Sunday 17 March 2013

R.A.Heinlein: Stranac u stranoj zemlji


Upravo sam završio čitanje neokrnjene izvorne inačice kultnog romana Roberta Heinleina “Stranac u stranoj zemlji” (Stranger in a strange Land). Radi se o jednoj od najpoznatijih i najutjecajnijih knjiga iz područja znastvene fantastike, prvobitno objavljenje 1961 godine. Nakladnik je tada iz razloga štednje skratio knjigu za gotovo 60.000 riječi! Šteta, jer su generacije bile zakinute za svaku od njih – a svaka je doista vrijedna! Smatram se sretnim što sam mogao, nakon toliko godina, pročitati Heinleinov roman onako kako ga je autor napisao.

Neka vas ne zbuni žanr knjige. Možda ne volite znanstvenu fantastiku, ali uvjeravam vas, ovo je doista posebna knjiga. Između ostalog, upravo je ona utjecala na mnoga zbivanja šedesetih godina, a šezdesete su utjecale na mnogo toga nakon njih.

Imam poseban razlog zbog kojeg vas želim upoznati s tom knjigom, i to baš na ovom mjestu koje govori no ljubavi i njenim mnogostrukim izrazima. Vrlo brzo će vam postati jasno kako je Robert Heinlein, već prije pola stoljeća, izrekao stvari koje mnogi ljudi ni dan danas ne shvaćaju.

Za vas ću prevesti nekoliko stranica knjige koje sadrže vrlo značajan dijalog između dva Heinleinova lika: Jubala Harshawa i Bena Caxtona. No, prije toga, moram vas upoznati s radnjom knjige.

Glavni junak je Michael Valentine Smith, čovjek s Marsa. Rođen tijekom nesretne prve ekspedicije na Mars, a zatim odgojen i obrazovan od strane Marsovaca. Heinlein tada nije znao ono što mi znamo o Marsu.U njegovo vrijeme je marsijanska civilizacija, živa i zdrava, bila još stvarna mogućnost. No, to sada nije važno. Važno je da je Mike odrastao daleko od ljudske civilizacije, ljudskog jezika i ljudskih zamisli o životu. Odjednom, kada se na Marsu pojavi druga ekspedicija, Mike biva poslan natrag na Zemlju, među ljude. (“Poslali” su ga takozvani “Drevni” – “Old ones” - marsovski ne-utjelovljeni mudraci.)

No, taj okvir priče gotovo da i nije bitan. Heinlein je, kao i mnogi drugi, upotrijebio znastvenu fantastiku da bi ukazao na neke istine o svijetu u kojem živimo. U ovom slučaju, imamo dakle čovjeka koji nikada nije čuo ni jednu ljudsku riječ, a to znači da su mu sve kulturološke zamisli koje ljudi imaju potpuno strane.

Došavši na Zemlju, Mike sada mora najprije prilagoditi svoje tijelo većoj gravitaciji, zatim naučiti jezik, upoznati ljude, njihove običaje i svijet u kojem žive. Gledano kroz oči, um i srce takvog “čovjeka s Marsa”, ljudski svijet izgleda jako neobično i u mnogim slučajevima potpuno neuravnoteženo.

Mnogo bi se toga moglo reći o knjizi i Mikeovim zamislima te načinu na koji je doživio ljudsku civilizaciju. Heinleinov roman zaslužuje dizertaciju, a vjerojatno ju je i dobio, možda više puta. Pročitavši ga sada ponovo, u cjelovitoj inačici, ne mogu se oteti dojmu da se radi o epohalnom djelu u rangu Quinova “Ishamela”. Jednostavno, čitajući “Stranca u stranoj zemlji” ne možete a da se svako malo ne zamislite nad sobom, svojim životom, svojim idejama i svemu što vas okružuje.

Heinlein je svakako bio među prvima koji je na vrlo zanimljiv i intrigantan način ukazao na činjenicu da kultura u kojoj živimo ima potpunu vlast nad nama. Ono što mislimo da je ispravno i osjećamo kao “prirodno”, u mnogim je slučajevima samo rezultat indoktrinacije i “pranja mozga” kojem smo izloženi od malih nogu. Mnogo toga što smatramao moralnim, ispravnim, datim... i oko čega se slažu sve naše religije, duhovni, obrazovni, društveni i politički sustavi, jednostavno je izmišljeno da bi služilo održanju tih istih sustava, pretvarajući nas ljude u svoje robove – one najpodrajmljenije - one koji ni ne znaju da su robovi.

Mike, čovjek s Marsa, izbjegao je takvu indoktrinaciju. Njegov um je potpuno svjež. On, za razliku od nas, misli marsovski – on je s drugog planeta. I to što vidi, a još više, to što nakon svega radi, dovoljan je razlog da provedete dugo vremena u razmišljanju o sebi i svijetu u kojem ste se našli.

Jedan od tih stvari koje Mike vidi, osjeća i čini sasvim drugačije od većine ljudi je odnos prema ljubavi. Čim je došao na Zemlju – doduše nakon što je uspio pobjeći vladi i drugim interesnim skupinama koji su njegovu nazočnost željeli iskoristiti za sebe – našao se u domaćinstvu Jubala Harshawa, osamdesetgodišnjeg pisca kojemu su zbog velike kreativnosti potrebne tri sposobne asistentice. Tu je i Jill, medicinska sestra koja mu je pomogla pobjeći iz bolnice u kojoj je bio zatočen.

Ali, da ne mislite da je “čovjek s Marsa” neka vrst vanzemlajskog kazanove, Mike ima jednak odnos prema Duku, Benu i Jubalu, koje smatra svojom “braćom po vodi”. On ih voli, duboko i iskreno, sasvim jednako i potpuno.

