od toga neće zatrudnjeti i prevariti me da podižem potomstvo drugog čovjeka. No ako je to argument kojega biste mi dali dok glasno psujem na jednog od svojih partnera jer sam otkrio da me vara, sklupčan u položaj fetusa u kutu kuhinje i pokušavajući se uljuljati u samosažaljivi zaborav, ili dok izbacujem utrobu u zahodu tijekom dva tjedna, racionalno darwinovski bih se složio s vama drhtureći i dalje poput ranjene životinje“.

Bering dakle tvrdi kako, premda je ova emotivno/psihološka reakcija možda izvorno povezana s biološkim potrebama (sigurnost u očinstvo za muškarce, protok dobara za žene), njegova rasprostranjenost među homoseksualcima pokazuje da je on sada već duboko ukorijenjen u ljudsku psihu. Bering zaključuje da se "seksualna ljubomora u muškim homoseksualcima može objasniti samo vrstom pseudo-heteroseksualnog svjetonazora koji imitira spremnost muških heteroseksualaca da se daju prevariti od svojih partnerica"

Ja to ne "kupujem"!

Gdje je dokaz da je seksualna ljubomora (doživljena kao slomljeno srce) neizbježan odgovor na partnerove izvan-partnerske seksualne aktivnosti? Da je takvo ponašanje genetski kodirano, bilo bi vrlo malo, ako uopće, izuzetaka ovom pravilu. Pa ipak, svaki veći grad (i mnogo manjih) ima seksualne klubove u kojima parovi prakticiraju seks s tuđim partnerima bez ikakvih uočljivih emocionalnih posljedica – barem ne onih negativnih…  Većina istraživanja tih tzv swingera pokazuje da su oni zadovoljniji svojim brakovima nego parovi u konvencionalnijim aranžmanima. Dodajte tome veliki broj muškaraca za koje je pojam prevare vrlo privlačan (kako je to opisao PT bloger David Ley u svojoj fascinantnoj knjizi Nezadovoljne žene). Onda još dodajte društva što ih opisujemo u Seksu u Zoru, a u kojima je zabava bez dijeljenja partnera nalik doručku bez kave, i genetski argument zaista počinje stajati na klimavim nogama.

Razmotrimo mogućnost da su većina, ako ne i sva "slomljena srca", naučene reakcije.

Tjeskoba razdvajanja koju Bering opisuje upadljivo je slična tjeskobi što je proživljava novorođenče koja se osjeća napuštenim od svoje majke. Živimo u društvu koje uvelike potiče taj unutarnji strah od napuštenosti, ignorirajući potrebe novorođenčeta da u prvim godinama života ima kontakt s majkom 24dana x 7 sati….  Asocijacija između ljubavi majke i ljubavnika povećana je medijskim obrascima (recimo ljubavne pjesme: "Ooohhh, baby, baby...") i hirovito djetinjastim shvaćanjem zrele seksualne ljubavi.

Gubitak je gubitak, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Svi se mi plašimo odbijanja i napuštanja. Nalazimo se kao osjetljiva i nježna vrsta u okrutnom i usamljenom svijetu. Ne čudi stoga kada muški homoseksualci njeguju svoje najdublje veze i plaše se da ih ne izgube, jednako kao svatko drugi. Na najdubljim nivoima tu uopće nije riječ o seksu. Riječ je o intimnosti i ljubavi (kada ih nema.) Taj se strah naprosto često izražava u areni seksualnosti zato što smo na to područje prenijeli većinu naših intimnosti u ovom rascjepkanom svijetu punom sukoba.

Dnevnik Dva srca - Moje dvije ljubavi

Zovem se Dva srca. Zapravo ne zovem se tako, ali bolje je da ne otkrijem svoje pravo ime. I da ne bude zabune, nisam medicinski fenomen i nemam dva srca. Umjesto toga imam dvije ljubavi, dva muškarca koje volim. Dvostruka ljubav sama po sebi možda i ne bi bila ništa neobično. Ali, njih dvojica znaju jedan za drugog i ta im situacija gotovo da ne smeta. A to je, priznat ćete, vrlo neobično.

Ako sam vas šokirala ovom prvom informacijom, o sebi mogu reći da sam zapravo sasvim obična žena. Živim u vašem susjedstvu i krećem se među vama, a opet… nije baš isto, znam. Razumijem. Dozvolite da se složimo da je propitivanje obrazaca dobro i potrebno, pa mi oprostite ako sam se usudila…

I mislim da je tu već vrijeme da se odredim u pogledu moje očekivane publike. Naime, ovo pišem ponajviše zbog vas koji se nalazite u sličnoj situaciji kao i ja ili negdje na pola puta do ovog mjesta, a nemate se kome obratiti, nemate koga pitati za savjet, niti se požaliti kad vam je teško i ne znate kako dalje. Iskreno vjerujem da vas ima takvih i da ja nisam društveni fenomen na rubu prihvatljivog. Za vas iznosim svoja najintimnija iskustva i nadam se da će vam pomoći da razriješite dileme, odgovorite na pitanja i osvijetlite neke vlastite sumnje. Svi vi drugi koje zanima Ljubav, a to ste (nadam se) SVI, također ste dobrodošli.

Znam da će među vama biti i onih koji će ovo moje iskustvo prosijati kroz neka svoja iskustvena sita i odgovorno odbaciti sve pročitano kao čistu glupost. To je u redu. Ne znam kakva su vaša očekivanja i možda vas ništa od ovoga neće „dotaknuti“, pa ni Ljubav. Možda me proglasite običnim romantičnim idealistom koji intimne odnose s više od jednog partnera kuje u zvijezde i naziva novim imenima. Možda ste doživjeli puno više od mene, a ja sam se eto usudila pametovati o nečem toliko osobnom kao što je ljubav.

Poštujem da svatko od nas ima pravo na svoju viziju ljubavi te ljubavnih i seksualnih odnosa, ja SAMO iznosim doživljeno, onako kako je to MOJA svijest upamtila i MOJ mentalni sklop zabilježio. Volim maštati, sanjariti i živjeti za ljubav. I znam da nisam jedina. Za MENE je to Ljubav. I kada ju pokušam opisati rekla bih da se ne sagiba ni pred kakvim pravilima ili okvirima, ali je istovremeno dovoljno krhka da ju s lakoćom možete prognati iz svojeg života, a onda… pa, to ima svoje posljedice…

Ovo što sada iznosim pred vas i ja sam morala negdje nekome ispričati. Morala sam, jer to je bilo toliko veliko da bih puknula noseći sve u sebi. U mislima sam pažljivo probirala sve ljude koje poznajem prokušavajući proniknuti u njihovu psihologiju, ne bi li predvidjela reakcije na ono što sam imala za reći. Trebao mi je netko od veeeelikog povjerenja, da nije iz obitelji, možda čak da i nismo previše bliski, da je objektivan i nepristran i da je otvorena uma i srca, to je bilo ključno. Mačji kašalj, zar ne!?

Dobro pretpostavljate (ako me već niste osudili te još čitate) - tu sam zapela. Odlučila sam se za sigurnu varijantu – dnevnik. Čim bih sadržaj svojih misli istresla u malu bilježnicu osjećala sam se lakše i bolje. Teret emocija bilo je teže prenijeti na papir, ali i to je bilo bolje nego ništa, a i meditacija pomaže, to znate. Moj nepostojeći mudri prijatelj mogao je razumjeti i podnijeti sve što sam rekla, nije se snebivao i nije sudio. To je za početak bilo najvažnije. Vrlo brzo sam shvatila da me situacija u kojoj sam se našla ostavlja poprilično samu. Imala sam sreće što je naša trokutasta romansa vrlo brzo postala slatka tajna u kojoj smo nas troje doista uživali. Onda mi više nije bio potreban nitko izvana, postali smo sami sebi dovoljni. I to je zapravo to.

