Višeljublje u praksi

Radi se o dokumentarcu kojeg je američka sociologinja Nikki Kaufman snimila u Taosu, Novom Meksiku, Kaliforniji i Filadelfiji. Film traje 25 minuta i pokriva širok raspon tema, problema i životnih situacija s kojima se susreću ljudi koji prakticiraju višeljublje.

Polyamory - A Short Film by Nikki Kaufman from Nikki Kaufman on Vimeo.

Ne želim pravo kojeg nemaju svi

Kao duhovni uvod u ovaj članak preporučam tekst pdo naslovom "Ljubav djeluje".

Referendum o braku mnogima je već na vrh glave. Ali, i to je zapravo smicalica onih koji su uspjeli progurati nešto moralno upitno u vrhovni zakon jedne države. Usprkos gnjavaži, ne smijemo olako preći preko toga. Tako dugo dok je situacija ovakva kakva jest - dok većina ne shvaća što se dogodilo, tako dugo ljubav i suosjećanje ne mogu mirovati.

U članku pod naslovom "Građani protiv malograđana" Miljenko Jergović se pita koliko bi nas, heteroseksualnih Hrvata, stavilo na ruke žutu ili crvenu vrpcu ako će ju sutra morati nositi homoseksualci, Srbi ili Židovi?

Takav se postupak čini pomalo pretjeranim, ali opet: možete li mirna srca stajati sa strane i gledati kako se prema manjini odnosimo kao prema manje vrijednima?

Nije li odricanje od svog vlastitog prava jedini moralni čin u situaciji u kojoj je diskriminacija postala ustavna?

Zbog toga sve čestitke redateljskomi paru Franki Perković i Bruno Gamulinu koji su dan nakon referenduma predali zahtjev za razvod braka. Nisu se odrekli ljubavi, zajedničkog života niti bilo čega što su imali ranije. Samo su vratili državi ono što je ona uskratila nekim drugim ljudima. Ne treba im nešto što nosi oznaku diskriminacije. I tako će biti ‘dok se zemlja ne sabere’ , kažu oni.

Da sam kojim slučajem u njihovom položaju, sasvim sigurno bih učinio to isto. Ne želim pravo kojeg nemaju svi sa mnom ravnopravni i meni jednaki po svemu osim po seksualnoj orjentaciji. Na žalost, sada sam uskraćen za taj deklarativni čin jer sam se od društvene institucije zvane brak oprostio prije dvadeset godina. Ima previše licemjerja među onima koji se s njom ponose, da bih se u tome osjećao čisto.

Na osobnoj razini, bilo bi mi drago da mnogi slijede Franku i Brunu, jer, zapravo, koliko mirno možete gledati sami sebi u lice kad vas je država proglasila povlaštenim, a da to niste ničim posebnim zaslužili, osim što ste rođeni takvi kakvi jeste. A vaše je prijatelje ta ista država proglasila manje vrijednim - iz istog razloga. Rođeni su takvi kakvi jesu.

Međutim, sada mi se nameće još jedno pitanje. Ne znam mnogo o primjeni novog zakona o životnom partnerstvu. Ali, zanmima me sljedeće: ako dvoje ljudi, jedan heteroseksualni muškarac i jedna heteroseksualna žena, oduče registrirati životno partnerstvo, mogu li oni to učiniti po tom novom zakonu?

Mogu li svojom vlastitom odlukom biti jednaki sa svim diskriminiranima? Ili će ih država, samo zato jer su jedan muškarac i jedna žena, i još k tome heteroseksualni, prisiliti na brak?

33,51 % slobode

Novi odnosi nisu uvjetovani samo procesima osvješćivanja unutar ljudi, već i općom klimom u društvu. Da bi ljubavni odnos i eventualna zajednica koja iz njega proizlazi bili slobodni i prihvaćeni, nije dovoljno samo biti siguran u svoje osjećaje, raščistiti sa svim preprekama i sumnjama i potpuno se predati u ruke svojeg ili svojih partnera. To je osnova, naravno, ali važni činitelj je i okolina u kojoj živimo.

Novi ljubavni odnosi su na obzorju. Oni su budućnost, to je sigurno. No, zbog nedavnih događaja oko referenduma, za Hrvatsku je to sada malo dalja budućnost nego je izgledalo ranije.

Referendum iniciran od strane udruge desničarsko-klerikalne orijentacije u Ustav je stavio odredbu koja naziv "brak" zaštićuje poput marketinškog brenda rezerviranog samo za jednog muškaraca i jednu ženu.

Nadam se da taj sramotni čin, koji je blagoslovljen s  točno 946433 hrvatskih glasova (65,87% onih koji su izišli na birališta) neće spriječiti davanje punih legalnih prava istospolnim zajednicma u njihovom "registriranom partnerstvu" ili kako će se već to zvati.

Osim što je Hrvatsku deklarirao kao nazadnu i reakcionranu zemlju što se tiče slobode privatnog života i prava manjina (u rangu, primjerice, sa Srbijom, Crnom Gorom, Bjelorusijom i Rusijom), referendum je pokazao kakvo je stanje stvari u glavama ljudi.

A ono je – kaotično. U biti, ljudi koji su zapečatili nazadnjačku sudbinu Hrvatske, učinili su to iz sasvim pogrešnih razloga. Umijesto da se usprotive diskriminaciji različitih oni su smatrali da svojim glasom:

1. izražavaju vlastitu seksualnu i ljubavnu orjentaciju
2. izražavaju osobno gađenje prema ljubavi drugačije vrste od svoje
3. štite brak od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja
4, potvrđuju da su se muškarci i žene oduvijek vjenčavali
5. potvrđuju da u braku nastaju djeca
6. određuju da će i njihova djeca biti heteroseksualne orjentacije
7. osiguravaju božji blagoslov jer slušaju župnikove naputke
8. sve ovo gore zajedno, u različitim omjerima

Naravno, ništa od toga nije točno (iako su ih agitatori referendumske inicijative vrlo uspješno upravo u to uvjerili). I ništa od toga nije postignuto zaštitom imena brak za samo jedan oblik ljubavne i životne zajednice.

No, što je tu je. Brak je sada mrtvo slovo na ustavnom papiru. Kao takvo neće postati bolje nego je bilo prije ove demonstracije sramote.