Mike nikako ne može shvatiti i prihvatiti ljubav kao isključivu kategoriju, usmjernu samo prema jednoj osobi. Mike jednostavno voli i u svojoj jednostavnosti i čistoći pokazuje drugima kakva ljubav može biti, ako ju izbavite iz okova ideologije.

Na kraju romana, Mike čak osniva neku vrst “crkve” unutar koje podučava marsovski jezik (jezik određuje pojmove, pa tako neke ideje, poput ovih o ljubavi, ili Bogu, jednostavno ne može izraziti na engleskom – odnosno bilo kojem postojećem ljudskom jeziku), ali jednako tako okuplja svoju “braću i sestre po vodi” u “gnjezdo”, koje predstavlja mnogostruku višeljubnu zajednicu.

Ne mogu vam prepričati cijelu knjigu, to mi nije bila ni namjera. Međutim, upravo taj vid Mikeovog “vanzemaljskog” poimanja ljubavi od velikog je interesa za sve nas. Heinlein je možda među prvima u suvremeno vrijeme izrazio osjećaje koji mnogi od nas imaju. Širinu, toplinu, veličinu ljubavi koja ne stane u uobičajene okvire. I tako je fiktivni Mike, čovjek s Marsa, bio jedan od prvih koji su pokušali promijeniti stvari. Ali, zasigurno nije i posljednji.

Odlomak koju ću vam prevesti predstavlja razgovor između Jubala i Bena. Ben je mladi urednik poznatih novina. Postao je Mikeov “brat po vodi” jer je svojom vrlo čitanom kolumnom pomogao Mikeovom oslobađanju. Između ostalog je zaljubljen u Jill, medicinsku sestru koja je sada s Mikeom kao “visoka svećenica” u njegovoj “Crkvi svih svijetova”. Ben je bio u posjeti Mikeu i Jill, vidio kako žive i čemu podučavaju druge ljude, te užasnuto pobjegao od njih. Izravan povod je bila scena u kojoj su Mike i Jill skinuli odjeću i počeli voditi ljubav pred njim, kao i pred nekolicinom drugih odraslih osoba, članova njihovog “gnijezda”. Ben se u panici vratio Jubalu, zabrinut za Mikea i Jill, tražeći od njega ne samo savjet već i pomoć. Po njegovom mnišljenju Mike i Jill, a i svi ostali uz njih, sasvim su zastranili. To što rade nikako ne može dobro završiti.

Slijedi prijevod njihovog razgovora koji se u knjizi nalazi na kraju četvrtog dijela. Uživajte!

***

“Ben, etika seksualnosti je trnovit problem – jer svatko od nas mora naći rješenje koje je pragmatski sukladno s preuzetnim, potpuno nedjelotvornim i zlim društvenim kodeksom takozvanog ‘morala’. Većina nas zna – ili barem sumnja – da je društveni kodeks pogrešan, pa ga kršimo. Međutim, skupo plaćamo kad to radimo javno, a osjećamo se krivima kad to radimo privatno. Htjeli mi to ili ne, taj nas kod jaši, ubija i zaustavlja, poput albatrosa oko vrata. O sebi razmišljaš kao o slobodnoj osobi, znam to, pa i sam kršiš taj zlokobni kodeks – ali kad si se suočio s problemom seksualne etike koji ti je bio nov, nesvjesno si tu situaciju usporedio s Judeo-Kršćanskim kodeksom kojeg inače odbijaš slijediti. To si učinio tako automatski, da si bio siguran – i uvjeren – da je tvoja reakcija bila ispravna, a da su oni postupili pogrešno. Ali! Tvoj ‘želudac’ nije pouzdano sredstvo za određivanje dobrog i lošeg. Sve što tvoj želudac odražava su predrasude koje su utisnute u tebe prije nego što si počeo razmišljati.”

“A što je s tvojim želucem, Jubal?”

“Moj je jednako tako glup kao i tvoj – ali mu ja ne dopuštam da upravlja mojim mozgom. Ja barem mogu uvidjeti ljepotu u Mikeovom pokušaju da stvori idealnu ljudsku etiku i čestitam mu na spoznaji da takva etika mora biti zasnovana na idealnom seksualnom ponašanju, čak i ako se poziva na promjene u seksuanosti koje su tako radikalne da jednostavno užasavaju većinu ljudi, uključujući i tebe. Zbog toga mu se divim – morao bih ga predložiti za članstvo u Filozofskom udruženju. Većina moralnih filozofa svjesno ili nesvjesno pretpostavlja osnovnu ispravnost našeg kulturološkog seksualnog koda – obitelj, jednoljublje, postulat privatnosti koji je tebe pogodio, ograničenja spolnih odnosa na bračni krevet, i tako dalje. Prihvatili su kulturološku priču u cjelini, a zatim se bave detaljima – čak i takvim glupostima poput toga da li je, ili nije, prizor obnaženih ženskih grudiju opscen i nemoralan! Svašta! Ali, većinom raspravljaju o tome kako ljudsku životinju prisiliti da se podvrgne tim pravilima, slijepo zanemarujući visoku vjerojatnost da se nevolje i tragedije koje vide oko sebe događaju upravo zbog tih pravila samih, a ne zbog naše nesposobnosti da im se podvrgnemo.
I sada dolazi čovjek s Marsa, gleda u taj smiješni kodeks – i odbacuje ga u potpunosti. Ne shvaćam cjelinu Mikeovg seksualnog kodeksa, ali iz onog što si mi rekao jasno je da krši zakone svake veće države na svijetu te da će razbjesniti ‘ispravno misleće’ ljude svake veće religije – a također i većinu agnostika i ateista. A opet, taj jadni dječak...”

