R.A.Heinlein: Stranac u stranoj zemlji

Upravo sam završio čitanje neokrnjene izvorne inačice kultnog romana Roberta Heinleina “Stranac u stranoj zemlji” (Stranger in a strange Land). Radi se o jednoj od najpoznatijih i najutjecajnijih knjiga iz područja znastvene fantastike, prvobitno objavljenje 1961 godine. Nakladnik je tada iz razloga štednje skratio knjigu za gotovo 60.000 riječi! Šteta, jer su generacije bile zakinute za svaku od njih – a svaka je doista vrijedna! Smatram se sretnim što sam mogao, nakon toliko godina, pročitati Heinleinov roman onako kako ga je autor napisao.

Neka vas ne zbuni žanr knjige. Možda ne volite znanstvenu fantastiku, ali uvjeravam vas, ovo je doista posebna knjiga. Između ostalog, upravo je ona utjecala na mnoga zbivanja šedesetih godina, a šezdesete su utjecale na mnogo toga nakon njih.

Imam poseban razlog zbog kojeg vas želim upoznati s tom knjigom, i to baš na ovom mjestu koje govori no ljubavi i njenim mnogostrukim izrazima. Vrlo brzo će vam postati jasno kako je Robert Heinlein, već prije pola stoljeća, izrekao stvari koje mnogi ljudi ni dan danas ne shvaćaju.

Za vas ću prevesti nekoliko stranica knjige koje sadrže vrlo značajan dijalog između dva Heinleinova lika: Jubala Harshawa i Bena Caxtona. No, prije toga, moram vas upoznati s radnjom knjige.

Glavni junak je Michael Valentine Smith, čovjek s Marsa. Rođen tijekom nesretne prve ekspedicije na Mars, a zatim odgojen i obrazovan od strane Marsovaca. Heinlein tada nije znao ono što mi znamo o Marsu.U njegovo vrijeme je marsijanska civilizacija, živa i zdrava, bila još stvarna mogućnost. No, to sada nije važno. Važno je da je Mike odrastao daleko od ljudske civilizacije, ljudskog jezika i ljudskih zamisli o životu. Odjednom, kada se na Marsu pojavi druga ekspedicija, Mike biva poslan natrag na Zemlju, među ljude. (“Poslali” su ga takozvani “Drevni” – “Old ones” - marsovski ne-utjelovljeni mudraci.)

No, taj okvir priče gotovo da i nije bitan. Heinlein je, kao i mnogi drugi, upotrijebio znastvenu fantastiku da bi ukazao na neke istine o svijetu u kojem živimo. U ovom slučaju, imamo dakle čovjeka koji nikada nije čuo ni jednu ljudsku riječ, a to znači da su mu sve kulturološke zamisli koje ljudi imaju potpuno strane.

Došavši na Zemlju, Mike sada mora najprije prilagoditi svoje tijelo većoj gravitaciji, zatim naučiti jezik, upoznati ljude, njihove običaje i svijet u kojem žive. Gledano kroz oči, um i srce takvog “čovjeka s Marsa”, ljudski svijet izgleda jako neobično i u mnogim slučajevima potpuno neuravnoteženo.

Mnogo bi se toga moglo reći o knjizi i Mikeovim zamislima te načinu na koji je doživio ljudsku civilizaciju. Heinleinov roman zaslužuje dizertaciju, a vjerojatno ju je i dobio, možda više puta. Pročitavši ga sada ponovo, u cjelovitoj inačici, ne mogu se oteti dojmu da se radi o epohalnom djelu u rangu Quinova “Ishamela”. Jednostavno, čitajući “Stranca u stranoj zemlji” ne možete a da se svako malo ne zamislite nad sobom, svojim životom, svojim idejama i svemu što vas okružuje.

Heinlein je svakako bio među prvima koji je na vrlo zanimljiv i intrigantan način ukazao na činjenicu da kultura u kojoj živimo ima potpunu vlast nad nama. Ono što mislimo da je ispravno i osjećamo kao “prirodno”, u mnogim je slučajevima samo rezultat indoktrinacije i “pranja mozga” kojem smo izloženi od malih nogu. Mnogo toga što smatramao moralnim, ispravnim, datim... i oko čega se slažu sve naše religije, duhovni, obrazovni, društveni i politički sustavi, jednostavno je izmišljeno da bi služilo održanju tih istih sustava, pretvarajući nas ljude u svoje robove – one najpodrajmljenije - one koji ni ne znaju da su robovi.