Kakav utjecaj sve to ima na one koji u svojem životu prakticiraju nove oblike ljubavnih odnosa i životnih zajednica?

Ponajprije, iako je ovaj referendum bio uperen izravno protiv istispolnih zajednica, posljedice će osjetiti svi koji su drugačiji. Barem za neko vrijeme (vidjet ćemo koliko dugo) dodatno je usporen ionako polagani napredak prema normalnijem odnosu prema drugačijim izborima. Za razliku od homoseksualnih osoba koje u tome nemaju baš nikakvog izbora, oni koji odabiru nove odnose imaju veći stupanj slobode. Ne uvijek i ne u potpunosti, ali ipak imaju.

A svi zajedno, tako je ispalo, sada u Hrvatskoj imamo 33,51% šanse da živimo slobodno!

Dobre strane ovog referenduma su slijedeće:

1. Napredni ljudi razvijenog osjećaja za važnost ljudskih prava i sloboda konačno su shvatili da ne mogu stajati po strani. Prisutan je znatno veći stupanj ujedninja i odlučnosti da se suprotstavimo ideološkoj tiraniji koja želi obezvrijediti manjinske oblike ljubavnih praksi i životnih zajednica.

2. U cijelom društvu je povećana senzibilnost za probleme prava manjina. Iako je ova inicijativa uspjela zbog vješte manipulacije neukima, postoji opravdana nada da će velik broj građana ipak promijeniti mišjenje nakon što shvate što su zapravo učinili i kuda vodi nastavak tog puta.

3. Naziv i pojam "brak" definitivno odlazi u povijest kao bilo kakvo relevatno uporište ili orjentir za stvaranje novih ljubavnih zajednica. Iako u ovom trenutku to izgleda kao poraz, i definitivno otvara vrata diskriminaciji, u biti se radi o dobrodošlom odmaku od starih, izanđalih obrazaca na koje se više ne treba osvrtati. Ostavimo ih onima koji su se uspješno za njih izborili.

Nema nikakve sumnje da će u budućnosti svaki oblik životne zajednice, a isto tako i svaki oblik ljubavne prakse, morati uživati potpuno ista prava.

A tih 33,51% slobode je zapravo velika brojka! Trećina građana Hrvatske razumije i prihvaća različitosti. Ima nade! Itekako ima nade.

R.A.Heinlein: Stranac u stranoj zemlji

Upravo sam završio čitanje neokrnjene izvorne inačice kultnog romana Roberta Heinleina “Stranac u stranoj zemlji” (Stranger in a strange Land). Radi se o jednoj od najpoznatijih i najutjecajnijih knjiga iz područja znastvene fantastike, prvobitno objavljenje 1961 godine. Nakladnik je tada iz razloga štednje skratio knjigu za gotovo 60.000 riječi! Šteta, jer su generacije bile zakinute za svaku od njih – a svaka je doista vrijedna! Smatram se sretnim što sam mogao, nakon toliko godina, pročitati Heinleinov roman onako kako ga je autor napisao.

Neka vas ne zbuni žanr knjige. Možda ne volite znanstvenu fantastiku, ali uvjeravam vas, ovo je doista posebna knjiga. Između ostalog, upravo je ona utjecala na mnoga zbivanja šedesetih godina, a šezdesete su utjecale na mnogo toga nakon njih.

Imam poseban razlog zbog kojeg vas želim upoznati s tom knjigom, i to baš na ovom mjestu koje govori no ljubavi i njenim mnogostrukim izrazima. Vrlo brzo će vam postati jasno kako je Robert Heinlein, već prije pola stoljeća, izrekao stvari koje mnogi ljudi ni dan danas ne shvaćaju.

Za vas ću prevesti nekoliko stranica knjige koje sadrže vrlo značajan dijalog između dva Heinleinova lika: Jubala Harshawa i Bena Caxtona. No, prije toga, moram vas upoznati s radnjom knjige.

Glavni junak je Michael Valentine Smith, čovjek s Marsa. Rođen tijekom nesretne prve ekspedicije na Mars, a zatim odgojen i obrazovan od strane Marsovaca. Heinlein tada nije znao ono što mi znamo o Marsu.U njegovo vrijeme je marsijanska civilizacija, živa i zdrava, bila još stvarna mogućnost. No, to sada nije važno. Važno je da je Mike odrastao daleko od ljudske civilizacije, ljudskog jezika i ljudskih zamisli o životu. Odjednom, kada se na Marsu pojavi druga ekspedicija, Mike biva poslan natrag na Zemlju, među ljude. (“Poslali” su ga takozvani “Drevni” – “Old ones” - marsovski ne-utjelovljeni mudraci.)

No, taj okvir priče gotovo da i nije bitan. Heinlein je, kao i mnogi drugi, upotrijebio znastvenu fantastiku da bi ukazao na neke istine o svijetu u kojem živimo. U ovom slučaju, imamo dakle čovjeka koji nikada nije čuo ni jednu ljudsku riječ, a to znači da su mu sve kulturološke zamisli koje ljudi imaju potpuno strane.

Došavši na Zemlju, Mike sada mora najprije prilagoditi svoje tijelo većoj gravitaciji, zatim naučiti jezik, upoznati ljude, njihove običaje i svijet u kojem žive. Gledano kroz oči, um i srce takvog “čovjeka s Marsa”, ljudski svijet izgleda jako neobično i u mnogim slučajevima potpuno neuravnoteženo.

Mnogo bi se toga moglo reći o knjizi i Mikeovim zamislima te načinu na koji je doživio ljudsku civilizaciju. Heinleinov roman zaslužuje dizertaciju, a vjerojatno ju je i dobio, možda više puta. Pročitavši ga sada ponovo, u cjelovitoj inačici, ne mogu se oteti dojmu da se radi o epohalnom djelu u rangu Quinova “Ishamela”. Jednostavno, čitajući “Stranca u stranoj zemlji” ne možete a da se svako malo ne zamislite nad sobom, svojim životom, svojim idejama i svemu što vas okružuje.

