Dnevnik Dva srca 3 - Muž mora znati!

U prethodnom ("Kako sam upoznala Maria") Dva srca je opisala kako je upoznala Maria – zanimljivog učitelja engleskog jezika i kako se među njima javila iskra privlačnosti...

***

Zanimljivi učitelj engleskog učinio je da se u meni nešto „pomaknulo“. Osjetila sam to, znala sam. Flert sa suprotnim spolom nije mi bio stran i voljela sam uživati u pažnji i otvorenim šalama, ali nisam bila onaj tip žene koja stvarno privlači muškarce. Zapravo prije bih rekla da sam privlačila tek rijetke, koje valjda nije smetao moj pomalo muški karakter i sloboda u govoru. Ipak sve je to bilo potpuno nedužno i zapravo je pripadalo mojoj prošlosti, jer otkad sam upoznala Roberta, čak je i to nestalo. Život se pobrinuo da niti na poslu nisam dolazila u kontakt sa nekim zanimljivim muškarcima!

Zaljubljivanje je pak bilo nešto sasvim drugo. To se nije događalo često, a ono „pravo“ dogodilo se samo s Robertom, ali sada više nisam bila sigurna da li je to i jedini put. Previše sam dobro upamtila taj osjećaj buđenja onog „nečeg“, buđenja koje najavljuje Ljubav, da bih mogla zanemariti poruke koje su dolazile iz dubine mojega bića…

Iako smo se voljeli i uživali u zajedničkom životu, ni ja ni Robert nismo tvrdili da imamo „garanciju“ na ljubav. Svi predobro znamo da potpisivanje vjenčanog lista nikako nije recept za vječnu sreću. Mi smo se oženili jer se volimo, ali ta je naša odluka samo govorila da se nismo bojali običaja, jer među nama se tim činom ništa nije promijenilo. Možda to iznenađuje, ali ni pomisao o višeljublju nije nam bila strana. Kako je vrijeme prolazilo, ja i Robert zapravo smo sve češće doticali tu temu. Naša je ljubav bila zrela i postojana, ali razgovarajući o nama, otvoreno bismo razmatrali mogućnosti tipa „što ako se netko od nas ponovno zaljubi?“

Odgovor je bio jednak s obje strane – nećemo se ograničavati niti pozivati na bračni dogovor. Slagali smo se u mišljenju da voljeti nekoga znači dozvoliti mu da bude sretan, čak i onda kada to zahtijeva naizgled najveću žrtvu – pustiti voljenu osobu da ode. Ipak, vjerovali smo da ćemo ostati povezani, čak i ako ne budemo skupa. Ono što smo živjeli bilo je savršeno i ako jednom mora završiti, zauvijek će ostati dio nas. Što se tiče višeljubnog partnerstva, o tome zapravo nismo ozbiljno razgovarali, iako je među nama postojalo neko prešutno prihvaćanje čak i takve mogućnosti.

Susret s Mariom ponovno je prizvao tu temu u moje misli. Bila sam svjesna da, iako se površno poznajemo skoro godinu dana, vrlo je malo potrebno da u trenu  premostimo sve što nedostaje za "vezu“. Višeljublje je bilo novo i vrlo sklisko područje. Ni sama ne znam otkud mi hrabrosti razmišljati tako, ali bila sam gotovo sigurna da će Mario vrlo uskoro otvoreno pokazati da prijateljstvo sa mnom nije jedino što ga zanima. Takve misli bile su opasne, vrlo opasne, ali sjeme je bilo posijano i onaj „što ako“ se nastanio u meni.

Vikend je prošao, Mario i ja sreli smo se ponovno. Ovaj puta razgovor nije potekao, a tišina je nakon nekoliko uvodnih rečenica prijetila da postane preglasna. Došlo je vrijeme za pravi razgovor. Nisam tip koji čeka i smatrala sam da je korektno da prva upoznam Maria s nekim činjenicama o sebi. Rekla sam mu da sam udana i da volim Roberta. Onda sam skupila hrabrosti i rekla još nešto. Da sam svjesna da između mene i njega postoji „nešto“. Da je još prerano govoriti o tome, ali da me zbog nečega privlači, i da bih možda pod nekim uvjetima, bila spremna istražiti o čemu se radi…

Zaustavit ću se ovdje jer znam da vas ovo već nervira. Kakva drskost - postavljati uvjete, i to kakve!?! Koliko je sebično uopće pomisliti na tako nešto!!! Gdje su u svemu tome Robert i Mario, gdje su njihove želje i osjećaji? Skovati takvu igru koja je prijetila iskoristiti ih oboje za moje nevjerojatne beskrupulozne eksperimente!?