Mike, čovjek s Marsa, izbjegao je takvu indoktrinaciju. Njegov um je potpuno svjež. On, za razliku od nas, misli marsovski – on je s drugog planeta. I to što vidi, a još više, to što nakon svega radi, dovoljan je razlog da provedete dugo vremena u razmišljanju o sebi i svijetu u kojem ste se našli.

Jedan od tih stvari koje Mike vidi, osjeća i čini sasvim drugačije od većine ljudi je odnos prema ljubavi. Čim je došao na Zemlju – doduše nakon što je uspio pobjeći vladi i drugim interesnim skupinama koji su njegovu nazočnost željeli iskoristiti za sebe – našao se u domaćinstvu Jubala Harshawa, osamdesetgodišnjeg pisca kojemu su zbog velike kreativnosti potrebne tri sposobne asistentice. Tu je i Jill, medicinska sestra koja mu je pomogla pobjeći iz bolnice u kojoj je bio zatočen.

Ali, da ne mislite da je “čovjek s Marsa” neka vrst vanzemlajskog kazanove, Mike ima jednak odnos prema Duku, Benu i Jubalu, koje smatra svojom “braćom po vodi”. On ih voli, duboko i iskreno, sasvim jednako i potpuno.

Mike nikako ne može shvatiti i prihvatiti ljubav kao isključivu kategoriju, usmjernu samo prema jednoj osobi. Mike jednostavno voli i u svojoj jednostavnosti i čistoći pokazuje drugima kakva ljubav može biti, ako ju izbavite iz okova ideologije.

Na kraju romana, Mike čak osniva neku vrst “crkve” unutar koje podučava marsovski jezik (jezik određuje pojmove, pa tako neke ideje, poput ovih o ljubavi, ili Bogu, jednostavno ne može izraziti na engleskom – odnosno bilo kojem postojećem ljudskom jeziku), ali jednako tako okuplja svoju “braću i sestre po vodi” u “gnjezdo”, koje predstavlja mnogostruku višeljubnu zajednicu.

Ne mogu vam prepričati cijelu knjigu, to mi nije bila ni namjera. Međutim, upravo taj vid Mikeovog “vanzemaljskog” poimanja ljubavi od velikog je interesa za sve nas. Heinlein je možda među prvima u suvremeno vrijeme izrazio osjećaje koji mnogi od nas imaju. Širinu, toplinu, veličinu ljubavi koja ne stane u uobičajene okvire. I tako je fiktivni Mike, čovjek s Marsa, bio jedan od prvih koji su pokušali promijeniti stvari. Ali, zasigurno nije i posljednji.

Odlomak koju ću vam prevesti predstavlja razgovor između Jubala i Bena. Ben je mladi urednik poznatih novina. Postao je Mikeov “brat po vodi” jer je svojom vrlo čitanom kolumnom pomogao Mikeovom oslobađanju. Između ostalog je zaljubljen u Jill, medicinsku sestru koja je sada s Mikeom kao “visoka svećenica” u njegovoj “Crkvi svih svijetova”. Ben je bio u posjeti Mikeu i Jill, vidio kako žive i čemu podučavaju druge ljude, te užasnuto pobjegao od njih. Izravan povod je bila scena u kojoj su Mike i Jill skinuli odjeću i počeli voditi ljubav pred njim, kao i pred nekolicinom drugih odraslih osoba, članova njihovog “gnijezda”. Ben se u panici vratio Jubalu, zabrinut za Mikea i Jill, tražeći od njega ne samo savjet već i pomoć. Po njegovom mnišljenju Mike i Jill, a i svi ostali uz njih, sasvim su zastranili. To što rade nikako ne može dobro završiti.

Slijedi prijevod njihovog razgovora koji se u knjizi nalazi na kraju četvrtog dijela. Uživajte!