Dnevnik je dakle zamijenio gladne uši i sačuvao moje najskrovitije dileme, strahove, težnje i uzburkane osjećaje. U tom sam procesu i ja naučila prihvaćati samu sebe, jer vjerujte mi to nije došlo glatko. I danas se borim sa istim strahovima, ali vrijeme koje ostaje iza nas čini me sigurnijom i snažnijom pa moja neobična stvarnost i za mene samu  postaje sve više prihvatljiva, sve više normalna. Ne želim da pomislite kako imate posla s nekom mrak mačkom koja dva tipa sažvače u dahu, obliže brk i kaže „slijedeći!“. Mislim, nije da nisam mačka – jesam, naravno da jesam, ali još se nisam obračunala sa svim demonima koji me vrebaju iz tame. Većinu sam ih upoznala, ali oprezna sam, mačke su takve. Izvještila sam i njuh i sluh.

Moja threesome romansa započela je naglo i čini se da intenzitet zbivanja ne jenjava... Doživjela je mnoge preobrazbe od zime (kada je bila na pragu propasti), preživjela vrlo ozbiljna iskušenja i živi nekim svojim hrabrim, a opet vrlo nježnim životom. Koraci su nam svima kao u Bambija, ali odlučni smo i manje-više uspješni. Što je najvažnije - SRETNI, svi. Ja najviše. Mario, moj „novi“, i ja imali smo dosta obostranog upoznavanja za odraditi, postaviti neke nove temelje i zapravo polako dobivamo na snazi.

Ljubav zrije, što bi se reklo. Ja i Robert, moj „stari“, prošli smo kroz neka ozbiljna iskušenja i iznenađujuće složno na njih reagirali, odrasli, postali dublje i jače povezani. Ono što još možda jedino nedostaje u našoj slagalici su zajednički trenuci. Tu "štekamo". Ja sam jaaako oprezna, najviše zbog Roberta, a on odgađa, ja čekam i tako se vrtimo u krug. Mario se zapravo otpočetka izjašnjava da čeka naš poziv, a on nikako da stigne...

Ponekad mi se čini da je šteta što toga nema i kroz glavu mi prolete pitanja tipa "Što ako do toga nikada ne dođe i što ako zauvijek budem vodila "dvostruki" život?" Uglavnom se ne trudim odgovoriti na njih, nego potražim u sebi još strpljenja i idem dalje, nastojim ne gledati ni u budućnost previše, nego maksimalno živjeti u sadašnjosti, koja je zapravo većinu vremena prekrasna. Danas sam razmišljala o nečem što mi prije nije palo napamet, a to je da mi se događa da se u meni počinje buditi jedan novi osjećaj kojeg nisam poznavala - ljubav prema životu i ljubav prema Ljubavi. Nespretno sam se izrazila, ali mislim da se razumijemo. Ja sam oduvijek bila puna upitnika kad bi se u mojoj glavi formiralo pitanje što je to što me u konačnici motivira, ono najdublje najskrovitije "nešto" što me pokreće iz dana u dan. Na to pitanje nije bilo odgovora. Sada mi se čini, da negdje u meni postoji slutnja osjećaja ispunjenosti i zadovoljstva koje bi moglo konkurirati tom uzvišenom "nečem", tom motivu svih motiva. Ali, rano je još o tome pričati, to su samo naznake, nešto viri iz magle…“

Prije ovog iskustva, pogađate, bila sam „normalna“. To znači (serijski) monogamna, sretna, zaljubljena, udana žena u kasnim tridesetima. Kad kažem sretna mislim sretna u ljubavi. Jedna od glavnih neobičnosti ove moje priče upravo je činjenica da nisam tražila ljubav. To sam već imala i znam da ću zvučati neskromno, ali imala sam i imam pravu ljubav. Strastvenu, moćnu i zrelu. Ljubav koju sam dijelila s Robertom postavila je vrlo visoke standarde i nije mi bilo na kraj pameti tražiti nešto više ili bolje. Znala sam da je odnos koji imam kvalitetan i sretan. Ali, Ljubavi je sve moguće i vjerujem da sam joj baš ja bila interesantna prilika za test. Tako samouvjerena i sigurna. Izmaknulo mi se tlo pod nogama i otvorio se procjep koji je nudio ili nevjerojatno iskustvo ili put u propast. Nije bilo putokaza koji bi govorio u kojem smjeru me što čeka, morala sam provjeriti sama. I jesam, ispričat ću vam kako.

***

Nastavlja se! U slijedećm nastavku ("Kako sam upoznala Maria") Dva srca opisuje kako je upoznala Maria – zanimljivog učitelja engleskog jezika i kako se među njima javila iskra privlačnosti...

Razotkrivanje mita o jednoljublju

Iz knjige David P. Barash i Judith Eve Lipton: “Mit o jednoljublju, vjernosti i nevjeri u životinja i ljudi”, New York, 2002

Dobitnik Nobelove nagrade Konrad Lorenz preporučivao je znanstvenicima da odbace barem jednu dragu im pretpostavku svakoga dana, prije doručka. Izvrstan savjet (iako ni sam Lorenz nije baš poznat po tome što je odbacivao mnoge od svojih cjenjenih zamisli). U svakom slučaju, dobra znanost ne zahtijeva od znastvenika da namjerno okrenu leđa onome za što vjeruju da je istinito, ili onome što bi željeli da je takvo. Takve stvari se jednostavno događaju uslijed prolaska vremena i novih činjenica koje se pojavljuju na svjetlu dana. Ako samo pričekamo dovoljno dugo, svijet će sam po sebi odbaciti mnoge od zamisli koje smo smatrali čvrstim i nepromjenjivim. Jedino je potrebno biti dovoljno otvoren i prihvatiti dokaze.

U ovom slučaju radi se dvije opće prihvaće pretpostavke: prvo, da su određene životinje – posebice velika većina ptica – po naravi jednoljubne; i drugo, da su ženke većine vrsta, uključujući i našu vlastitu, sklonije seksualnoj vjernosti, za razliku od muškaraca za koje “se zna” da su skloni seksualnoj različitosti, pa čak i promiskuitetu.

Biolozi su odavno shvatili da je jednoljublje rijetko u sisavaca. Od oko 4000 vrsti sisavaca, samo nekolicina njih su smatrani jednoljubnima. ta kratka lista uključuje dabrove i neke druge glodavce, šišmiševe, određene vrste lisica, nekoliko primata – posebice gibona, tamarina i marmoseta iz tropskih krajeva. Nasuprot tome, smatrali smo da su ptice pretežito jednoljubne. Poznati orintolog David Lack je 1960. godine izvjestio da je 92% od otprilike 9700 ptičjih vrsti jednoljubno.

Zamislite mušku i žensku rodu koje surađuju na izgradnji gnijezda, zatim se predano izmjenjuju u brizi za jaja i hranjenje mladunaca. Arhetipska predstava koja je ušla u predodžbe suvremene kulture.
U filmu “Heartburn”, blago dorađenom prikazu vjenčana Nore Ephron i Carla Nernsteina, glavna se junakinja žali svom ocu koji joj odgovara: “Želiš monogamiju? Udaj se za labuda!” Danas, međutim, znamo da čak ni labudovi nisu jednoljubni!

Zapravo, mit o jednoljublju nije nestao preko noći. Počelo je s danas slavnim istraživanjem tijekom koje se željela smanjiti populacija crvenokrilaca i to tako da su mužjaci sterilizirani. No, na iznenađenje istraživača, ženke steriliziranih ptiča i dalje su nosile jaja iz koji su se izlijegali mladi! Očito je među crvenokrilcima bilo nekog skakanja u tuđe dvorište!

Ali, ne samo tamo! Osamdesetih godina provodila su se istraživanja pomoći krvnih skupina i analize proteina ne bi li se utvrdilo da li su društvena monogamija i seksualna monogamija nužno povezane. Nakon toga je došla analiza DNK u devedesetima, a s njom i lavina novih otkrića. Ponovo se utvrdilo da u 10, 20 pa čak i 40% gnjezda, društveni otac (onaj koji se brine za mladunčad) nije bio i bilološki otac (onaj koji je oplodio majku).