“Jubal, ponavljam – on nije dječak, on je odrastao čovjek.”

“Da li jest? Pitam se. To jadno Marsijansko dijete kaže, prema tvojim vlastitim riječima, da je seks način da budemo sretni zajedno. U tom pogledu se slažem s Mikeom: seks bi trebao biti sredstvo za postizanje sreće. Najgora stvar u vezi našeg seksa je to što ga koristimo kao sredstvo da povrijedimo jedni druge. Seks nikad ne bi smio povrijediti, morao bi donositi sreću, ili barem zadovoljstvo. Nema nikakvog razloga zašto bi bilo drugačije.
Kodeks kaže: “ne poželi ženu bližnjega svoga”. A rezultat? Neželjena čednost, preljubi, ljubomora, gorke porodične svađe, premlačivanja i ponekad ubojstva, razbijeni domovi i izopačena djeca... a također i tajni odlasci do seoskih klubova i sličnih ustanova koji degradiraju kako žene tako i muškarce. Da li se taj naputak ikada sluša? Naputak da ‘ne poželimo ženu svog bližnjeg’? Čak ne mislim na sam tjelesni čin. Pitam se... Kad bi mi se neki čovjek zakleo na svoju vlastitu Bibliju da nikad neće poželjeti ženu svog bližnjeg jer mu to zabranjuje kodeks, posumnjao bih ili na samozavaravanje ili na abnormalnu seksualnost. Svaki muškarac dovoljno seksualno sposoban da začne dijete, svakako je dovoljno seksualno sposoban da poželi mnogo, mnogo žena. A tako se i događa, bez obzira na to da li on djeluje na ostvarenju te želje ili ne.
I sada dolazi Mike i kaže: ‘Nema potreba da priželjkuješ moju ženu... voli ju slobodno! Nema ograničenja u njenoj ljubavi. Svi ćemo zbog toga biti na dobitku, a izgubiti nećemo ništa, osim straha, krivnje, mržnje i ljubomore.’ Taj je prijedlog toliko naivan da je nevjerojatan. Koliko znam, samo predcivilizacijski Eskimi su bili tako naivni – i zbog toga su bili tako daleki u odnosu na nas da bi se mogli nazvati ‘ljudima s Marsa’. Međutim, ubrzo smo im predali naše ‘vrijednosti’, pa sad umijesto sretnog dijeljenja i oni imaju ljubomoru i preljube kao i svi mi drugi. To jest, oni koji su preživjeli prijelaz na ‘civilizaciju’. Pitam se da li su išta dobili time? Što ti misliš, Ben?”

“Ne bih baš želio biti Eskim, hvala lijepa.”

“Niti ja. Sirova riba mi nikako ne odgovara.”

“Pa, da... Ali, Jubal, imao sam na umu vruću vodu i sapun. Pretpostavljam da sam čistunac.”

“I sam sam prilično dekadentan u tom pogledu, Ben. Rođena sam u kući koja nije imala više vodovoda od iglua – i nemam želje ponavljati svoje djetinjstvo. Ali, pretpostav ljam da se nos navikne na mirise, pa čak nema ništa protiv neopranog ljudskog tijela. Ali, bez obzira na to, usprkos nedostacima i siromaštvu, tvrdi se da su Eskimi bili među najsretnijim ljudima na svijetu. Nikad nećemo biti sigurni zašto su bili sretni, ali možemo biti sigurni da njihova nesreća, ako su je doživljavali, nije bila uzrokovana seksual nom ljubomorom. Posuđivali su i dijelili supružnike, iz zabave i običaja, i zbog toga nisu bili nesretni.
Čovjek bi se mogao zapitati: ‘Tko je usamljen? Mike i Eskimi? Ili svi mi ostali? Ne možemo prosuditi odgovor na osnovi činjenice da ti ili ja nemamo želudac za takav skupni sport – naš unaprjed određeni ukus je nevažan. Ali, pogledaj malo ovaj tužan svijet oko sebe i onda mi reci: ‘Da li su Mikeovi učenici izgledali sretni, ili sretniji, u odnosu na druge ljude?’

“Razgovarao sam samo s nekolicinom njih, Jubal... ali, da – izgledali su sretni. Zapravo, bili su tako sretni da nekako nisam u to mogao povjerovati. Ima neka kvaka u tome...”

“Hmm... Možda si ti sam ta kvaka?”

“Kako?”

“Pa, šteta je što je tvoj ukus kanaliziran i određen u ranoj mladosti. Naišao si gladan na vruću juhu, a nemaš žlice! Čak i tri dana toga što ti je ponuđeno – što ti je nametnuto, kako kažeš – nešto su što ćeš jako cijeniti kad dođeš u moje godine. A ti, ti mladi idiote, dopustio si da te ljubomora otjera! Vjeruj mi, u mladim danima, postao bih Eskim bez razmišljanja, zahvalan što sam dobio slobodan ulaz umijesto da idem u crkvu i učim marsijanski. Jako žalim što znam da ćeš kasnije to požaliti. Starost ne donosi mudrost, Ben, ali ti daje perspektivu... a najtužnije je kad se okreneš i sagledaš one prilike koje si propustio. I sam žalim za nekima od njih... Ali, ni jedna od njih nije ni do koljena onome što si ti sada propustio!”

“Oh, do sto vragova, prestani mi trljati živu ranu!”

“Pobogu, čovječe! – Ili si ti zapravo miš? - Ne trljam ja ništa. Pokušavam ti otvoriti oči za očigledno. Zašto sjediš ovdje i jadaš se starcu, kada bi trebao trčati prema Gnijezdu kao ludi paun? I to prije nego policija rasturi tu gajbu. K vragu, da sam samo dvadeset godina mlađi, pridružio bih se Mikeu iz ovih stopa!”