Heinlein je svakako bio među prvima koji je na vrlo zanimljiv i intrigantan način ukazao na činjenicu da kultura u kojoj živimo ima potpunu vlast nad nama. Ono što mislimo da je ispravno i osjećamo kao “prirodno”, u mnogim je slučajevima samo rezultat indoktrinacije i “pranja mozga” kojem smo izloženi od malih nogu. Mnogo toga što smatramao moralnim, ispravnim, datim... i oko čega se slažu sve naše religije, duhovni, obrazovni, društveni i politički sustavi, jednostavno je izmišljeno da bi služilo održanju tih istih sustava, pretvarajući nas ljude u svoje robove – one najpodrajmljenije - one koji ni ne znaju da su robovi.

Mike, čovjek s Marsa, izbjegao je takvu indoktrinaciju. Njegov um je potpuno svjež. On, za razliku od nas, misli marsovski – on je s drugog planeta. I to što vidi, a još više, to što nakon svega radi, dovoljan je razlog da provedete dugo vremena u razmišljanju o sebi i svijetu u kojem ste se našli.

Jedan od tih stvari koje Mike vidi, osjeća i čini sasvim drugačije od većine ljudi je odnos prema ljubavi. Čim je došao na Zemlju – doduše nakon što je uspio pobjeći vladi i drugim interesnim skupinama koji su njegovu nazočnost željeli iskoristiti za sebe – našao se u domaćinstvu Jubala Harshawa, osamdesetgodišnjeg pisca kojemu su zbog velike kreativnosti potrebne tri sposobne asistentice. Tu je i Jill, medicinska sestra koja mu je pomogla pobjeći iz bolnice u kojoj je bio zatočen.

Ali, da ne mislite da je “čovjek s Marsa” neka vrst vanzemlajskog kazanove, Mike ima jednak odnos prema Duku, Benu i Jubalu, koje smatra svojom “braćom po vodi”. On ih voli, duboko i iskreno, sasvim jednako i potpuno.

Mike nikako ne može shvatiti i prihvatiti ljubav kao isključivu kategoriju, usmjernu samo prema jednoj osobi. Mike jednostavno voli i u svojoj jednostavnosti i čistoći pokazuje drugima kakva ljubav može biti, ako ju izbavite iz okova ideologije.

Na kraju romana, Mike čak osniva neku vrst “crkve” unutar koje podučava marsovski jezik (jezik određuje pojmove, pa tako neke ideje, poput ovih o ljubavi, ili Bogu, jednostavno ne može izraziti na engleskom – odnosno bilo kojem postojećem ljudskom jeziku), ali jednako tako okuplja svoju “braću i sestre po vodi” u “gnjezdo”, koje predstavlja mnogostruku višeljubnu zajednicu.

Ne mogu vam prepričati cijelu knjigu, to mi nije bila ni namjera. Međutim, upravo taj vid Mikeovog “vanzemaljskog” poimanja ljubavi od velikog je interesa za sve nas. Heinlein je možda među prvima u suvremeno vrijeme izrazio osjećaje koji mnogi od nas imaju. Širinu, toplinu, veličinu ljubavi koja ne stane u uobičajene okvire. I tako je fiktivni Mike, čovjek s Marsa, bio jedan od prvih koji su pokušali promijeniti stvari. Ali, zasigurno nije i posljednji.

Odlomak koju ću vam prevesti predstavlja razgovor između Jubala i Bena. Ben je mladi urednik poznatih novina. Postao je Mikeov “brat po vodi” jer je svojom vrlo čitanom kolumnom pomogao Mikeovom oslobađanju. Između ostalog je zaljubljen u Jill, medicinsku sestru koja je sada s Mikeom kao “visoka svećenica” u njegovoj “Crkvi svih svijetova”. Ben je bio u posjeti Mikeu i Jill, vidio kako žive i čemu podučavaju druge ljude, te užasnuto pobjegao od njih. Izravan povod je bila scena u kojoj su Mike i Jill skinuli odjeću i počeli voditi ljubav pred njim, kao i pred nekolicinom drugih odraslih osoba, članova njihovog “gnijezda”. Ben se u panici vratio Jubalu, zabrinut za Mikea i Jill, tražeći od njega ne samo savjet već i pomoć. Po njegovom mnišljenju Mike i Jill, a i svi ostali uz njih, sasvim su zastranili. To što rade nikako ne može dobro završiti.

Slijedi prijevod njihovog razgovora koji se u knjizi nalazi na kraju četvrtog dijela. Uživajte!

***

“Ben, etika seksualnosti je trnovit problem – jer svatko od nas mora naći rješenje koje je pragmatski sukladno s preuzetnim, potpuno nedjelotvornim i zlim društvenim kodeksom takozvanog ‘morala’. Većina nas zna – ili barem sumnja – da je društveni kodeks pogrešan, pa ga kršimo. Međutim, skupo plaćamo kad to radimo javno, a osjećamo se krivima kad to radimo privatno. Htjeli mi to ili ne, taj nas kod jaši, ubija i zaustavlja, poput albatrosa oko vrata. O sebi razmišljaš kao o slobodnoj osobi, znam to, pa i sam kršiš taj zlokobni kodeks – ali kad si se suočio s problemom seksualne etike koji ti je bio nov, nesvjesno si tu situaciju usporedio s Judeo-Kršćanskim kodeksom kojeg inače odbijaš slijediti. To si učinio tako automatski, da si bio siguran – i uvjeren – da je tvoja reakcija bila ispravna, a da su oni postupili pogrešno. Ali! Tvoj ‘želudac’ nije pouzdano sredstvo za određivanje dobrog i lošeg. Sve što tvoj želudac odražava su predrasude koje su utisnute u tebe prije nego što si počeo razmišljati.”

“A što je s tvojim želucem, Jubal?”