Majke su s druge strane uvijek bile ono za što su se društveno predstavljale – dakle, biološke majke. Na taj način se potvrdila stara izreka: “Sigurna mama, a možda i tata” (teško prevodiva engleska uzrečica u rimi: "Mommy's babies, Daddy's maybes."

Tijekom posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća dolazili su izvještaji o seksualnim odnosima izvan “službenog” para, i to među životinjama koje su se do tada smatrale jednoljubnima. Pojavili su se izvještaji s naslovima koji su ukazivali ka sve većem nagrizanju i nestajanju mita o jednoljublju.

(Na engleskom, naslovi članaka poput "Behavioral, Demographic, and Environmental Correlates of Extra-Pair Fertilizations in Eastern Bluebirds," "Extra-Pair Copulations in the Mating System of the White Ibis," "Extra-Pair Paternity in the Shag, as Determined by DNA Fingerprinting," "Genetic Evidence for Multiple Parentage in Eastern Kingbirds," "Extra-Pair Paternity in the Black-Capped Chickadee," "Density-Dependent Extra-Pair Copulations in the Swallow," and "Patterns of Extra-Pair Fertilizations in Bobolinks.")

Niti sisavci nisu ostali pošteđeni. Giboni, koji su se dugo vremena smatrali jednoljubnima i to za cijeli život, sada su ispali prilično “napaljeni” za tuđe partnere.

Postavlja se pitanje: Zašto je seksualna vjernost toliko rijetka među životinjama koje su društveno jednoljubne (dakle, imaju jednog životnog partnera)? Za većinu evolucijskih biloga pitanje je bilo i zašto društveno uparene ženke imaju seksualne odnose izvan svoga para? Naime, do sada se nije postavljalo pitanje zašto to čine mužjaci! Mužjaci proizvode spremu koje je veličinom mala, a količinom ogromna, te s biloške strane ne sudjeluju u daljnjem rastu potomaka. Kao rezultat toga, mužjake je lako pobuditi, nisu tako izbirljivi što se tiče partnerica, i općenito su spremni, čak i željni, oploditi što je moguće više jajnih stanica.

Sociobiolog Robert Trivers je 1972. godine istaknuo, a kasnija teoretična i empirijska istraživanja su to potvrdila, mužjaci preuzimaju “mješanu reproduktivnu strategiju”. Oni utvrđuju partnerstvo s određenom ženkom (možda čak i sudjeluju u izgradnji gnjezda, obrani teritorija, brizi za mladunce, i tasko dalje sve dok takve aktivnosti osiguravaju uspješnost reprodukcije. Međutim, istodobno su spremni za IPK (izvan-partnersku kopulaciju) s drugim ženkama kojima neće pomagati u odgoju mladih.

Takva aktivnost može biti i opasna - napad bijesnog “muža”, odnosno rizik da njegova vlastita ženka, budući da njega nema u blizini, bude uključena u sličnu IPK s drugim mužjakom. Ali, sve u svemu, čini se da je za mužjake, s reproduktivnog stajališta, vrlo isplativo biti uključen u IPK. Onaj tko je uspješan u tome koristi energiju drugog mužjaka za podizanje svojeg vlastitog biološkog potomstva.

Međutim, kad dođemo do ženki, evolucijska prednost IPK-e je mnogo nejasnija. Na posljetku, stvaranje jaja je rijeđi i “skuplji” proces, a većina jajašca biva oplođena, dok većina sperme propada.

Ako ženka već ima mužjaka koji će oploditi njena jaja, što ona dobiva iz IPK-e? Među vrstama gdje mužjaci brinu za mlade, nevjerna ženka bi mogla izgubiti njegovu pomoć. A ipak, DNK analize pokazuju da ženka čak i među takvim vrstama imaju svoje vlastite seksualne avanture.

Čini se da nema jednoznačnog odgovara na to pitanje. Kod nekih vrsti, posebice određenih guštera i insekata, “dobit” IPK-e je vidljiva u povećanju genetske različitosti kod potomaka s partnerom. Za neke ptice, prednost je trenutna – ljubavnik hrani svoju ljubavnicu. U mnogim slučajevima, dobrobit je posredna, putem genetičke raznolikosti potamaka nastalih iz IPK-e, dakle ne onih s partnerom. Na taj način majka povećava seksualnu i drugu privlačnost svojih potomaka, pa tako promovira svoj genetski materijal sad spojen sa posebno nadarenim ili privlačnim mužjakom.

Amtropologinja Sarah Hrdy pretpostavila je da među primatima ženke ulaze u IPK-u da bi “kupile” neku vrst tolerancije od svojih “ljubavnika”. Mužjaci mnogih vrsta (uključujući lengure ili čimpanze) često ubijaju potomke kojima nisu potekli iz njihovog genetskog materijala. Kopulacijom s mužjacima izvan čopora, ženke bi ih mogle podmititi da ne ubijaju njene potomke jer bi upravo oni mogli biti baš njihovi!


Sljedeća stepenica, Homo sapiens

Društveni konzervativci često ističu takozvane porodične vrijednosti. Ali, oni nemaju pojima kako je velika prijetnja koja ih ugrožava i odakle ona dolazi. Jednoljublje je definitivno pod opsadom, ne od strane vlade i zakona, opadanja morala ili neke globalne homoseksualne zavjere – već od strane naše vlastite evolucijske biologije. Djeca su djetinjasta. a odrasli su – preljubnici! (Neprevodiva igra riječi: “Infants have their infancy. And adults? Adultery.”)

Za početak, sigurno je da mi nismo nikad bili u “rajskom” stanju vjernosti jedan-na-jedan. Dokazi su sljedeći. Prvo, muškarci su značajno veći od žena, što je obrazac koji se često nalazi među višeljubnim vrstama. Od jelena, preko tuljana do primata, seks unutar “harema” je najčešći, jer natjecanje među “čuvarima harema” omogućuje najveće uživanje onima koji su najkrupniji i jajsnažniji.

Drugo, širom svijeta, muškarci su nasilniji nego žene (vidi dokaz broj 1. – nema mnogo koristi da mužjak koji skupi velik broj ženki bude tjelesno moćan, ako nije sklon upotrebljavati tu tjelesnu silu).

Treće, djevojčice postaju seksualno zrele ranije nego dječaci. To je još jedan evolucijski znak višeženstva, jer je za snažno natjecanje među “čuvarima harema” dobro da se seksualno sarzrijevanje odgodi do trenutka dok mužjak nije dovoljno velik i snažan.

I četvrto, prije kulturne homogenizacije uslijed širenja zapadne civilizacije, više od tri četvrtine ljudskih društava je živjelu u višeženstvu.

Ali, jedna je stvar zaključiti da naša biologija preferira višeženstvo, a sasvim druga zaključiti da se većina ljudi, većinu vremena, ponaša poput čuvara ili članica harema. Vjerojatnije je da su samo neki uspjeli u višeženstvu, baš kao što je mali broj žena bilo izabrano (ili osvojeno). Velika većina ljudi – oba spola – bez sumnje je prakticirala jednoljublje, odnosno neku vrstu njegovo društvene inačice.

Što se tiče seksualne vjernosti, situacija je prekrivena velom društvene tajne. Međutim, s obzirom na učestalost IPK-e unutar prividno jednoljubnih životinjskih vrsta, teško je ne posumnjati d ase nešto slično događa i Homo Sapiensu.

Zasigurno, snaga seksualne ljubomore i natjecanja među ljudima ukazuje na to da “preljub” ima dugu povijest u našoj vrsti. (Zašto bi nas naša biologija podarila takvom značajkom, da je seksualna vjernost bila prevladavajuća?) U tom smislu svoju priču na m mogu ispričati testisi.