“Ah, opusti malo, samo malo, Jubal. Što ti zapravo misliš o Mikeovoj crkvi?”

“Ti si mi rekao da to nije crkva, da je više – disciplina.”

“Pa... da i ne. Zasnovana je na Istini, veliko slovo. Mike ju je dobio od marsovskih Drevnih.”

“Drevnih, je li? Za mene, to je još uvijek mambo đambo.”

“Mike vjeruje u njih.”

“Ben, jednom sam poznavao majstora koji je vjerovao da se u svezi svojih poslovnih odluka savjetuje ss duhom Aleksandra Hamiltona. To dokazuje da je on u to vjerovao. Međutim, k vragu... zašto ja moram uvijek biti vražji odvjetnik?”

“Što je sad, Jubal?”

“Ben, najgori griješnik je hipokrit koji zlouotrebljava religiju. Ali, moramo priznati da Mike vjeruje u svoje Drevne i da u tom smislu ništa ne zloupotrebljava. On podučava istini kako je on doživljava, pa čak i ako posudi tu i tamo nešto od drugih da bi ukazao na poantu. Taj obred Sve-Majke – iako mi se ne sviđa, ali on samo podržava načelo univerzalnosti Žene, neovisno od imena i oblika. Što se tiče njegovih Drevnih, naravno da ja ne znam postoje li oni ili ne – samo mi je teško prihvatiti zamisao da nekim planetom upravlja hijerarhija duhova. A što se tiče izjave koja je postala moto – Ti si Bog – meni to izgleda sasvim u rangu svega ostalog što zovemo religija. Tko zna, kad dođe sudnji dan možda svi shvatimo da je neki bog iz Konga zapravo glavni šef cijelo vrijeme.

Još nekoliko rečenica u Mikeovu obranu i prepuštam ga milosti višeg suda. Ako nam on može pokazati bolji način da upravljamo ovim planetom, njegov seksualni život je u tom pogledu poptuno nevažan, bez obzira na moj ili tvoj ukus. Geniji su notorno imuni na seksualne običaje svoga vremena. Oni stvaraju svoja vlastita paravila, to je činjenica koju je dokazao Armattoe još tamo 1948. A Mike jest genije, i to na mnogo načina.
A s religiozne točke gledišta, Mikeovo seksualno ponašanje je košer kao riba petkom, ortodoksno kao Djed Mraz. On govori da su sva živa bića kolektivno Bog... zbog čega su on i njegovi učenici jedini svjesni bogovi u panteonu. Kao takvi oni slijede pravila za bogove. A ona uvijek dozvoljavaju seksualnu slobodu ograničenu samo vlastitom prosudbom. Moralna pravila se nikad ne primjenjuju. Leda i labud? Europa i bik? Osiris, Isis i Horus? Nevjerojatne incestuozne igre nordijskih bogova... Ali, zašto se zaustaviti na tome? Dobro pogledaj obiteljske odnose Tri-u Jednom božanstva većine zapadnih religija, a o istočnima ne treba ni govoriti jer su njihove igre zapanjujuće čak i najotvorenijem umu. Naravno, većina ljudi o tome ni ne razmišlja. U njihovom umu postoe vrata na kojima je natpis: ‘Svetost – ne ometaj’.”

“Nadalje, Ben, to njihovo ‘zbližavanje’ putem seksualnih odnosa, to jedinstvo-u-višestrukosti i višestrukost-natrag-u-jedistvo, ne može tolerirati jednoljublje unutar skupine. Svako uparivanje koje bi isključilo druge postalo bi nemoralno i opsceno. A ako je takva zajednička seksualnost koju dijele svi njihov postulat – a smatram da mora biti tako – zašto ti onda misliš da bi takvo sveto spajanje trebalo biti sakriveno iza zatvorenih vratiju? Tvoje inzistiranje na tome da su se trebali povući u osamu prevorilo bi sveti čin – a to je bio sveti čin – u nešto opsceno – a to nije bilo takvo. Ti, dragi moj, jednostavno nisi razumio što se odigrava pred tvojim očima.”

Friday 15 March 2013

Vincent ili kako reći srcu da je slobodno

Neobičan naslov za temu koja... Ali, možda i nije! Za one koji vide dalje od uobičajenog, pjesma Vincent, Donalda McLeana simbol je svega novog, neobičnog, dubokog i skrivenog; onoga što vidi i doživljava mali broj ljudi, a većina često odbacuje s nerazumijevanjem. Sve dok jednog dana ne otkriju istinu i ljepotu...

Sada već nekolikog godina pričam o pomicanju granica u ljubavi. Mnogi su me optužili za – gotovo sve: od površnosti do nemoralnosti, preko zavođenja naivnih do "vražjih" poslova. Ali, vrijeme pokazuje da istina polako izlazi na površinu: višeljublje je upravo ono što riječ kazuje: VIŠE ljubavi. I sve više ljudi shvaća da je to upravo ono što im je potrebno – ono što su osjećali cijelo vrijeme, samo nisu znali da smiju.

Tijek vremena će učiniti svoje. Oni koji imaju otvoreno srce, već čuju poruku. Oni koji se boje širine i slobode, ili ju u svemu tome uopće ne vide, ponekad žustro brane svoje stavove. To je u redu. Veselim se svakom takvom razgovoru iako se argumenti često ponavljaju.

Možda je vrijeme za mali sažetak. Možda, barem u nekim slučajevima, preduprijedim stalno vraćanje na početnu točku. Vrijedi pokušati.