“Moj je jednako tako glup kao i tvoj – ali mu ja ne dopuštam da upravlja mojim mozgom. Ja barem mogu uvidjeti ljepotu u Mikeovom pokušaju da stvori idealnu ljudsku etiku i čestitam mu na spoznaji da takva etika mora biti zasnovana na idealnom seksualnom ponašanju, čak i ako se poziva na promjene u seksuanosti koje su tako radikalne da jednostavno užasavaju većinu ljudi, uključujući i tebe. Zbog toga mu se divim – morao bih ga predložiti za članstvo u Filozofskom udruženju. Većina moralnih filozofa svjesno ili nesvjesno pretpostavlja osnovnu ispravnost našeg kulturološkog seksualnog koda – obitelj, jednoljublje, postulat privatnosti koji je tebe pogodio, ograničenja spolnih odnosa na bračni krevet, i tako dalje. Prihvatili su kulturološku priču u cjelini, a zatim se bave detaljima – čak i takvim glupostima poput toga da li je, ili nije, prizor obnaženih ženskih grudiju opscen i nemoralan! Svašta! Ali, većinom raspravljaju o tome kako ljudsku životinju prisiliti da se podvrgne tim pravilima, slijepo zanemarujući visoku vjerojatnost da se nevolje i tragedije koje vide oko sebe događaju upravo zbog tih pravila samih, a ne zbog naše nesposobnosti da im se podvrgnemo.
I sada dolazi čovjek s Marsa, gleda u taj smiješni kodeks – i odbacuje ga u potpunosti. Ne shvaćam cjelinu Mikeovg seksualnog kodeksa, ali iz onog što si mi rekao jasno je da krši zakone svake veće države na svijetu te da će razbjesniti ‘ispravno misleće’ ljude svake veće religije – a također i većinu agnostika i ateista. A opet, taj jadni dječak...”

“Jubal, ponavljam – on nije dječak, on je odrastao čovjek.”

“Da li jest? Pitam se. To jadno Marsijansko dijete kaže, prema tvojim vlastitim riječima, da je seks način da budemo sretni zajedno. U tom pogledu se slažem s Mikeom: seks bi trebao biti sredstvo za postizanje sreće. Najgora stvar u vezi našeg seksa je to što ga koristimo kao sredstvo da povrijedimo jedni druge. Seks nikad ne bi smio povrijediti, morao bi donositi sreću, ili barem zadovoljstvo. Nema nikakvog razloga zašto bi bilo drugačije.
Kodeks kaže: “ne poželi ženu bližnjega svoga”. A rezultat? Neželjena čednost, preljubi, ljubomora, gorke porodične svađe, premlačivanja i ponekad ubojstva, razbijeni domovi i izopačena djeca... a također i tajni odlasci do seoskih klubova i sličnih ustanova koji degradiraju kako žene tako i muškarce. Da li se taj naputak ikada sluša? Naputak da ‘ne poželimo ženu svog bližnjeg’? Čak ne mislim na sam tjelesni čin. Pitam se... Kad bi mi se neki čovjek zakleo na svoju vlastitu Bibliju da nikad neće poželjeti ženu svog bližnjeg jer mu to zabranjuje kodeks, posumnjao bih ili na samozavaravanje ili na abnormalnu seksualnost. Svaki muškarac dovoljno seksualno sposoban da začne dijete, svakako je dovoljno seksualno sposoban da poželi mnogo, mnogo žena. A tako se i događa, bez obzira na to da li on djeluje na ostvarenju te želje ili ne.
I sada dolazi Mike i kaže: ‘Nema potreba da priželjkuješ moju ženu... voli ju slobodno! Nema ograničenja u njenoj ljubavi. Svi ćemo zbog toga biti na dobitku, a izgubiti nećemo ništa, osim straha, krivnje, mržnje i ljubomore.’ Taj je prijedlog toliko naivan da je nevjerojatan. Koliko znam, samo predcivilizacijski Eskimi su bili tako naivni – i zbog toga su bili tako daleki u odnosu na nas da bi se mogli nazvati ‘ljudima s Marsa’. Međutim, ubrzo smo im predali naše ‘vrijednosti’, pa sad umijesto sretnog dijeljenja i oni imaju ljubomoru i preljube kao i svi mi drugi. To jest, oni koji su preživjeli prijelaz na ‘civilizaciju’. Pitam se da li su išta dobili time? Što ti misliš, Ben?”

“Ne bih baš želio biti Eskim, hvala lijepa.”

“Niti ja. Sirova riba mi nikako ne odgovara.”

“Pa, da... Ali, Jubal, imao sam na umu vruću vodu i sapun. Pretpostavljam da sam čistunac.”

“I sam sam prilično dekadentan u tom pogledu, Ben. Rođena sam u kući koja nije imala više vodovoda od iglua – i nemam želje ponavljati svoje djetinjstvo. Ali, pretpostav ljam da se nos navikne na mirise, pa čak nema ništa protiv neopranog ljudskog tijela. Ali, bez obzira na to, usprkos nedostacima i siromaštvu, tvrdi se da su Eskimi bili među najsretnijim ljudima na svijetu. Nikad nećemo biti sigurni zašto su bili sretni, ali možemo biti sigurni da njihova nesreća, ako su je doživljavali, nije bila uzrokovana seksual nom ljubomorom. Posuđivali su i dijelili supružnike, iz zabave i običaja, i zbog toga nisu bili nesretni.
Čovjek bi se mogao zapitati: ‘Tko je usamljen? Mike i Eskimi? Ili svi mi ostali? Ne možemo prosuditi odgovor na osnovi činjenice da ti ili ja nemamo želudac za takav skupni sport – naš unaprjed određeni ukus je nevažan. Ali, pogledaj malo ovaj tužan svijet oko sebe i onda mi reci: ‘Da li su Mikeovi učenici izgledali sretni, ili sretniji, u odnosu na druge ljude?’

“Razgovarao sam samo s nekolicinom njih, Jubal... ali, da – izgledali su sretni. Zapravo, bili su tako sretni da nekako nisam u to mogao povjerovati. Ima neka kvaka u tome...”

“Hmm... Možda si ti sam ta kvaka?”

“Kako?”

“Pa, šteta je što je tvoj ukus kanaliziran i određen u ranoj mladosti. Naišao si gladan na vruću juhu, a nemaš žlice! Čak i tri dana toga što ti je ponuđeno – što ti je nametnuto, kako kažeš – nešto su što ćeš jako cijeniti kad dođeš u moje godine. A ti, ti mladi idiote, dopustio si da te ljubomora otjera! Vjeruj mi, u mladim danima, postao bih Eskim bez razmišljanja, zahvalan što sam dobio slobodan ulaz umijesto da idem u crkvu i učim marsijanski. Jako žalim što znam da ćeš kasnije to požaliti. Starost ne donosi mudrost, Ben, ali ti daje perspektivu... a najtužnije je kad se okreneš i sagledaš one prilike koje si propustio. I sam žalim za nekima od njih... Ali, ni jedna od njih nije ni do koljena onome što si ti sada propustio!”