Usprkos velikom tijelu gorile imaju relativno male testise. Testisi čimpanzi su, nasuprot tome, ogromni. Uzrok te razlike čini se jasnim. Mužjaci gorile natječu se svojim tijelima, ne svojom spermom. Jednom kad se veliki gorila domogne harema, zajamčeno mu je da će se samo on pariti s njima. Nasuprot tome, čimpanze žive u svom seksualno slobodnom svijetu gdje više različitih mužjaka kopulira s istom odraslom ženkom, često jedan za drugim. dakle, mužjaci čimpanze se natječu svojom spermom, pa su razvili velike testise da bi stvarala veće količine dragocijene tekućine! Kod većine vrsta, omjer veličine testisa i veličine tijela je dobar indikator broja seksualni partnera koje će životinje imati.

Gdje su ljudi u tom smislu? Testisi Homo sapiensa su, relativno govoreći, veći od onih u gorila, ali manji od onih u čimpanzi. Zaključak? Muškarci nisu toliko sigurni u svoj seksualni monopol kao gorile, ali nisu ni tako promiskuitetni kao čimpanze. Ili, drugim riječima: mi smo, na neki način, biološki pripremljeni za partnerstvo, ali u isto vrijeme, našoj evolucijskoj prošlosti ije strana ni IPK-a!

S obzirom na to koliko smo mnogo naučili o izvan partnerskoj kopulaciji među životinjama, i s obzirom na dostupnost DNK analize, zapanjujuće je kako rijetko su se genetički testovi provodili na ljudima. S druge strane, ako sagledamo mogući neugodni rezultat tih testova, neku vrstu Pandorine kutije, oprez pri njenom otvaranju možda je doista razuman! Čak i bez DNK analize, istraživanja krvnih skupina u Engleskoj pokazala su da je društveni otac djece njihov biološki otac samo u 94% slučajeva. A to znači da na stotinu slučajeva u šest njih je opac netko drugi!

U Americi, 25 do 50% muškaraca je izjavilo da je barem jednom imalo IPK-u, a to u ljudi znači izvanbračni seks. Broj žena je možda nešto manji, ali zaključak je isti.

Mnogi ljudi već znaju mnogo toga o uništavajućim učincima izvanbračnog seksa – vjerojatno više nego bi željeli znati. Ne bi bilo iznenađujuće ako većina odlučuje ostati neobaviještena o genetičkim posljedicama izvanbračnog očinstva. Možda je neznanje doista blaženo…

Pjesnik Ezra Pund je jednom primijetio (možda promatrajući smaog sebe) da su umjetnici “antene ljudske rase”. Te antene već se dugo vrte oko izvanbračnih veza. Ako je literatura odraz ljudskih djelatnosti, onda je seksualna nevjera jedan od najsnažnijih zanimanja ljudske vrste. Prvi veliki rad zapadne literature, Homerova Ilijada, bavi s eposljedicama Helenine nevjere. A u Odiseji, saznajemo da je Odisej morao pobiti zamišljenu vojsku prosaca, od kojih je svaki želio zavesti njegovu vjernu ženu Penelopu. (Iako, Odisej je sam imao odnose s čarobnicom Kirkom, ali to se ne smatra nevjerom. Dvostruki standard je drevan i po definiciji nepošten, ali ipak se čini da ima svoj korijen u biologiji.)

Neuspjeh monogamije je zabilježen u mnogim velikim djelima literature. Tolstojeva “Ana Karenjina”, Flaubertova “Madam Bovary”, Lawrencov “Ljubavnik Lady Chaterly”… da ne spominjemo gomile sapunica i filmova. A, naravno, tu je i stvarni život…

G.K. Chesterton je jednom, govoreći o kršćanstvu, primijetio da ideal monogamije nije isproban i željen, već je često bio težak, složen i neisproban.

Uopće nije pitanje da li je jednoljublje prirodno. Ono to nije, i točka. Ali, u isto vrijeme, nema razloga za pomisao da se preljub ne može izbjeći, ili da je seksualna nevjera dobra. “Boginje su prirodne”, napisao je Ogden Nash, “a cijepivo nije”. Životinje si, vjerojatno, ne mogu pomoći nego “da rade ono što im je prirodno”. Ali, ljudi mogu! Moglo bi se čak reći da nikad nismo toliko ljudi kao onda kada činimo ono što nam nije prirodno.