Nemam se namjeru opravdavati zbog svojeg ponašanja. Moja ideja jest revolucionarna i  prkosi svim poznatim pravilima i normama, da ne govorim o njezinoj moralnoj upitnosti. Ali, nije nastala zbog sebičnog eksperimenta, nastala je iz želje da dozvolim sebi voljeti VIŠE od onoga što mi je društvo dozvoljavalo. Osjećala sam da je to možda nekako moguće i dovedena u priliku iskušati te slutnje, skupila sam hrabrosti i pokušala. Uostalom, o sebi će se dečki sami izjasniti. Tako je najpoštenije.

Dakle, priznala sam Mariu da bih voljela imati oboje – svoj život s Robertom i sve ovo što osjećam da bi se moglo dogoditi između nas. Druga je opcija bila pozdraviti ga i nastaviti sa svojim životom. Varanje nije dolazilo u obzir. To sam probala jednom davno, davno i znala sam da to ne želim. Otvoreno sam pitala Maria da li bi mu smetalo da o svemu kažem  Robertu. Na moje najveće čuđenje Mario je tiho odgovorio da mu to uopće ne bi smetalo. Rekao je da je to što osjeća prema meni za njega previše vrijedno i da želi probati…

U sebi sam se lomila. Iako je to licemjerno, bilo bi mi možda draže da je Robert bio prvi kojem se tako nešto desilo i prvi koji bi isprobao novo partnerstvo. Nažalost, Robert je u tome ispao sporiji od mene a ja ... pa ja izgleda nisam mogla pobjeći od toga. Kada sad razmišljam o svemu čini mi se da sam upala na već postavljenu predstavu. Ne morate mi vjerovati, ali Mario do prije nekoliko dana nije postojao, nisam ga bila svjesna! Bio je na neki način privlačan muškarac, ali apsolutno ne i „moj tip“!?! Za mene je bio samo učitelj. A onda…

Odlučila sam da je u redu čekati dokle god ne budem potpuno sigurna da se stvarno želim upustiti u novu vezu s Mariom. Ono što me kočilo da se prepustim osjećajima koji su se kovitlali tražeći moju pažnju, jesu moralni obrasci s kojima odrasla, po kojima sam živjela, u kojima sam zapela. Bilo je to jednostavno reći, ali podijeliti sve s Robertom bio je ozbiljan korak. Nakon toga … tko zna, možda nakon toga nema dalje.

Vjerovala sam da je Robert drugačiji od svih muškaraca koje znam, znala sam to. Pa to je bio razlog zbog kojeg sam se pristala udati za njega! Do sada smo samo u šali razgovarali o takvoj mogućnosti, ali ovo je bilo nešto puno stvarnije i bilo je tu, pred našim vratima! Iako nemam pojma otkuda mi hrabrosti za to, ova luda misao nametnula se u meni vodeći me u nemogućem smjeru: vjerovala sam da bi sve moglo uspjeti jedino ako Robert za to bude znao i da trebam riskirati i zatražiti njegovu podršku.

Sve se odvijalo strahovito brzo. Istina je bila sve snažnija i glasnija u meni. Mogućnost novog partnerstva stavila me je na strahovitu kušnju. Preda mnom je još bio posljednji veliki test – kako reći Robertu?

***

U slijedećem nastavku Dva srca piše pismo svom mužu Robertu, objašnjava mu da želi vezu s Mariom, i za to dobiva dozvolu. Nakon toga doživljava ekstazu prvog vođenja ljubavi s Mariom, te opisuje kakav je to osvježavajući učinak imalo na ljubav s Robertom.