“Oh, do sto vragova, prestani mi trljati živu ranu!”

“Pobogu, čovječe! – Ili si ti zapravo miš? - Ne trljam ja ništa. Pokušavam ti otvoriti oči za očigledno. Zašto sjediš ovdje i jadaš se starcu, kada bi trebao trčati prema Gnijezdu kao ludi paun? I to prije nego policija rasturi tu gajbu. K vragu, da sam samo dvadeset godina mlađi, pridružio bih se Mikeu iz ovih stopa!”

“Ah, opusti malo, samo malo, Jubal. Što ti zapravo misliš o Mikeovoj crkvi?”

“Ti si mi rekao da to nije crkva, da je više – disciplina.”

“Pa... da i ne. Zasnovana je na Istini, veliko slovo. Mike ju je dobio od marsovskih Drevnih.”

“Drevnih, je li? Za mene, to je još uvijek mambo đambo.”

“Mike vjeruje u njih.”

“Ben, jednom sam poznavao majstora koji je vjerovao da se u svezi svojih poslovnih odluka savjetuje ss duhom Aleksandra Hamiltona. To dokazuje da je on u to vjerovao. Međutim, k vragu... zašto ja moram uvijek biti vražji odvjetnik?”

“Što je sad, Jubal?”

“Ben, najgori griješnik je hipokrit koji zlouotrebljava religiju. Ali, moramo priznati da Mike vjeruje u svoje Drevne i da u tom smislu ništa ne zloupotrebljava. On podučava istini kako je on doživljava, pa čak i ako posudi tu i tamo nešto od drugih da bi ukazao na poantu. Taj obred Sve-Majke – iako mi se ne sviđa, ali on samo podržava načelo univerzalnosti Žene, neovisno od imena i oblika. Što se tiče njegovih Drevnih, naravno da ja ne znam postoje li oni ili ne – samo mi je teško prihvatiti zamisao da nekim planetom upravlja hijerarhija duhova. A što se tiče izjave koja je postala moto – Ti si Bog – meni to izgleda sasvim u rangu svega ostalog što zovemo religija. Tko zna, kad dođe sudnji dan možda svi shvatimo da je neki bog iz Konga zapravo glavni šef cijelo vrijeme.

Još nekoliko rečenica u Mikeovu obranu i prepuštam ga milosti višeg suda. Ako nam on može pokazati bolji način da upravljamo ovim planetom, njegov seksualni život je u tom pogledu poptuno nevažan, bez obzira na moj ili tvoj ukus. Geniji su notorno imuni na seksualne običaje svoga vremena. Oni stvaraju svoja vlastita paravila, to je činjenica koju je dokazao Armattoe još tamo 1948. A Mike jest genije, i to na mnogo načina.
A s religiozne točke gledišta, Mikeovo seksualno ponašanje je košer kao riba petkom, ortodoksno kao Djed Mraz. On govori da su sva živa bića kolektivno Bog... zbog čega su on i njegovi učenici jedini svjesni bogovi u panteonu. Kao takvi oni slijede pravila za bogove. A ona uvijek dozvoljavaju seksualnu slobodu ograničenu samo vlastitom prosudbom. Moralna pravila se nikad ne primjenjuju. Leda i labud? Europa i bik? Osiris, Isis i Horus? Nevjerojatne incestuozne igre nordijskih bogova... Ali, zašto se zaustaviti na tome? Dobro pogledaj obiteljske odnose Tri-u Jednom božanstva većine zapadnih religija, a o istočnima ne treba ni govoriti jer su njihove igre zapanjujuće čak i najotvorenijem umu. Naravno, većina ljudi o tome ni ne razmišlja. U njihovom umu postoe vrata na kojima je natpis: ‘Svetost – ne ometaj’.”

“Nadalje, Ben, to njihovo ‘zbližavanje’ putem seksualnih odnosa, to jedinstvo-u-višestrukosti i višestrukost-natrag-u-jedistvo, ne može tolerirati jednoljublje unutar skupine. Svako uparivanje koje bi isključilo druge postalo bi nemoralno i opsceno. A ako je takva zajednička seksualnost koju dijele svi njihov postulat – a smatram da mora biti tako – zašto ti onda misliš da bi takvo sveto spajanje trebalo biti sakriveno iza zatvorenih vratiju? Tvoje inzistiranje na tome da su se trebali povući u osamu prevorilo bi sveti čin – a to je bio sveti čin – u nešto opsceno – a to nije bilo takvo. Ti, dragi moj, jednostavno nisi razumio što se odigrava pred tvojim očima.”

Vincent ili kako reći srcu da je slobodno

Neobičan naslov za temu koja... Ali, možda i nije! Za one koji vide dalje od uobičajenog, pjesma Vincent, Donalda McLeana simbol je svega novog, neobičnog, dubokog i skrivenog; onoga što vidi i doživljava mali broj ljudi, a većina često odbacuje s nerazumijevanjem. Sve dok jednog dana ne otkriju istinu i ljepotu...

Sada već nekolikog godina pričam o pomicanju granica u ljubavi. Mnogi su me optužili za – gotovo sve: od površnosti do nemoralnosti, preko zavođenja naivnih do "vražjih" poslova. Ali, vrijeme pokazuje da istina polako izlazi na površinu: višeljublje je upravo ono što riječ kazuje: VIŠE ljubavi. I sve više ljudi shvaća da je to upravo ono što im je potrebno – ono što su osjećali cijelo vrijeme, samo nisu znali da smiju.

Tijek vremena će učiniti svoje. Oni koji imaju otvoreno srce, već čuju poruku. Oni koji se boje širine i slobode, ili ju u svemu tome uopće ne vide, ponekad žustro brane svoje stavove. To je u redu. Veselim se svakom takvom razgovoru iako se argumenti često ponavljaju.

Možda je vrijeme za mali sažetak. Možda, barem u nekim slučajevima, preduprijedim stalno vraćanje na početnu točku. Vrijedi pokušati.