U “Civilizacija i njena nezadovoljstva”, Freud tvrdi da je civilizacija zasnovana na potiskivanju instikta. Sada se čini jasnim da nas jedan od tih instikata udaljava od jednoljublja. Na nama je odluka da li ćemo ga slijediti ili nećemo.

~~~~~~~~

David P. Barash je profesor psihologije na Sveučilištu u Washingtonu. Izvadak je iz knjige koju je napisao sa svojom suprugom Judith Eve Lipton “Mit o jednoljublju, vjernosti i nevjeri u životinja i ljudi”.

Rasprava o razlici višeljublja i višeseksualnosti

Kod nas višeljublje nije rašireno kao u svijetu. Vjerujemo, međutim, da će neki detalji rasprave o razlici između višeljublja i višeseksualnosti biti zanimljivi svima onima koji o tome razmišljaju, čak i ako sami nisu uključleni u takav način života. Radi se o članku kojeg je napisala kolumnistica koja se smatra ne-monogamnom, ili više-seksualnom, a smetaju ju ljudi koji sebe smatraju višeljubnima (ističući element ljubavi), dok na višeseksualne gledaju s visoka, kao da je to nešto nemoralno u usporedbi s pretpostavljenim "čistim višeljubljem".


Rasprava o razlici između višeljublja i višeseksualnosti

The Stranger (Seattle) 26.10.2010.

S bloga Polyamory in the News prevela Ivana Rogošić

Možda je samo imala loš dan, no Gospodična Matisse je uznemirila osinje gnijezdo ovotjednim izdanjem alternativnog magazina Stranac (uređuje ga Dan Savage).

Slučajno sam bio u Seattleu – zbog konferencije Poly Living West u organizaciji Loving More (izvanredne radionice, odličan Bone Poets koncert) i zbog četvrtog godišnjeg skupa Polyamory Leadership Network-a.
S obzirom na ono što znam o zajednici višeljubnih, pogotovo s obzirom na ono što se dalo vidjeti na ova dva događaja u Seattlu, mislim da je pisanje Gospodične Matisse pomalo promašeno.

***

Rasprava o razlici između višeljublja i višeseksualnosti (cijeli članak u originalu)
Mistress Matisse

Ponekad mi nedostaje termin ne-monogamija. Trebala bih s njega otresti prašinu i iznijeti ga na svjetlo dana, jer me uznemirava način na koji je definicija višeljublja u posljednje vrijeme postala isključiva.

Prvi put sam čula za pojam višeljublja na Usenet grupi ranih 1990tih. Privlačnost pojma je bila očigledna: Reći da je netko ne-monogaman značilo bi da je monogamija jedina ispravna dok je ne-monogamija devijacija, sa svim negativnim što ta riječ sa sobom donosi. Također, reći Ja sam ne-monogaman svodi čitavu stvar na pitanje seksa. No, reći Ja sam višeljuban proširuje pojam i na emocionalnu vezanost kao i na politički stav, odnosno postaje nešto što poziva na alternativu zahtjevu za monogamnim. Naprosto, višeljublje prolazi bolje od ne-monogamije. Zbog toga je veliki broj ljudi koji nisu bili monogamni, uključujući i mene samu, usvojilo taj pojam.

No, kako je termin postajao sve popularniji, razvile su se frakcije; jedna od njih bi se svakako mogla nazvati više-doslovnjaci. Oni tvrde sljedeće: "Višeljublje sadrži u sebi glagol ljubiti, dakle radi se o ljubavi. To znači da ako čovjek ne voli drugu osobu, tada ono što prakticira nije višeljublje nego višeseksualnost. Njemu riječ višeljublje služi samo kao opravdanje vlastitog promiskuiteta. Takav čovjek je obična kurva koja ugrožava moralnu čistoću vođenje ljubavi sa više osoba."

U redu, ovo "obična kurva" obično se ne izgovara naglas. No očigledno se na to misli, skupa sa svim ostalim seksualno-negativnim sramotnim strategijama navedenim u knjizi. Stvar je u tome da s obzirom da možete riječ ljubav definirati kako hoćete, za višeseksualnost možete optužiti ama baš svakoga: ljude koji vas odbacuju, svoje suparnike, bivše ljubavnike, i tako dalje.

Ne sviđa mi se da očigledni oportunisti bilo kog spola upiru svoj prst u mene i kažu "Hej mala – ja sam višeljuban", kao da će im sama ta riječ osigurati pristup mojim gaćicama. No znate što mi još manje sviđa? Puritanske/čistunske kampanje. Manjinske seksualne skupine svih vrsta imaju nezgodnu naviku da jedu svoju djecu. Izvjesni pojedinci unutar grupe sebe proglašavaju zaštitnicima Pravog Načina, izdvoje neku pod-grupu unutar vlastitih redova i kažu "Njihov način nije dovoljno čist, moramo ih otjerati!" Potom se okreću glavnoj struji društva i kažu "Vidite, mi nismo poput njih. Oni su loši. Mi smo dobri, kao i vi".

Baš! S obzirom da višeljublje ima priličnu podršku društva, nevrijedne ljude zaista moramo držati podalje od njega. Uz to, tako je lako ispravno višeljubiti da zaista nema razloga da bi bilo tko morao biti izbačen, pobogu. Ali čekajte – to nije baš tako. No, ostavit ću vas, Čiste Višeljubne-Ljude da sami pronađete način kako da vokabular višeljublja ograničite isključivo na one koji rade sve isto što i vi. Obavijestite me o tome kako vam je uspjelo. Čekat ću na vas, ovako ne-monogamna kakva jesam.

***

Iskreno, među višeljubnim ljudima i grupama koje poznajem, ne vidim nikakve rasprave o Jednom Pravom Načinu. Najvidljivije lice višeljublja mora biti Voljeti Više, a koliko ja znam stav ove organizacije je oduvijek bio da "svatko ljubi više na svoj način" – i da postoji golema ljestvica između romantične veze i igre, a to gdje se tko na toj ljestvici nalazi njegova je stvar. Ono osnovno u čitavoj stvari je naprosto iskrenost i slobodan izbor.

Organizacija "The Polyamory Leadership Network" ustvrdila je da rečenica "Promovirajte prihvaćanje slobodnog izbora što se tiče odnosa" bude temeljni činitelj među njihovih 80 i nešto članova, te ona obuhvaća najluđe krajnosti raznoraznih ekscentričnih/čudnih/radikalno seksualnih sklonosti. Ista je stvar i kod lokalnih višeljubnih grupa čiji sam član, kao i sa online raspravama koje čitam.

Postoji li neka skrivena klika Čistih Višeljubnih na koju je Matisse naišla, a ja za nju ne znam? Jedina ograničavajuća definicija višeljublja za koju znam je iskrenost i "znanje te prihvaćanje situacije svih uključenih partnera" (dio definicije iz Rječnika iz 2006. godine) Ovo obično ide pod ruku s vrijednostima koje obuhvaćaju poštovanje drugoga, ozbiljnu komunikaciju i osobni integritet. Gdje je tu seksualna negativnost? Nema je ni izdaleka.

Mali rječnik ljubavnih odnosa

Jednoljublje

Jednoljublje je ljubav s jednom osobom za cijeli život. Iako predstavlja službeni ideal odnosa, doista jednoljubnih ljudi, bilo muškaraca, bilo žena, ima vrlo malo. Istinsko jednoljublje kao značajka osobnosti, a ne društveno pravilo ili religiozni zahtjev, pretpostavlja da osoba NE MOŽE NIKADA voljeti drugu osobu, čak i, primjerice, nakon smrti jedinog partnera.


Serijsko jednoljublje

Prevladavajuća praksa u suvremenom društvu, gdje se tijekom života može voljeti mnogo različitih osoba, ali nikada više od jedne u isto vrijeme. Određeni broj ljudi je doista serijski jednoljuban (dakle, postoji stvarna nesposobnost za dijeljenje osjećaja ljubavi na više osoba istodobno). U praksi, razlozi za serijsko jednoljublje su često društveni (višeljublje nije društveno ni moralno prihvaćeno) i praktični (vremenski je teško uskladiti više odnosa istodobno).


Višeljublje

Višeljublje podrazumijeva da u isto vrijeme volimo više ljudi. Sposobnost za višeljublje mnogo je češća nego što se uobičajeno misli. Većina ljudi je barem jednom u svom životu, na ovaj ili onaj način, u istom trenutku osjećala ljubav prema dvije različite osobe. Usprkos tome, višeljublje se u današnjem civilizacijskom okruženju osuđuje kao neprirodno ili nemoralno. Velik broj ljudi koji je po prirodi višeljuban natjeran je “izabrati” i uklopiti se u postojeće standarde serijskog jednoljublja, trpeći optužbe izvana i osjećaj krivnje iznutra.


Brak