***

“Ben, etika seksualnosti je trnovit problem – jer svatko od nas mora naći rješenje koje je pragmatski sukladno s preuzetnim, potpuno nedjelotvornim i zlim društvenim kodeksom takozvanog ‘morala’. Većina nas zna – ili barem sumnja – da je društveni kodeks pogrešan, pa ga kršimo. Međutim, skupo plaćamo kad to radimo javno, a osjećamo se krivima kad to radimo privatno. Htjeli mi to ili ne, taj nas kod jaši, ubija i zaustavlja, poput albatrosa oko vrata. O sebi razmišljaš kao o slobodnoj osobi, znam to, pa i sam kršiš taj zlokobni kodeks – ali kad si se suočio s problemom seksualne etike koji ti je bio nov, nesvjesno si tu situaciju usporedio s Judeo-Kršćanskim kodeksom kojeg inače odbijaš slijediti. To si učinio tako automatski, da si bio siguran – i uvjeren – da je tvoja reakcija bila ispravna, a da su oni postupili pogrešno. Ali! Tvoj ‘želudac’ nije pouzdano sredstvo za određivanje dobrog i lošeg. Sve što tvoj želudac odražava su predrasude koje su utisnute u tebe prije nego što si počeo razmišljati.”

“A što je s tvojim želucem, Jubal?”

“Moj je jednako tako glup kao i tvoj – ali mu ja ne dopuštam da upravlja mojim mozgom. Ja barem mogu uvidjeti ljepotu u Mikeovom pokušaju da stvori idealnu ljudsku etiku i čestitam mu na spoznaji da takva etika mora biti zasnovana na idealnom seksualnom ponašanju, čak i ako se poziva na promjene u seksuanosti koje su tako radikalne da jednostavno užasavaju većinu ljudi, uključujući i tebe. Zbog toga mu se divim – morao bih ga predložiti za članstvo u Filozofskom udruženju. Većina moralnih filozofa svjesno ili nesvjesno pretpostavlja osnovnu ispravnost našeg kulturološkog seksualnog koda – obitelj, jednoljublje, postulat privatnosti koji je tebe pogodio, ograničenja spolnih odnosa na bračni krevet, i tako dalje. Prihvatili su kulturološku priču u cjelini, a zatim se bave detaljima – čak i takvim glupostima poput toga da li je, ili nije, prizor obnaženih ženskih grudiju opscen i nemoralan! Svašta! Ali, većinom raspravljaju o tome kako ljudsku životinju prisiliti da se podvrgne tim pravilima, slijepo zanemarujući visoku vjerojatnost da se nevolje i tragedije koje vide oko sebe događaju upravo zbog tih pravila samih, a ne zbog naše nesposobnosti da im se podvrgnemo.
I sada dolazi čovjek s Marsa, gleda u taj smiješni kodeks – i odbacuje ga u potpunosti. Ne shvaćam cjelinu Mikeovg seksualnog kodeksa, ali iz onog što si mi rekao jasno je da krši zakone svake veće države na svijetu te da će razbjesniti ‘ispravno misleće’ ljude svake veće religije – a također i većinu agnostika i ateista. A opet, taj jadni dječak...”

“Jubal, ponavljam – on nije dječak, on je odrastao čovjek.”

“Da li jest? Pitam se. To jadno Marsijansko dijete kaže, prema tvojim vlastitim riječima, da je seks način da budemo sretni zajedno. U tom pogledu se slažem s Mikeom: seks bi trebao biti sredstvo za postizanje sreće. Najgora stvar u vezi našeg seksa je to što ga koristimo kao sredstvo da povrijedimo jedni druge. Seks nikad ne bi smio povrijediti, morao bi donositi sreću, ili barem zadovoljstvo. Nema nikakvog razloga zašto bi bilo drugačije.
Kodeks kaže: “ne poželi ženu bližnjega svoga”. A rezultat? Neželjena čednost, preljubi, ljubomora, gorke porodične svađe, premlačivanja i ponekad ubojstva, razbijeni domovi i izopačena djeca... a također i tajni odlasci do seoskih klubova i sličnih ustanova koji degradiraju kako žene tako i muškarce. Da li se taj naputak ikada sluša? Naputak da ‘ne poželimo ženu svog bližnjeg’? Čak ne mislim na sam tjelesni čin. Pitam se... Kad bi mi se neki čovjek zakleo na svoju vlastitu Bibliju da nikad neće poželjeti ženu svog bližnjeg jer mu to zabranjuje kodeks, posumnjao bih ili na samozavaravanje ili na abnormalnu seksualnost. Svaki muškarac dovoljno seksualno sposoban da začne dijete, svakako je dovoljno seksualno sposoban da poželi mnogo, mnogo žena. A tako se i događa, bez obzira na to da li on djeluje na ostvarenju te želje ili ne.
I sada dolazi Mike i kaže: ‘Nema potreba da priželjkuješ moju ženu... voli ju slobodno! Nema ograničenja u njenoj ljubavi. Svi ćemo zbog toga biti na dobitku, a izgubiti nećemo ništa, osim straha, krivnje, mržnje i ljubomore.’ Taj je prijedlog toliko naivan da je nevjerojatan. Koliko znam, samo predcivilizacijski Eskimi su bili tako naivni – i zbog toga su bili tako daleki u odnosu na nas da bi se mogli nazvati ‘ljudima s Marsa’. Međutim, ubrzo smo im predali naše ‘vrijednosti’, pa sad umijesto sretnog dijeljenja i oni imaju ljubomoru i preljube kao i svi mi drugi. To jest, oni koji su preživjeli prijelaz na ‘civilizaciju’. Pitam se da li su išta dobili time? Što ti misliš, Ben?”