Dakle, u dosadašnjim veselim, tužnim, žučnim, ratobornim, optužujućim i svim drugim razgovorima o višeljublju, argumenti i razmišljanja se najčešće vrte oko sljedećih točaka:

1. Višeljublje je nemoralno i sramotno

Istina, to je samo početna točka za mnoge. Radi se o nerazumijevanju teme. Preljubi, varanja, ljubavne afere i izdaje – to nije višeljublje. Treba ponešto vremena dok se ta prva misao zamijeni sa shvaćanjem da se radi o ODGOVORNOM višeljublju u kojem su sve karte na stolu, svi sve znaju i svi se sa svim slažu. Nakon tog uvida (ako do njega dođe), slijedi sljedeći kontra argument:

2. Ne može se voljeti više od jedne osobe istodobno

Oko te postavke ima mnogo rasprava i često se na nju vraćamo. Naravno, praksa duga koliko i povijest čovječanstva pokazuje da to nije točno. Mnogi vole mnoge. Istodobno. To jest mogu osjećati takve osjećaje, ali oni nisu podržani prevladavajućim društvenim zahtjevima. Prisiljeni smo izabrati, ali voljeti više ljudi sasvim sigurno možemo.

Ipak, slijedi podargument gornje teze:

2a. Ne može se voljeti više ljudi na isti način

Pri tom se misli da će netko uvijek biti zakinut jer će ljubav prema njemu biti manja. I dok se višeljubni slažu da ne postoje dvije iste ljubavi, ne slažu se s njihovim vrednovanjem na 'manje' i 'veće'. Kad okusite slobodu u ljubavi, jednostavno znate da je svaka ljubav jednako vrijedna, ma kako se izražavala.

A kad smo već kod izražavanja, sljedeći argument "protiv" obično se tiče seksualnosti.

3. Višeljublje predstavlja potragu za seksualnim partnerima

Da je samo to, drugačije bismo ga zvali. Recimo, postojeći izraz "svinganje" uglavnom označava otvorenu razmjenu seksualnih partnera bez ulaska u ljubavni odnos. Višeljubni i svingeri su poprilično različita skupina ljudi. Naravno, postoje "sive zone" jer je teško odrediti crtu koja razdvaja seksualnost od ljubavi, ali u načelu potraga za seksualnim partnerima završava seksom, a višeljublje se proteže na mnoge druge vidove života, baš kao svaki drugi (jednoljubni) ljubavni odnos.

Oko seksualnosti ima mnogo podargumenata – od zdravstvene zaštite (koja je najbolja kad seksualnih odnosa s drugima nema – klasični brak pod uvjetom da funkcionira te zatvorene ljubavne skupine višeljubnih koje sigurno funkcioniraju budući da nema razloga za varanje; izvrsna je kad se o njoj otvoreno razgovara i nema skrivenih afera – u slučaju otvorenih skupina višeljubnih; a nedovoljna je kad se licemjerno, bez znanja partnera prakticira seks s drugima – situacija u preko 50% slučajeva unutar klasičnog braka kad se događaju preljubi) pa do pitanja oko duhovne opravdanosti seksualne intimnosti s više partnera istodobno. Naravno, "duhovni" argumenti na posljetku ispadnu moralistički i restriktivni, jer duhovnost itekako poznaje vrijednost seksualnosti, a sloboda ljubavi koja pripada duhovnosti definitivno ne opravdava takav pristup.

Nekako nakon tog područja obično se krene na pitanje prirodnosti: što je prirodno, višeljublje ili jednoljublje?

4. Višeljublje je neprirodno čovjeku

Taj argument me uvijek pomalo začudi, jer svatko pri zdravim očima i razumu vidi kako se ljudi ponašaju. Jednoljublje je društveni ideal, ali tko ga doista provodi? Istina, od ovog protivnici višeljublja brzo odustaju – iako iz pogrešnih razloga. Nekako im se čini da priroda neće biti na njihovoj strani. Međutim, priroda nije ni na čijoj strani. Ljudi pripadaju skupini sisavaca koji seksualnost ne povezuju isključivo s reprodukcijom. Nama je seks sredstvo društvene komunikacije. Posebice, seks je izraz naših osjećaja koje ispunjavamo i izražavamo kroz seksualnost.

Kod rasprave o prirodnosti često se ukazuje na razliku između muškaraca i žena. Argument da su muškraci višeljubni zbog genetskih razloga, a žene zbog toga jednoljubne, ne stoji. I on je društveno uvjetovan. Većinu naše povjesti nismo ni znali za očeve, niti za njihovo vlasništvo nad potomstvom. Seksualnost je bila plemenska, a djeca zajednička. Tek posljednjih 5-6 tisuća godina, unutar našeg društvenog uređenja možemo govoriti o takvoj podjeli između muškaraca i žena. U tim okolnostima, spominjanje genetskih razloga je poprilično preuranjeno.

Zatim slijedi vrlo osjetljiva točka – ljubomora!

5. Višeljublje će zbog prirodne ljubomore uvijek nekog povrijediti

Ideja da je ljubomora naučena, a ne prirodna, često zahtijeva podosta objašnjavanja. Ljudi najčešće ne razumiju da su kao djeca u procesu socijalizacije naučili kako primitivni prirodni strah od dijeljenja svojih resursa (igračaka, majke, prijatelja) s drugom djecom, pretvoriti u zanemarivi osjećaj na kojeg gotovo da više ne obraćaju pozornost. I što više rastu, što su plemenitiji i zreliji kao osoba, to više zadovoljstva nalaze u dijeljenju.

U slučaju ljubavne ljubomore taj proces nije prisutan. Štoviše, potiče se njegova suprotnost: posesivnost prema partneru kojeg ni po koju cijenu ne smijemo dijeliti ni s kim. Teško je ljudima zamisliti kako bi život izgledao da su prošli kroz proces u kojem bi se od-učili ljubavne ljubomore. Višeljubni svjesno i namjerno prolaze kroz njega kao odrasli ljudi i na kraju, ako ustraju u tome, upoznaju kako život izgleda lišen zelenookog čudovišta koji im u velikoj mjeri upravlja životom i često ga upropaštava, čak i kad ga naizgled ne osjećaju.