Dakle, u dosadašnjim veselim, tužnim, žučnim, ratobornim, optužujućim i svim drugim razgovorima o višeljublju, argumenti i razmišljanja se najčešće vrte oko sljedećih točaka:

1. Višeljublje je nemoralno i sramotno

Istina, to je samo početna točka za mnoge. Radi se o nerazumijevanju teme. Preljubi, varanja, ljubavne afere i izdaje – to nije višeljublje. Treba ponešto vremena dok se ta prva misao zamijeni sa shvaćanjem da se radi o ODGOVORNOM višeljublju u kojem su sve karte na stolu, svi sve znaju i svi se sa svim slažu. Nakon tog uvida (ako do njega dođe), slijedi sljedeći kontra argument:

2. Ne može se voljeti više od jedne osobe istodobno

Oko te postavke ima mnogo rasprava i često se na nju vraćamo. Naravno, praksa duga koliko i povijest čovječanstva pokazuje da to nije točno. Mnogi vole mnoge. Istodobno. To jest mogu osjećati takve osjećaje, ali oni nisu podržani prevladavajućim društvenim zahtjevima. Prisiljeni smo izabrati, ali voljeti više ljudi sasvim sigurno možemo.

Ipak, slijedi podargument gornje teze:

2a. Ne može se voljeti više ljudi na isti način

Pri tom se misli da će netko uvijek biti zakinut jer će ljubav prema njemu biti manja. I dok se višeljubni slažu da ne postoje dvije iste ljubavi, ne slažu se s njihovim vrednovanjem na 'manje' i 'veće'. Kad okusite slobodu u ljubavi, jednostavno znate da je svaka ljubav jednako vrijedna, ma kako se izražavala.

A kad smo već kod izražavanja, sljedeći argument "protiv" obično se tiče seksualnosti.

3. Višeljublje predstavlja potragu za seksualnim partnerima

Da je samo to, drugačije bismo ga zvali. Recimo, postojeći izraz "svinganje" uglavnom označava otvorenu razmjenu seksualnih partnera bez ulaska u ljubavni odnos. Višeljubni i svingeri su poprilično različita skupina ljudi. Naravno, postoje "sive zone" jer je teško odrediti crtu koja razdvaja seksualnost od ljubavi, ali u načelu potraga za seksualnim partnerima završava seksom, a višeljublje se proteže na mnoge druge vidove života, baš kao svaki drugi (jednoljubni) ljubavni odnos.

Oko seksualnosti ima mnogo podargumenata – od zdravstvene zaštite (koja je najbolja kad seksualnih odnosa s drugima nema – klasični brak pod uvjetom da funkcionira te zatvorene ljubavne skupine višeljubnih koje sigurno funkcioniraju budući da nema razloga za varanje; izvrsna je kad se o njoj otvoreno razgovara i nema skrivenih afera – u slučaju otvorenih skupina višeljubnih; a nedovoljna je kad se licemjerno, bez znanja partnera prakticira seks s drugima – situacija u preko 50% slučajeva unutar klasičnog braka kad se događaju preljubi) pa do pitanja oko duhovne opravdanosti seksualne intimnosti s više partnera istodobno. Naravno, "duhovni" argumenti na posljetku ispadnu moralistički i restriktivni, jer duhovnost itekako poznaje vrijednost seksualnosti, a sloboda ljubavi koja pripada duhovnosti definitivno ne opravdava takav pristup.

Nekako nakon tog područja obično se krene na pitanje prirodnosti: što je prirodno, višeljublje ili jednoljublje?

4. Višeljublje je neprirodno čovjeku

Taj argument me uvijek pomalo začudi, jer svatko pri zdravim očima i razumu vidi kako se ljudi ponašaju. Jednoljublje je društveni ideal, ali tko ga doista provodi? Istina, od ovog protivnici višeljublja brzo odustaju – iako iz pogrešnih razloga. Nekako im se čini da priroda neće biti na njihovoj strani. Međutim, priroda nije ni na čijoj strani. Ljudi pripadaju skupini sisavaca koji seksualnost ne povezuju isključivo s reprodukcijom. Nama je seks sredstvo društvene komunikacije. Posebice, seks je izraz naših osjećaja koje ispunjavamo i izražavamo kroz seksualnost.

Kod rasprave o prirodnosti često se ukazuje na razliku između muškaraca i žena. Argument da su muškraci višeljubni zbog genetskih razloga, a žene zbog toga jednoljubne, ne stoji. I on je društveno uvjetovan. Većinu naše povjesti nismo ni znali za očeve, niti za njihovo vlasništvo nad potomstvom. Seksualnost je bila plemenska, a djeca zajednička. Tek posljednjih 5-6 tisuća godina, unutar našeg društvenog uređenja možemo govoriti o takvoj podjeli između muškaraca i žena. U tim okolnostima, spominjanje genetskih razloga je poprilično preuranjeno.

Zatim slijedi vrlo osjetljiva točka – ljubomora!

5. Višeljublje će zbog prirodne ljubomore uvijek nekog povrijediti

Ideja da je ljubomora naučena, a ne prirodna, često zahtijeva podosta objašnjavanja. Ljudi najčešće ne razumiju da su kao djeca u procesu socijalizacije naučili kako primitivni prirodni strah od dijeljenja svojih resursa (igračaka, majke, prijatelja) s drugom djecom, pretvoriti u zanemarivi osjećaj na kojeg gotovo da više ne obraćaju pozornost. I što više rastu, što su plemenitiji i zreliji kao osoba, to više zadovoljstva nalaze u dijeljenju.

U slučaju ljubavne ljubomore taj proces nije prisutan. Štoviše, potiče se njegova suprotnost: posesivnost prema partneru kojeg ni po koju cijenu ne smijemo dijeliti ni s kim. Teško je ljudima zamisliti kako bi život izgledao da su prošli kroz proces u kojem bi se od-učili ljubavne ljubomore. Višeljubni svjesno i namjerno prolaze kroz njega kao odrasli ljudi i na kraju, ako ustraju u tome, upoznaju kako život izgleda lišen zelenookog čudovišta koji im u velikoj mjeri upravlja životom i često ga upropaštava, čak i kad ga naizgled ne osjećaju.