“Ne bih baš želio biti Eskim, hvala lijepa.”

“Niti ja. Sirova riba mi nikako ne odgovara.”

“Pa, da... Ali, Jubal, imao sam na umu vruću vodu i sapun. Pretpostavljam da sam čistunac.”

“I sam sam prilično dekadentan u tom pogledu, Ben. Rođena sam u kući koja nije imala više vodovoda od iglua – i nemam želje ponavljati svoje djetinjstvo. Ali, pretpostav ljam da se nos navikne na mirise, pa čak nema ništa protiv neopranog ljudskog tijela. Ali, bez obzira na to, usprkos nedostacima i siromaštvu, tvrdi se da su Eskimi bili među najsretnijim ljudima na svijetu. Nikad nećemo biti sigurni zašto su bili sretni, ali možemo biti sigurni da njihova nesreća, ako su je doživljavali, nije bila uzrokovana seksual nom ljubomorom. Posuđivali su i dijelili supružnike, iz zabave i običaja, i zbog toga nisu bili nesretni.
Čovjek bi se mogao zapitati: ‘Tko je usamljen? Mike i Eskimi? Ili svi mi ostali? Ne možemo prosuditi odgovor na osnovi činjenice da ti ili ja nemamo želudac za takav skupni sport – naš unaprjed određeni ukus je nevažan. Ali, pogledaj malo ovaj tužan svijet oko sebe i onda mi reci: ‘Da li su Mikeovi učenici izgledali sretni, ili sretniji, u odnosu na druge ljude?’

“Razgovarao sam samo s nekolicinom njih, Jubal... ali, da – izgledali su sretni. Zapravo, bili su tako sretni da nekako nisam u to mogao povjerovati. Ima neka kvaka u tome...”

“Hmm... Možda si ti sam ta kvaka?”

“Kako?”

“Pa, šteta je što je tvoj ukus kanaliziran i određen u ranoj mladosti. Naišao si gladan na vruću juhu, a nemaš žlice! Čak i tri dana toga što ti je ponuđeno – što ti je nametnuto, kako kažeš – nešto su što ćeš jako cijeniti kad dođeš u moje godine. A ti, ti mladi idiote, dopustio si da te ljubomora otjera! Vjeruj mi, u mladim danima, postao bih Eskim bez razmišljanja, zahvalan što sam dobio slobodan ulaz umijesto da idem u crkvu i učim marsijanski. Jako žalim što znam da ćeš kasnije to požaliti. Starost ne donosi mudrost, Ben, ali ti daje perspektivu... a najtužnije je kad se okreneš i sagledaš one prilike koje si propustio. I sam žalim za nekima od njih... Ali, ni jedna od njih nije ni do koljena onome što si ti sada propustio!”

“Oh, do sto vragova, prestani mi trljati živu ranu!”

“Pobogu, čovječe! – Ili si ti zapravo miš? - Ne trljam ja ništa. Pokušavam ti otvoriti oči za očigledno. Zašto sjediš ovdje i jadaš se starcu, kada bi trebao trčati prema Gnijezdu kao ludi paun? I to prije nego policija rasturi tu gajbu. K vragu, da sam samo dvadeset godina mlađi, pridružio bih se Mikeu iz ovih stopa!”