Ljubomora definitvno zauzima najviše prostora u raspravama. Međutim, kad se diskutanti umore i od toga, obično krenu na praktične probleme:

6. Višeljublje u praksi zahtijeva mnogo vremena kojeg većina ljudi nema

Ovo je možda jedan od najrazumnijih argumenata protiv višeljublja. Doista, danas je teško održavati jedan kvalitetan odnos, a kamoli više njih. Višeljubni to često rješavaju spajanjem svojih odnosa u jedan (dakle, ne paralelnim odnosima, nego zajedničkom ljubavnom skupinom), ali čak i tako, praktični argument ostaje. Ukoliko mu dodate društveni pritisak i moguću diskriminaciju, dobijete poprilično veliku prepreku za praktično višeljublje.

Ali, hej! U kakvom bi mi to svijetu živjeli da su Romeo i Julija odustali jedno od drugog zato što je bilo teško?! Tako da, budite bez brige, ljubav uglavnom pronađe put. Kad se nešto želi, onda se uglavnom i može.

No, praktični argumenti ne završavaju na tome!

7. Što će djeca reći na višeljubne roditelje? Kako ćete živjeti svi zajedno?

Ah. Djeca. Ona ista koja su proizvod našeg odgoja? Ona ista koja prihvaćaju sve što im dajemo, zajedno s našom ljubavlju? Zašto bi itko ikada pomislio da djeca neće prirodno, jednostavno i čisto prihvatiti više majki i očeva u jednoj porodici?

Ovo je vjerojatno jedna od najheretičnijih pomisli za konvencionalnu osobu. Ali, koliko god to boljelo obiteljski indoktrinirani um – djeca s veseljem prihvaćaju proširene obitelji, drago im je i uživaju u društvu više odraslih ljudi koji ih vole i nemaju ama baš nikakav problem s tim sama po sebi. Naravno, ako se u to upletu drugi ljudi, oni koji na to gledaju kao na užasnu devijaciju, ako im to kažu u školi, pošalju socijalnu službu ili poduzmu slične poteze, onda će se stvari promijeniti. Ali, nemojte zamijeniti argumente – ne radi se o djeci, već o tome kako će odrasli oko nas reagirati na praktično višeljublje! I tako smo ponovo na predrasudama, zatvorenosti, diskriminaciji i svim onim mračnim stvarima koje prate naše društvo poput sjenki.

Što se tiče zajedničkog života višeljubne obitelji – lako je dokazati brojkama da je jeftiniji i praktičniji. Ali, kako to često biva, ideologija pobjeđuje razum, pa se čak ni ne primjećuje korištenje sasvim pogrešnih argumenata.

I na posljetku, ako ima iole iskrenosti u diskutantu koji poseže za kontra-višeljubnim argumentima, obično se priznaje da bi sve to bilo u redu, ali da se u praksi neće moći provesti jer...

8. Ljudi nisu dovoljno zreli za višeljublje

Taj mi je obrat uvijek jako zanimljiv! Za njim posežu i oni koji se u početku zgražaju nad niskim i sramotnim porivima koji navodno vode višeljubne, ali i oni prividno zainteresirani za duhovnost. Njihov zaključak je isti – sve možete činiti, ali ne petljajte se u višeljublje! Opasno je, a vi niste zreli za to. Jednom, možda, kad dorastete, ali sada sigurno ne! A kad ćete moći – ne zna se.

Ono što ja ne znam je zašto ljudi misle da zabranama mogu postići bilo što? Neke stvari u višeljublju zahtijevaju dosta rada na sebi. Pitanje ljubomore, recimo. Ponekad ljudi zapnu na nekim stvarima i dobro je usporiti. Ali to su već detalji; gotovo da se radi o tehničkim provedbama koraka koji vode do cilja – života u ljubavi bez ljubomore. Zašto se pod upitnik dovodi cijeli proces? Tko primjerice pita dvadesetogodišnjaka ili još mlađeg, jesu li on ili ona spremni za ljubav ili nisu? I tko im ju može zabraniti? I zar nije istina da kroz ljubav ljudi uče o ljubavi? Pa što ako ponekad pogriješe? To samo znači da treba osigurati pravu edukaciju, mnogo informacija i naputaka. Pa onda neka svatko odabere što mu odgovara.

A eto, javljaju se dušebrižnici koji misle da znaju kako ljubav mora izgledati. Oni su uvjereni da mi (to se odnosi na sve i svakoga) nismo spremni za to. Pretpostavljam da bi trebalo čekati neki proglas tipa – sada ste spremni za više ljubavi! Ili možda napraviti neke osobne provjere pa vidjeti tko je na "višoj" razini pa stoga smije voljeti više?

Naravno, sve je to besmisleno, a zabrane nikad nisu postizale željene učinke, posebice kad se radi o ljubavi. Umijesto toga, svima bi nam bilo bolje da se informiramo o mogućnostima koje su pred nama; da proširimo obzore i uklonimo granice koje nas sputavaju. U višeljublju se može pogriješiti, to je istina. Ali, može se pogriješiti i u jednoljublju, u seksualnosti, u roditeljstvu... o svemu tome bismo morali temeljitije razmisliti, bez nametanja samo jednog obrasca ponašanja. Sloboda, kao ni ljubav, nema alternativu.