Pravna kategorija koja je moguća samo između dvije osobe (uobičajeno suprotnog spola). Kao društvena kategorija brak podržava serijsko jednoljublje, odnosno monogamiju (jedna žena) ili monoandriju (jedan muškarac).

Usprkos postojanju drugih oblika odnosa, pravna kategorija braka se vrlo teško mijenja, te za sada teškom mukom u sebe prima istospolne parove, dok su višeljubni odnosi još vrlo daleko od pažnje zakonodavaca. Iako je poligamija (više od jedne žene) u nekim zemljama pod određenim uvjetima dopuštena, uglavnom je i ona izvan zakona. Poliandrija (više od jednog muža), prema našim saznanjima nigdje u svijetu nije pravno dopuštena.

Isto vrijedi i za skupne brakove (više od dvije osobe različitog ili istog spola) koji bi svojim oblikom mogli i trebali obuhvatiti višeljubne osobe te zadovoljiti njihove društvene, materijalne, pravne i druge potrebe i ustavna prava.


Promiskuitet

Često mijenjanje partnera, posebice seksualnih. Promiskuitet se uglavnom moralno osuđuje te se smatra lošom osobinom karaktera, iako je u nekih ljudi želja za mnogim partnerima prirodno izražena više nego kod drugih.

Promiskuitet nije povezan s jednoljubljem ili višeljubljem, on može postojati i u jednom i u drugom slučaju.


Prevara

“Prevara” je čin jednog partnera s kojim nije upoznat drugi partner ili drugi partneri. Prevara je čin kršenja povjerenja i neprihvatljiv kako u jednoljubnim, tako i u višeljubnim odnosima.

Po samoj prirodi stvari, prevara je češća u jednoljubnim odnosima budući da višeljubne osobe unaprijed prihvaćaju postojanje drugih partnera te djeluju u sasvim drugačijim okvirima.

Prividno jednoljubne osobe često se takvima izdaju zbog društvenih normi, dok je njihova stvarna emocionalna i seksualna struktura sasvim drugačija. U takvim okolnostima prevara je vrlo česta. U višeljubnim odnosima je također ima, ali u mnogo manjoj mjeri, budući da nema razloga za skrivanje većine osjećaja i doživljaja koje prividno jednoljubne osobe moraju skrivati.


Sloboda

Najčešća posljedica ulaska u neki ljubavni odnos danas je gubitak slobode. Smatra se da dvoje ljudi (o više njih se za sada ne govori budući da je višeljublje u “podzemlju” društvene pozornosti) moraju žrtvovati dio svoje slobode da bi održali odnos, posebice ako je on institucionaliziran, dakle ako su u braku.

Gubitak slobode nije povezan s osjećajima (ljubav daje slobodu i podršku), već s očekivanjima zasnovanim na društvenim normama. Većina ljudi iz istih razloga (društvene norme) pristaje na takvu situaciju iako ona sama po sebi ubija ljubav (zbog koje je odnos, pretpostavlja se, isprva nastao).


Bezuvjetna ljubav

Svaka istinska ljubav je po definiciji bezuvjetna. Budući da se unutar današnjih odnosa postavlja mnogo uvjeta za svakog sudionika u njima, jasno je da takvi odnosi nisu zasnovani na ljubavi.

Bezuvjetna ljubav znači voljeti partnera BEZ OBZIRA što on činio. Ona znači dopustiti mu slobodu da čini što želi, bez bilo kakvih ograničenja. Takva ljubav pretpostavlja potpuno prihvaćanje partnera kakav on ili ona jest.


Posesivnost

Posesivnost je negativna značajka osobnosti. Posesivan čovjek ili žena  svojataju svog partnera.”Volim te i ti si moj/a” – tipičan je  životni moto posesivnih ljudi. Čak i kad nije tako jasno izražena, posesivnost dovodi do kontrole, nametanja svojeg mišljenja, povrijeđenosti i bola (ako partner/ica ne čine ono što očekujemo od njih).

Jednoljublje podržava razvoj posesivnosti, jer nema dovoljne dinamike odnosa koji bi ju spriječili (odnos se gradi samo unutar dvije osobe). Višeljublje u priličnoj mjeri smanjuje pojavu posesivnosti, ali ju ne uklanja samo po sebi. Osoba, primjerice, može biti višeljubna i posesivna istodobno (višeljubnost je oznaka osjećajne strukture, a posesivnost negativna značajka zasnovana na slabosti ega).


Ljubomora

Ljubomora se često povezuje s osjećajem ljubavi, iako mu zapravo ne pripada. Ljubomora nije znak velike ljubavi, već znak unutarnje nesigurnosti i straha od gubitka. Ljubomora nastaje u situacijama kad se osoba ne osjeća potpunom, već je nadopunjena drugom osobom. Ukoliko ta druga osoba pokazuje naklonost nekom trećem, to izazavalo osjećaj nepotpunosti. U kombinaciji s posesivnošću, ljubomora može biti vrlo neugodna i doslovce uništiti ljubav.

Jednoljublje podržava razvoj ljubomore, dok višeljublje to čini mnogo manje. Kao posljedica višeljubnog okruženja javlja se sigurnost u sebe kao nedjeljive i savršene osobe koja slobodno daje i prima ljubav.
No, treba istaknuti da višeljublje samo po sebi nije jamstvo za nepostojanje ljubomore. Višeljublje je oznaka osjećajne strukture, a ljubomora proizlazi iz nezrele i nepotpune osobnosti.


Povjerenje

Povjerenje je često zasnovano na dogovorima. Mnogi od tih dogovora su unaprijed određeni neizrečenim društvenim običajima, zasnovanim na idealu serijske monogamije i bračne institucije. Upravo zato se povjerenje vrlo lako ugrožava, budući da mnogi ljudi po prirodi imaju drugačije osjećaje od onih koji se od njih traže (višeljubni su, primjerice; ili imaju izrazitije seksualne potrebe od svog partnera; ili jednostavno imaju drugačije stavove o svojim obavezama i slobodama).

Osobe koje svjesno ulaze u višeljubne odnose znaju da moraju unaprijed dogovoriti “granice” svog kretanja. Samim tim one su iskrenije prema sebi i svojim partnerima, a osvještenost u kombinaciji s ljubavlju i slobodom ne stvara potrebu za prevarama ili kršenjem dogovora. Upravo stoga je višeljubna osoba sama po sebi mnogo pouzdanija – ukoliko je neku svoju značajku osvjestila, s velikom sigurnošću se može u nju imati povjerenja da će činiti upravo ono na što se obvezala.


Osvješćivanje

Većina ljudi koji slijede društveno prihvatljivo serijsko jednoljublje, ne razmišlja previše ni o sebi, ni o odnosima, već ih prihvaća zdravo za gotovo. Međutim, najdublji odnosi se mogu stvoriti tek između osvještenih ljudi. Zbog toga serijsko jednoljublje sa sobom donosi toliko problema – ono samo po sebi ne podržava osvješćivanje, osobni rast i razvoj, već je za to potreban dodatni napor.

Višeljubna osoba, koja odbaci skrivanje, laž i prevaru kao neprihvatljiv način ponašanja, automatski se nalazi u situaciji u kojoj MORA razmisliti o sebi te se iskreno i u cjelini prikazati drugim osobama s kojima stupa u ljubavne odnose.


Seksualnost

U najkozervativnijim krugovima seksualnost ima svrhu reprodukcije. Naravno, u praksi to uopće nije tako. Većina seksualnih odnosa događa se zbog užitka, a potreba za takvim užitkom jedna je od najosnovnijih ljudskih potreba i može se doslovce nazvati biološkom.

Seksualnost je i važan način izražavanja ljubavi, pa se često povezuje s njom, odnosno smatra se njenim vrhuncem. S druge strane, velik broj ljudi sposoban je prakticirati seksualnost i uz mnogo manje razine osjećaja, a ponekad čak i bez nje.

Na žalost, današnja društvena situacija ne podržava slobodno istraživanje seksualnosti (uz takvu praksu je stalno vezana određena doza “nemoralnosti”). Također, pitanje je koliko ljudi može seksualnost istinski istraživati u situaciji jednoljublja (koja je u najvećem broju slučajeva protivna njihovoj prirodnoj osjećajnoj ili seksualnoj strukturi). Upravo zbog toga se javljaju mnogi seksualni problemi, koji se, na žalost, još uvijek pokušavaju riješiti unutar postojećih obrazaca.

Višeljublje razbija te obrasce i samo po sebi daje mnogo više mogućnosti za izražavanje i doživljavanje zdrave ljudske seksualnosti.

Ljubav, žene i muškarci

Mnogo puta sam, na raznim mjestima, naišao na tvrdnje kako muškarci i žene drugačije pristupaju ljubavi. Navodno je ženama važniji odnos, dok muškarci daju prednost seksu. Žene vole pričati i analizirati, muškraci su zatvoreni i jednostavniji (ili banalniji). Listu različitosti možete nadopuniti sami.