“Ah, opusti malo, samo malo, Jubal. Što ti zapravo misliš o Mikeovoj crkvi?”

“Ti si mi rekao da to nije crkva, da je više – disciplina.”

“Pa... da i ne. Zasnovana je na Istini, veliko slovo. Mike ju je dobio od marsovskih Drevnih.”

“Drevnih, je li? Za mene, to je još uvijek mambo đambo.”

“Mike vjeruje u njih.”

“Ben, jednom sam poznavao majstora koji je vjerovao da se u svezi svojih poslovnih odluka savjetuje ss duhom Aleksandra Hamiltona. To dokazuje da je on u to vjerovao. Međutim, k vragu... zašto ja moram uvijek biti vražji odvjetnik?”

“Što je sad, Jubal?”

“Ben, najgori griješnik je hipokrit koji zlouotrebljava religiju. Ali, moramo priznati da Mike vjeruje u svoje Drevne i da u tom smislu ništa ne zloupotrebljava. On podučava istini kako je on doživljava, pa čak i ako posudi tu i tamo nešto od drugih da bi ukazao na poantu. Taj obred Sve-Majke – iako mi se ne sviđa, ali on samo podržava načelo univerzalnosti Žene, neovisno od imena i oblika. Što se tiče njegovih Drevnih, naravno da ja ne znam postoje li oni ili ne – samo mi je teško prihvatiti zamisao da nekim planetom upravlja hijerarhija duhova. A što se tiče izjave koja je postala moto – Ti si Bog – meni to izgleda sasvim u rangu svega ostalog što zovemo religija. Tko zna, kad dođe sudnji dan možda svi shvatimo da je neki bog iz Konga zapravo glavni šef cijelo vrijeme.

Još nekoliko rečenica u Mikeovu obranu i prepuštam ga milosti višeg suda. Ako nam on može pokazati bolji način da upravljamo ovim planetom, njegov seksualni život je u tom pogledu poptuno nevažan, bez obzira na moj ili tvoj ukus. Geniji su notorno imuni na seksualne običaje svoga vremena. Oni stvaraju svoja vlastita paravila, to je činjenica koju je dokazao Armattoe još tamo 1948. A Mike jest genije, i to na mnogo načina.
A s religiozne točke gledišta, Mikeovo seksualno ponašanje je košer kao riba petkom, ortodoksno kao Djed Mraz. On govori da su sva živa bića kolektivno Bog... zbog čega su on i njegovi učenici jedini svjesni bogovi u panteonu. Kao takvi oni slijede pravila za bogove. A ona uvijek dozvoljavaju seksualnu slobodu ograničenu samo vlastitom prosudbom. Moralna pravila se nikad ne primjenjuju. Leda i labud? Europa i bik? Osiris, Isis i Horus? Nevjerojatne incestuozne igre nordijskih bogova... Ali, zašto se zaustaviti na tome? Dobro pogledaj obiteljske odnose Tri-u Jednom božanstva većine zapadnih religija, a o istočnima ne treba ni govoriti jer su njihove igre zapanjujuće čak i najotvorenijem umu. Naravno, većina ljudi o tome ni ne razmišlja. U njihovom umu postoe vrata na kojima je natpis: ‘Svetost – ne ometaj’.”

“Nadalje, Ben, to njihovo ‘zbližavanje’ putem seksualnih odnosa, to jedinstvo-u-višestrukosti i višestrukost-natrag-u-jedistvo, ne može tolerirati jednoljublje unutar skupine. Svako uparivanje koje bi isključilo druge postalo bi nemoralno i opsceno. A ako je takva zajednička seksualnost koju dijele svi njihov postulat – a smatram da mora biti tako – zašto ti onda misliš da bi takvo sveto spajanje trebalo biti sakriveno iza zatvorenih vratiju? Tvoje inzistiranje na tome da su se trebali povući u osamu prevorilo bi sveti čin – a to je bio sveti čin – u nešto opsceno – a to nije bilo takvo. Ti, dragi moj, jednostavno nisi razumio što se odigrava pred tvojim očima.”