***

Sada je već gotovo dvije godine od kad je izišla knjiga "Ljubav – više nije previše" (elektroničko izdanje možete nabaviti preko eLibrike). Od tog vremena napisao sam nekoliko dodatnih članaka, dao par intervjua, potaknuo neke ljude za koje znam da prakticiraju odgovorno višeljublje da podijele svoja iskustva s drugima, pa makar to bilo i anonimno. Na društvenim mrežama, forumima i blogu vodio sam niz razgovora. Gornji sažeci argumeneta javljaju se u praktično svim diskusijama. I ponavljaju se, kako dolaze novi ljudi koji se po prvi put susreću s ozbiljnom idejom višeljublja.

Istomišljenici mi kažu da sam pretjerano strpljiv i da oni ne bi ni slučajno toliko vremena potrošili objašnjavajući drugima svoj način života. Možda je to pametniji postupak, ne znam. Ali, nekako bi mi stvarno bilo žao da ne mogu podijeliti s drugima ono što doživljavam. Radi se o ljubavi – o najvažnijem dijelu našega života! Možda ću još neko vrijeme potrošiti vraćajući se na te početne postavke i razrješavanje dilema koje su višeljubni davno razrješili. Ali, siguran sam da će sljedeća faza stići vrlo brzo. S radošću očekujem trenutke kad će ljudi početi postavljati prava pitanja – "kako" učiniti neke stvari; "kako" postupiti u nekim situacijama; "kako" se riješiti posesivnosti i ljubomore; "kako", zapravo, voljeti više?

Na kraju ćemo se, znam, dotaknuti i najbitnijeg: ljubavnih iskustava koja nadilaze maštu i shvaćanje onih koji dozvoljavaju da ljubomora upravlja njihovim životom. Sada o tome gotovo da ne mogu govoriti ni sa kim izvan kruga malobrojnih. Bit savršene ljubavi uglavnom izmiče i uzmiče pod valovima sumnji i nevjerice. Prakse je malo. Ali, situacija će se promijeniti. Već sada se mijenja.

Vizionari su uvijek bili dočekivani "na nož", s nevjericom i odbacivanjem. Kad se zastupa nešto novo, staro se opire, a ljudi pribjegavaju raznim sredstvima da bi zaštitili svoj poznati svijet. Nije prvi put da se zatvaraju oči te da se psuje onog tko bi ih volio vidjeti otvorene.

I tako, natrag do naslova, do Vincenta. Ne uspoređujem neusporedivo. A opet, pjesma koju dijelim s vama me uvijek podsjeća na viziju ispred vremena, na ljepotu koja se namjerno zatire, na zatvorenost koja privremeno pobjeđuje i na vrijeme koje ipak donosi olakšanje i otkriva istinu. Onima koji žele slušati.


PS
Od svih verzija pjesme "Starry, starry night - Vincent" Donalda McLeana, posvećene Vincentu Van Goghu, najviše volim interpretaciju mlade pjevačice Joanne Wang. Ispod videa poklanjam vam svoj prijevod te iznimne pjesme.



Donald McLean: Vincent

Zvjezdana, zvjezdana noć,
paletu je tvoju obojila plavo i sivo,
dok ti si na ljetni dan gledao
očima koje poznaju tamu moje duše.
Na brdima sjene
ocrtavaju drveće i sunovrate,
hvataju povjetarac i zimske mraze
u bojama zemlje prekrivene snijegom.

Tek sada razumijem, što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si im pokušao dati slobodu.
Oni čuli nisu! Kako bi – kad nisu znali?
Tek sada će - možda - ipak poslušati.

Zvjezdana, zvjezdana noć,
vatreno cvijeće vedro žari,
dok se oblaci koji kruže u ljubičastoj izmaglici
odražavaju u porculansko plavim Vincentovim očima.
Boje mijenjaju nijanse, jutarnje polje jantarnoga žita;
iscrpljena lica ocrtana bolom
koje tješi ljubavi puna umjetnikova ruka.

Tek sada razumijem, što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si im pokušao dati slobodu.
Oni čuli nisu! Kako bi – kad nisu znali?
Tek sada će - možda - ipak poslušati.

Jer nisu te mogli voljeti,
a tvoja je ljubav ipak bila istinita.
I kad više nije bilo nade
u toj zvjezdanoj, zvjezdanoj noći
sebi si oduzeo život, kao što ljubavnici često čine.
A ja sam ti mogao reći, Vincent,
da u ovome svijetu nikada nije bilo mjesta,
za nekoga tako lijepog poput tebe.

Zvjezdana, zvjezdana noć,
portreti vise u praznim dvoranama,
neuokvirena glava na bezimenim zidovima
i oči koje gledaju svijet i ne mogu zaboraviti.
Poput stranca kojeg si sreo,
odrpanog muškarca u odrpanoj odjeći,
srebrni trn krvave ruže
leži slomljen i skršen na djevičanskome snijegu.

Sada mislim da znam što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si pokušao dati im slobodu.
Oni slušali nisu, i još uvijek su isti,
A čuti - možda - nikada ni neće.

Thursday 14 March 2013

Divljaci


Prije nekog vremena imao sam prigode pogledati film "Divljaci" (Savages), Olivera Stonea, s impresivnom glumačkom ekipom.

Tehnički je savršeno odrađen, prepun eksplicitnih scena nasilja, obračuna između raznih dijelova krim miljea, narko kartela i svih drugih elemenata koji mu jamče gledanost (iako to ne preporučujem osjetljivim dušicama, ako takvih danas ima). Uzgred, naslov filma nije zbog divljački nasilnih scena, iako bi mogao biti, već zbog činjenice da troje glavnih junaka na kraju završe na nekom skrivenom rajskom otoku u Indoneziji, živjeći gotovo izvan civilizacijskog dosega; životom koji bi se u određenom smislu mogao nazvati primitivno izvornim ili "divljačkim", kako to objašnjava Ophelia odnosno O., unutar čije naracije je smješten film.