Međutim, da li smo doista tako drugačiji kad se radi o pravoj Ljubavi?

Evo što mislim o tome. Ljudima je odnos važan, a nezrelih ima i među muškarcima i među ženama.

Nezreli muškarci se razlikuju od nezrelih žena, to je sigurno. Svatko na svoj način upražnjava svoju nezrelost.

To je stoga što su im potrebe ponešto različite. Pa onda lijepo, kao i obično, pomiješaju ljubav s potrebom. To je jedna od odrednica "nezrelosti".

Kad to maknete, ostaju vam samo ljudi, bez obzira na spol i rod. A oni su jednaki u ljubavi i načinu na koji ju doživljavaju.

Tekst: Adrian P. Kezele

Najava "Dnevnika Dva srca"

Višeljublje postaje sve više prisutno u našim životima. Zapravo, oduvijek je bilo tu, ali skriveno i zameteno mrežom laži i prevara. Situacija se mijenja. Novi odnosi postaju otvoreni, iskreni i sve vidljiviji. U posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko kvalitetnih napisa u čitanim magazinima (Globus, Cosmopolitan). A kad se to događa, znači da neke stvari postaju toliko očite da ih se više ne može prešućivati.

Ipak, još uvijek postoji duboko ukorijenjenja tradicija, otpori promjenama te mnogobrojna pitanja koja ljudi postavljaju, pomalo zbunjeni onim što se događa oko njih, a još više onim što se događa u njima. Kako se nositi s novim ljubavima? Imamo li uopće izbora u organizaciji ljubavnog života? Da li će višestruke ljubavi moći opstati jedna pored druge? Kakvi nas problemi očekuju na tom putu? I još mnogo sitnih detalja koje sada ne možemo ni zamisliti, ali koji se u obliku sumnji i pitanja javljaju na putu višeljublja.

Također, oni jednoljubni (odnosno, oni koji smatraju da su takvi) sa zanimanjem prate razvoj događaja. Ponekad je to zanimanje isprva motivirano željom za "skandalima", "žutilom" i pričama o ekscesima i neobičnostima. Ali, iza toga se često skriva i potisnuti osjećaj nezadovoljstva vlastitom ljubavnom ili bračnom situacijom.

Budući da je ljubav jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji sastojak našega života, nedavno sam odlučio objaviti knjigu "Ljubav – više nije previše". Ona govori o Ljubavi i svim njenim oblicima. Njena osnovna namjera je proširenje našeg shvaćanja o raznolikosti ljubavnog života. Višeljublje je u nama (u većini, jer inače ne bi bilo toliko ne-monogamnog ponašanja), samo je pitanje hoćemo li tom dijelu nas dopustiti da živi i razvija se, ili ćemo ga potisnuti društvenim normama, indoktrinacijom i drugim pritiscima, tjerajući ga tako da se izrazi kroz preljube, prevare i ljubavna razočaranja. Hoćemo li se i dalje ljuljati na valovima skrivenih strasti, izdaje voljenih, osjećaja krivnje, kajanja i obećanja koja ćemo na posljetku opet prekršiti; ili ćemo smoći snage da pogledamo istini u oči i počnemo živjeti svoj život iskreno i otvoreno, dopuštajući Ljubavi da nas vodi?

Od kad se pojavila knjiga "Ljubav – više nije previše" doživio sam mnogobrojne optužbe. Priznajem, nisu bile neočekivane. Teško je prihvatiti svjež dah novine u ustajaloj močvari običaja i krutih obrazaca. Ali, mnogo je važnije da je bilo i drugačijih reakcija; ljudi koji su shvatitli poruku i prepoznali njeno značenje u vlastitom životu.

Višeljubni odnosi nisu ružičasta idila. U njima ima jednako toliko mogućih problema kao i u jednoljubnim. Zapravo, možda čak i više. Ali, onaj jedan problem kojeg više nema vrijedan je svega: licemjerje, varanja, laži i prevare odlaze iz vašeg života! Pri tom mislim i na laži kojima varate sami sebe govoreći si da ste – ili biste trebali biti – jednoljubni, dok to u stvarnosti zapravo niste.

No, pravi posao je tek pred nama. Novi odnosi se moraju probiti iz tame nepostojanja, preko porođajnih muka prepoznavanja, sve do punog procvata u svakodnevnoj praksi. Na tom će putu biti i neuspjeha. Najzanimljivije je kad skeptici i zlonamjernici promatraju sa strane neki višeljubni pokušaj koji zbog ovih ili onih razloga ne uspije, pa onda slavodobitno uzviknu: "Aha! Vidiš! Naravno da stvar ne funkcionira! To se raspalo za godinu dana!"

Eh, da. Samo, istina je da se u tih istih godinu dana raspalo i deset milijuna jednoljubnih klasičnih odnosa. Mnogi od njih raspali su se na katastrofalan način, odnoseći za sobom živote i ostavljajući dalekosežne tragove.

Želim reći da problemi ne bi trebali zbunjivati ili obeshrabrivati. Posebice ne ako se radi o tako neispitanom i novom području kao što je višeljublje. O njemu moramo naučiti mnogo toga. Razumjeti ga.

Zbog toga su iskustva onih hrabrih, pionira tog područja, vrlo dragocijen svima, bez obzira na ishod njihovih ljubavnih priča. I stoga mi je veliko zadovoljstvo najaviti da ćete tijekom slijedećih mjeseci imati prigodu pratiti jednu takvu priču! Najprije od njenih početaka prije godinu dana, sve do sadašnjeg trenutka. A zatim, kad stignemo sadašnji trenutak, svi njeni sudionici pristali su i dalje sudjelovati u pisanju dnevnika, tako da ćemo moći svjedočiti i njenom nastavku.

Ovakav postupak je vrlo hrabar pa se od srca zahvaljujem troje odvažnih koji su odlučili podijeliti svoje iskustvo s nama.

I još je jedan stvar važna za predstojeći Dnevnik koji ćete čitati: radi se o višeljubnom odnosu između jedne žene i dva muškarca. Čini mi se važno to istaknuti jer sam često, kad bih kao muškarac pričao o višeljublju, nailazio na klasičnu predrasudu o "haremu", o alfa mužjaku koji oko sebe skuplja ženke ili pak o "duhovnom učitelju" koji zavodi naivne učenice. Sve to trpim bez mnogo reakcija. Važno je da se zamisao višeljublja predstavi na pravi način, a zlonamjerni će uvijek izmišljati svoje priče. Što se mene tiče, ja samo hodam svojim putem – živim ono o čemu govorim, i to je sve.

Ipak, predrasude su tu. Žene su i dalje na mnogo načina u podređenom položaju. Zbog toga mi je iznimno drago najaviti "Dnevnik Dva srca", udane žene koja je pronašla još jednu ljubav u svom životu i uspjela – barem za sada – spojiti ono što mnogima izgleda nemoguće.

Od sljedećeg tjedna, svakoga petka na blogu Novi ljubavni odnosi čitajte o višeljubnom iskustvu obične, svakodnevne, suvremene žene iz Hrvatske.

Tekst: Adrian P. Kezele

Daphne Rose Kingma: Budućnost ljubavi

Knjiga Budućnost ljubavi, jedna je od najboljih koje sam ikada pročitao o ovoj zahtjevnoj temi. Napisana je odmjerenim riječnikom iako govori o vrlo smjelim temama.

Pomalo koketira s duihovnošću, ali mislim da je to dobro, jer ljubav stavlja u mnogo širi kontekst osobnog razvoja i razvoja svijesti.

Bilo mi je veliko zadovoljstvo čitati o autoričinoj analizi stanja u današnjim odnosima, obrascima koji u tome vladaju, kao i o praksi, odnosno životu koji, uspkros tome, neumitno donsi nove odnose. Budućnost ljubavi je već počela, samo je pitanje koliko će se nas tome pridružiti u sadašnjosti.

Posebice preporučujem informativno sedmo poglavlje koje donosi popis mogućnosti za stvaranje novih odnosa. Evo skraćene verzije tog sedmog poglavlja (u knjizi su mnogo dulja objašnjenja svake pojedine vrste odnosa).

Klon braka
Klon braka je, prema mojoj definiciji, svaki odnos koji nosi obilježja braka, ali nije potvrđen obredom ili vjenčanim listom. (Poznajem par koji je dvadeset i četiri godine živio zajedno i koji kaže: "Živimo najdulji i najsretniji brak na ovom svijetu".) U našem je društvu već mnogo takvih "nebrakova" u kojima dvoje ljudi koji se vole, dijele dom i odgovornosti, uključujući, iako ne nužno, i djecu, svojevrstan financijski dogovor, predanost ili neku vrstu sporazuma o seksualnoj vjernosti te pretpostavku o zajedničkoj budućnosti. Takvi će klonovi braka i dalje biti prisutni u sve većem broju.