Ljubomora definitvno zauzima najviše prostora u raspravama. Međutim, kad se diskutanti umore i od toga, obično krenu na praktične probleme:

6. Višeljublje u praksi zahtijeva mnogo vremena kojeg većina ljudi nema

Ovo je možda jedan od najrazumnijih argumenata protiv višeljublja. Doista, danas je teško održavati jedan kvalitetan odnos, a kamoli više njih. Višeljubni to često rješavaju spajanjem svojih odnosa u jedan (dakle, ne paralelnim odnosima, nego zajedničkom ljubavnom skupinom), ali čak i tako, praktični argument ostaje. Ukoliko mu dodate društveni pritisak i moguću diskriminaciju, dobijete poprilično veliku prepreku za praktično višeljublje.

Ali, hej! U kakvom bi mi to svijetu živjeli da su Romeo i Julija odustali jedno od drugog zato što je bilo teško?! Tako da, budite bez brige, ljubav uglavnom pronađe put. Kad se nešto želi, onda se uglavnom i može.

No, praktični argumenti ne završavaju na tome!

7. Što će djeca reći na višeljubne roditelje? Kako ćete živjeti svi zajedno?

Ah. Djeca. Ona ista koja su proizvod našeg odgoja? Ona ista koja prihvaćaju sve što im dajemo, zajedno s našom ljubavlju? Zašto bi itko ikada pomislio da djeca neće prirodno, jednostavno i čisto prihvatiti više majki i očeva u jednoj porodici?

Ovo je vjerojatno jedna od najheretičnijih pomisli za konvencionalnu osobu. Ali, koliko god to boljelo obiteljski indoktrinirani um – djeca s veseljem prihvaćaju proširene obitelji, drago im je i uživaju u društvu više odraslih ljudi koji ih vole i nemaju ama baš nikakav problem s tim sama po sebi. Naravno, ako se u to upletu drugi ljudi, oni koji na to gledaju kao na užasnu devijaciju, ako im to kažu u školi, pošalju socijalnu službu ili poduzmu slične poteze, onda će se stvari promijeniti. Ali, nemojte zamijeniti argumente – ne radi se o djeci, već o tome kako će odrasli oko nas reagirati na praktično višeljublje! I tako smo ponovo na predrasudama, zatvorenosti, diskriminaciji i svim onim mračnim stvarima koje prate naše društvo poput sjenki.

Što se tiče zajedničkog života višeljubne obitelji – lako je dokazati brojkama da je jeftiniji i praktičniji. Ali, kako to često biva, ideologija pobjeđuje razum, pa se čak ni ne primjećuje korištenje sasvim pogrešnih argumenata.

I na posljetku, ako ima iole iskrenosti u diskutantu koji poseže za kontra-višeljubnim argumentima, obično se priznaje da bi sve to bilo u redu, ali da se u praksi neće moći provesti jer...

8. Ljudi nisu dovoljno zreli za višeljublje

Taj mi je obrat uvijek jako zanimljiv! Za njim posežu i oni koji se u početku zgražaju nad niskim i sramotnim porivima koji navodno vode višeljubne, ali i oni prividno zainteresirani za duhovnost. Njihov zaključak je isti – sve možete činiti, ali ne petljajte se u višeljublje! Opasno je, a vi niste zreli za to. Jednom, možda, kad dorastete, ali sada sigurno ne! A kad ćete moći – ne zna se.

Ono što ja ne znam je zašto ljudi misle da zabranama mogu postići bilo što? Neke stvari u višeljublju zahtijevaju dosta rada na sebi. Pitanje ljubomore, recimo. Ponekad ljudi zapnu na nekim stvarima i dobro je usporiti. Ali to su već detalji; gotovo da se radi o tehničkim provedbama koraka koji vode do cilja – života u ljubavi bez ljubomore. Zašto se pod upitnik dovodi cijeli proces? Tko primjerice pita dvadesetogodišnjaka ili još mlađeg, jesu li on ili ona spremni za ljubav ili nisu? I tko im ju može zabraniti? I zar nije istina da kroz ljubav ljudi uče o ljubavi? Pa što ako ponekad pogriješe? To samo znači da treba osigurati pravu edukaciju, mnogo informacija i naputaka. Pa onda neka svatko odabere što mu odgovara.

A eto, javljaju se dušebrižnici koji misle da znaju kako ljubav mora izgledati. Oni su uvjereni da mi (to se odnosi na sve i svakoga) nismo spremni za to. Pretpostavljam da bi trebalo čekati neki proglas tipa – sada ste spremni za više ljubavi! Ili možda napraviti neke osobne provjere pa vidjeti tko je na "višoj" razini pa stoga smije voljeti više?

Naravno, sve je to besmisleno, a zabrane nikad nisu postizale željene učinke, posebice kad se radi o ljubavi. Umijesto toga, svima bi nam bilo bolje da se informiramo o mogućnostima koje su pred nama; da proširimo obzore i uklonimo granice koje nas sputavaju. U višeljublju se može pogriješiti, to je istina. Ali, može se pogriješiti i u jednoljublju, u seksualnosti, u roditeljstvu... o svemu tome bismo morali temeljitije razmisliti, bez nametanja samo jednog obrasca ponašanja. Sloboda, kao ni ljubav, nema alternativu.

***

Sada je već gotovo dvije godine od kad je izišla knjiga "Ljubav – više nije previše" (elektroničko izdanje možete nabaviti preko eLibrike). Od tog vremena napisao sam nekoliko dodatnih članaka, dao par intervjua, potaknuo neke ljude za koje znam da prakticiraju odgovorno višeljublje da podijele svoja iskustva s drugima, pa makar to bilo i anonimno. Na društvenim mrežama, forumima i blogu vodio sam niz razgovora. Gornji sažeci argumeneta javljaju se u praktično svim diskusijama. I ponavljaju se, kako dolaze novi ljudi koji se po prvi put susreću s ozbiljnom idejom višeljublja.

Istomišljenici mi kažu da sam pretjerano strpljiv i da oni ne bi ni slučajno toliko vremena potrošili objašnjavajući drugima svoj način života. Možda je to pametniji postupak, ne znam. Ali, nekako bi mi stvarno bilo žao da ne mogu podijeliti s drugima ono što doživljavam. Radi se o ljubavi – o najvažnijem dijelu našega života! Možda ću još neko vrijeme potrošiti vraćajući se na te početne postavke i razrješavanje dilema koje su višeljubni davno razrješili. Ali, siguran sam da će sljedeća faza stići vrlo brzo. S radošću očekujem trenutke kad će ljudi početi postavljati prava pitanja – "kako" učiniti neke stvari; "kako" postupiti u nekim situacijama; "kako" se riješiti posesivnosti i ljubomore; "kako", zapravo, voljeti više?