Kao i u svakom filmu, i u ovom mora biti seksa i ljubavnih zavrzlama. Zapravo, upravo taj dio je razlog što o njemu pišem! Naime, cijela radnja filma se zasniva na činjenici da je Ophelia djevojka dvojice muškaraca, Chona i Bena. Njihov odnos je otvoreno višeljuban, žive zajedno, vode ljubav ponekad odvojeno (recimo na početku filma kad se Ben vraća s dugog puta, Chon uviđavno odlazi na plivanje, da ostavi prostora Benu i O. - to je nešto što može razumjeti samo onaj tko ima iskustva u višeljubnim odnosima), a ponekad i i zajedno (prije Ophelijine otmice, dok planiraju zajednički budući život na otoku). Chon i Ben nisu biseksualci niti nemaju međusobnu homoseksualnu vezu.

Oko svega toga nema previše objašnjavanja niti drame, situacija je predstavljena takva kakva jest i upravo se na njoj zasniva radnja filma. Naime, budući da Ben i Chon vode uspješan posao s "travom", jedan narko kartel otima Opheliu s namjerom da ih ucjenjuje. Njih dvojica, bez mnogo razmišljanja, kreću u akciju spašavanja, odnosno čine sve ne bi li izvukli O. iz opasnosti i pri tom su spremni žrtvovati sve što imaju, pa i svoje živote.

Otprilike kao što bi princ iz bajke žrtvovao svoj život za spas svoje princeze. Samo što su sad u pitanju dva princa. Koja se ne natječu jedan s drugim, savršeno se slažu, najbolji su prijatelji i bore se za zajedničku sreću koju su ranije imali u trojnom odnosu.

Da se razumijemo, ne smatram film nekim remek djelom (iako je zanimljiv za gledanje i nesumljivo glumački i tehnički jako dobar) – slobodno ga možete prekrižiti sa svoje liste "obavezno pogledati". Ne smatram ga ni posebno važnim za ideju višeljublja. O tome recimo mnogo bolje govori jedan bolji film od ovoga, jednako tako slavnog režisera Woody Allena, "Vicky Christina Barcelona" o kojem sam također pisao prije nekog vremena.

Međutim, znakovitim smaram da se jedna takva situacija, do nedavno potpuno marginalizirana i nemoguća, sada upotrebljava kao podloga za radnju filma koji ima potencijal masovne gledanosti! Možda će neki na to gledati kao na još jedan hir, još jednu anomaliju kriminalnog okruženja. Međutim, ako u filmu ima "loših momaka" oni su i na jednoj i na drugoj strani. Jedini stvarno pozitivan lik u cijeloj priči – lik koji nema krvi na rukama je Ophelia. A ona je višeljubna.

Sve u svemu, bez obzira na kontekst filma, upravo taj nedostatak ideoligiziranja oko višeljubne situacije je ono što daje nadu da se stvari ipak kreću u smjeru ravnoteže i nediskriminiranja raznih oblika izražavanja ljubavi. Ako ste jednoljubni, romantično zaljubljeni i u potrazi za jedinim pravim, bilo je i bit će filmova i knjiga u kojima se govori upravo o tome. Ako ste višeljubni i razmišljate i osjećate drugačije, možda će se sada naći i pokoji film u kojem je vaša situacija ocrtana kao uobičajena i normalna.

U samom filmu postoji samo jedna scena u kojoj Opheliji njena tamničarka, šefica narko kartela, pokušava objasniti da nešto nije u redu s njenom ljubavlju. Kaže joj nešto ovako: "Tvoji dečki više vole jedan drugog nego tebe. Jer da nije tako, ne bi te djelili."

Moram priznati da tijekom raznih rasprava o višeljublju takav argument još nisam čuo! Međutim, koliko god izgledao svjež, on je u tom konkretnom slučaju besmislen – opovrgava ga sama radnja filma. Da dečki više vole jedan drugog, i da im O. nije važna, mogli bi lijepo pokupiti svoju lovu i otići sami u Indoneziju i tamo naći neku drugu djevojku. Umijesto toga oni pokreću pravi rat protiv onih s kojima nitko ne želi ratovati, ne bi li ju spasili! Valjda im je onda stalo do nje. Više nego do vlastitog života. Obojici. Istovremeno.

Uh, nezamislivo, zar ne?

Nije, ako imate imalo iskustva.

Film sam inače gledao s dvije svoje partnerice s kojima sam u višeljubnom odnosu. Nakon filma imali smo kratku vrckavu raspravu o toj rečenici. Morao sam biti siguran da narko-šefica nije u pravu, i da cure ne vole jedna drugu više nego mene! Ali, ne brinite, vrlo brzo smo to riješili – u salvama smijeha!

Problem je u tome što jednoljubni razmišljaju sa svoje razine i uvijek unose neko vaganje u odnos, neku procjenu. Na kraju filma O. izgovara dvije rečenice koje bi mogle promaći neiskusnima. Kaže, otprilike koliko se sjećam, ovako: "Nikad ne voliš dvije osobe na isti način. Uspros tome što ljudi misle, to ne funkcionira tako."

Po tome, i nekim drugim rečenicama i situacijama iz filma, vjerujem da je scenarij pisala osoba s iskustvom kojeg je, na mala vrata, gotovo neprimjetno, utkala u film. Jer, svatko tko je iskusio makar malo pravog višeljublja u praksi, zna da bi na "ulazu" u svaki takav odnos morao stajati jasno istaknuti natpis: "Uspoređivanje nepoželjno. U suprotnom, postoji velika vjerojatnost od urušavanja."