Uzastopni brakovi
Uzastopne brakove već poznajemo. Možda ih nismo planirali, ali oni postoje. Činjenica da jedan od dvaju brakova završi razvodom, ne odnosi se samo na prve brakove. Obuhvaća i one koji sklapaju brak po drugi put – i po drugi put se rastaju – kao i one za koje kažem da žive u "pokusnim brakovima" (nizu kratkotrajnih veza proživljenih pod istim krovom), a zatim se skrase u kalupu bračnoga života s jednim partnerom koji je spreman poći na taj put. Ostali ponavljaju tijek braka sve dok, sretno ili nesretno, ne ostanu zauvijek sami.

Trokut
U budućnosti će biti i više ljubavnih trokuta – stalnih veza između troje ljudi, koji mogu, ali i ne moraju biti u seksualnom odnosu. Takav trojac može obuhvaćati par u seksualnoj vezi i treću osobu, koja ni s jednim od njih nije u seksualnom odnosu, ali podupire njihovu zajednicu. Ili je moguća zajednica od tri ravnopravna prijatelja čiji je odnos takav da svaku osobu podupiru druge dvije.

Dvostruki dvojac
Još jedan oblik odnosa bit će dvostruki dvojac. Oblik dvostrukoga dvojca pruža jasan odraz onoga što je oslabjelo u našim vlastitim odnosima, a drugi nam par pruža snagu i uporište potrebno da bismo mogli nastaviti svoj odnos.

Istospolni brakovi
Istospolni su brakovi sve učestaliji i nailaze na otvoreno priznavanje društva, velikog monolita, koje uvijek posljednje shvati što se događa. U bliskoj će budućnosti tim odnosima biti odobrene društvene povlastice koje uživa heteroseksualan brak – pravo na sklapanje braka, na medicinsku skrb, na pogrebne povlastice i uobičajena prava osobe koja nadživljava supružnika.

Promjene spolnih sklonosti
Razgraničenje između heteroseksualnih i homoseksualnih odnosa u budućnosti više neće biti tako jasno. Svi mi u svojim emocionalnim i seksualnim odnosima posjedujemo neke značajke, stavove i sklonosti suprotnoga spola. Iako se možda smatramo "muškarcima" i "ženama" ukorijenjenim u svojim spolovima bez obzira na to kakav bio naš stvaran biološki spol, posjedujemo i osjećaje, ponašanja, vještine, sklonosti i žudnje suprotnoga spola. Doista, na emocionalnom i duhovnom području zapravo smo dvospolci pa doživljavamo trenutke u kojima potisnuti spol svjesno zahtijeva izražavanje.

Partneri različite dobi
Iako se na odnose mlađih žena i starijih muškaraca u prošlosti gledalo pomalo poprijeko, postupno su postali prihvatljivi. No, zbog mistike vrijednosti žene – odnosno, njezina smanjenja zbog toga što se temelji na mladosti i ljepoti – danas još uvijek nije potpuno prihvatljiv odnos između starije žene i mnogo mlađega muškarca.
Dob nije samo kronološka, već i društvena oznaka. U prošlosti smo joj pripisivali značajke koje su ograničavale raspon naših bliskih odnosa, no, u svijetu duha kronološka dob ne postoji. Dvoje ljudi koje dijeli velika razlika u godinama, mogu zajedno usvojiti prelijepe pouke. To vrijedi u bliskim, jednako kao i u prijateljskim odnosima. Štoviše, budući da to dvoje ljudi potječu iz različitih vremenskih okvira, moguće su izvanredne preobrazbe i razmjene te sjajno međusobno oplemenjivanje pripadnika dvaju naraštaja.

Veza roditelja i djeteta
Blizak odnos majke i odrasloga sina u prošlosti se smatrao neprimjerenim, no, mnogi će roditelji odnos sa svojom djecom održavati kao najvažniji, ako ne doživotno, tada duže vrijeme. Mnogi su razvedeni muškarci i žene, svjesno ili nesvjesno, odabrali odnos s djecom kao najvažniji, dok neudane žene odlučuju samostalno rađati i podizati djecu.

Prijateljstvo
Prijateljstvo je emocionalno srodstvo. Dok nas s članovima obitelji veže krvna veza, s prijateljima smo povezani duhom. U prijateljskom odnosu njegujemo osjećaje međusobnog poštovanja i naklonosti, radost zajedničkih interesa koji nas neprestano privlače te zajedno proživljavamo stalnu promjenjivost života.
U prošlosti su prijateljstva često služila kao razbibriga, nešto čime ćemo se zaokupljati u pustom razdoblju između dvije ljubavne veze. No, istinsko je prijateljstvo iznimno važan odnos. Ono je sveta zajednica. Istinsko je prijateljstvo pouzdan, točan odraz našega jastva, melem u bolnim trenucima, odnos čija priroda, upravo zbog izostanka seksualne veze, pobuđuje suštinske i poticajne odnose. U takvim odnosima, u odsutnosti emocionalnih izazova koje pred nas neprestano postavljaju seksualni odnosi, primamo skrb i potporu, opažamo vlastiti odraz i iznova se rađamo. Netko skrbi za nas.

Sveti krug prijatelja
Pojavit će se i stanoviti oblik skupnoga odnosa koji nazivam Kolom ili Svetim krugom prijatelja. Umjesto jednog supružnika ili životnog partnera, pojedinac će biti okružen nizom voljenih osoba i prijatelja. U takvim će oblicima svaka osoba biti središte vlastitoga kotača, okružena određenim brojem ljudi, od kojih svaki služi određenoj svrsi – pouzdani prijatelj, osoba koja sudjeluje u podizanju djece, osoba koja pomaže nositi financijski teret, povremeni ili uzastopni ljubavnici i osoba koja priskače u pomoć u praktičnim pitanjima. Umjesto da se takvu skupinu promatra kao zamjenu za "pravi odnos", slavit će ju se kao vrijedan dar te priznavati kao samostalan oblik odnosa.

Emocionalni supružnik
Učestao novi oblik odnosa obuhvaća dvoje ljudi istog ili suprotnog spola koji su jedno drugo odabrali za emocionalne supružnike. Emocionalan supružnik je osoba s kojom ste emocionalno duboko bliski, ali s njom, zbog određenog razloga, prema vlastitom izboru niste u seksualnom odnosu. Razlog tomu može biti činjenica da je jedan od partnera homoseksualac, u braku s nekim drugim, geografski nedostupan ili ne sudjeluje u ostalim područjima vašega života – primjerice, u svakodnevnom životu ili zajedničkom kućanstvu.

Dobrovoljna razdvojenost
U prošlosti se razdvojenost bračnih partnera smatrala prihvatljivom samo ako je proizašla iz prijeke potrebe. Muškarac se mogao otisnuti na pučinu ili otići u rat ili je bio u izviđačkom pohodu i tražio nov teritorij na kojemu će mu se uskoro pridružiti njegova obitelj. U svim ostalim slučajevima razdvojenost supružnika bila je jednaka razvodu. Razdvojenost od voljene osobe i danas se, u pravilu, smatra prihvatljivom samo tijekom faze udvaranja.

Samački život
Samački je život još jedan nov oblik odnosa – predanost vlastitom jastvu radi otvorenosti za ostale pozive ljubavi. Ljudi koji su u prošlosti zbog bilo kojeg razloga odlučili ne zaljubiti se, vjenčati ili barem održavati blizak odnos koji bi nalikovao braku, smatrali su se neprilagođenima.

Redovništvo
Određeni broj ljudi svjesno odabire živjeti samački jer njihov život ima višu svrhu koja zahtijeva njihovu usamljenost.
Niz brakova, odnosa nalik brakovima ili jednostavno proživljena desetljeća dovode do osobnoga buđenja koje potiče muškarce i žene da se, radi dubljeg unutarnjeg promišljanja ili neke uzvišenije svrhe, čvrsto odluče za samački život. Štoviše, po obavljanju zadatka podizanja djece, par se u nekim duhovnim tradicijama razilazi i okončava brak, a bivši supružnici zakoračuju u drugi svijet i ostatak života provode u duhovnom služenju. Sve je više ljudi koji svjesno prepoznaju ili intuitivno prihvaćaju takvu tradiciju kao put koji odlučuju slijediti.

Zajednica
Dok promatramo nestajanje tradicionalnih granica naših odnosa i proživljavamo stanoviti oblik preobrazbe, svi se krećemo u smjeru koji nam govori da možemo i moramo odbaciti svoja ograničenja. Svi ti slomovi odnosa, nestajanja i preobrazbe potiču nas prema komuni, stanju povezanosti u kojemu je pojedinačno zajedništvo nevažno. Zajednica je mješavina – lonac za taljenje u kojemu značajke svih članova stvaraju boju i vibraciju jedne cjeline.

Tekst: Adrian P. Kezele