Na kraju ćemo se, znam, dotaknuti i najbitnijeg: ljubavnih iskustava koja nadilaze maštu i shvaćanje onih koji dozvoljavaju da ljubomora upravlja njihovim životom. Sada o tome gotovo da ne mogu govoriti ni sa kim izvan kruga malobrojnih. Bit savršene ljubavi uglavnom izmiče i uzmiče pod valovima sumnji i nevjerice. Prakse je malo. Ali, situacija će se promijeniti. Već sada se mijenja.

Vizionari su uvijek bili dočekivani "na nož", s nevjericom i odbacivanjem. Kad se zastupa nešto novo, staro se opire, a ljudi pribjegavaju raznim sredstvima da bi zaštitili svoj poznati svijet. Nije prvi put da se zatvaraju oči te da se psuje onog tko bi ih volio vidjeti otvorene.

I tako, natrag do naslova, do Vincenta. Ne uspoređujem neusporedivo. A opet, pjesma koju dijelim s vama me uvijek podsjeća na viziju ispred vremena, na ljepotu koja se namjerno zatire, na zatvorenost koja privremeno pobjeđuje i na vrijeme koje ipak donosi olakšanje i otkriva istinu. Onima koji žele slušati.


PS
Od svih verzija pjesme "Starry, starry night - Vincent" Donalda McLeana, posvećene Vincentu Van Goghu, najviše volim interpretaciju mlade pjevačice Joanne Wang. Ispod videa poklanjam vam svoj prijevod te iznimne pjesme.



Donald McLean: Vincent

Zvjezdana, zvjezdana noć,
paletu je tvoju obojila plavo i sivo,
dok ti si na ljetni dan gledao
očima koje poznaju tamu moje duše.
Na brdima sjene
ocrtavaju drveće i sunovrate,
hvataju povjetarac i zimske mraze
u bojama zemlje prekrivene snijegom.

Tek sada razumijem, što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si im pokušao dati slobodu.
Oni čuli nisu! Kako bi – kad nisu znali?
Tek sada će - možda - ipak poslušati.

Zvjezdana, zvjezdana noć,
vatreno cvijeće vedro žari,
dok se oblaci koji kruže u ljubičastoj izmaglici
odražavaju u porculansko plavim Vincentovim očima.
Boje mijenjaju nijanse, jutarnje polje jantarnoga žita;
iscrpljena lica ocrtana bolom
koje tješi ljubavi puna umjetnikova ruka.

Tek sada razumijem, što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si im pokušao dati slobodu.
Oni čuli nisu! Kako bi – kad nisu znali?
Tek sada će - možda - ipak poslušati.

Jer nisu te mogli voljeti,
a tvoja je ljubav ipak bila istinita.
I kad više nije bilo nade
u toj zvjezdanoj, zvjezdanoj noći
sebi si oduzeo život, kao što ljubavnici često čine.
A ja sam ti mogao reći, Vincent,
da u ovome svijetu nikada nije bilo mjesta,
za nekoga tako lijepog poput tebe.

Zvjezdana, zvjezdana noć,
portreti vise u praznim dvoranama,
neuokvirena glava na bezimenim zidovima
i oči koje gledaju svijet i ne mogu zaboraviti.
Poput stranca kojeg si sreo,
odrpanog muškarca u odrpanoj odjeći,
srebrni trn krvave ruže
leži slomljen i skršen na djevičanskome snijegu.

Sada mislim da znam što si mi želio reći,
kako si patio zbog svoga uma,
i kako si pokušao dati im slobodu.
Oni slušali nisu, i još uvijek su isti,
A čuti - možda - nikada ni neće.

Divljaci

Prije nekog vremena imao sam prigode pogledati film "Divljaci" (Savages), Olivera Stonea, s impresivnom glumačkom ekipom.

Tehnički je savršeno odrađen, prepun eksplicitnih scena nasilja, obračuna između raznih dijelova krim miljea, narko kartela i svih drugih elemenata koji mu jamče gledanost (iako to ne preporučujem osjetljivim dušicama, ako takvih danas ima). Uzgred, naslov filma nije zbog divljački nasilnih scena, iako bi mogao biti, već zbog činjenice da troje glavnih junaka na kraju završe na nekom skrivenom rajskom otoku u Indoneziji, živjeći gotovo izvan civilizacijskog dosega; životom koji bi se u određenom smislu mogao nazvati primitivno izvornim ili "divljačkim", kako to objašnjava Ophelia odnosno O., unutar čije naracije je smješten film.

Kao i u svakom filmu, i u ovom mora biti seksa i ljubavnih zavrzlama. Zapravo, upravo taj dio je razlog što o njemu pišem! Naime, cijela radnja filma se zasniva na činjenici da je Ophelia djevojka dvojice muškaraca, Chona i Bena. Njihov odnos je otvoreno višeljuban, žive zajedno, vode ljubav ponekad odvojeno (recimo na početku filma kad se Ben vraća s dugog puta, Chon uviđavno odlazi na plivanje, da ostavi prostora Benu i O. - to je nešto što može razumjeti samo onaj tko ima iskustva u višeljubnim odnosima), a ponekad i i zajedno (prije Ophelijine otmice, dok planiraju zajednički budući život na otoku). Chon i Ben nisu biseksualci niti nemaju međusobnu homoseksualnu vezu.

Oko svega toga nema previše objašnjavanja niti drame, situacija je predstavljena takva kakva jest i upravo se na njoj zasniva radnja filma. Naime, budući da Ben i Chon vode uspješan posao s "travom", jedan narko kartel otima Opheliu s namjerom da ih ucjenjuje. Njih dvojica, bez mnogo razmišljanja, kreću u akciju spašavanja, odnosno čine sve ne bi li izvukli O. iz opasnosti i pri tom su spremni žrtvovati sve što imaju, pa i svoje živote.

Otprilike kao što bi princ iz bajke žrtvovao svoj život za spas svoje princeze. Samo što su sad u pitanju dva princa. Koja se ne natječu jedan s drugim, savršeno se slažu, najbolji su prijatelji i bore se za zajedničku sreću koju su ranije imali u trojnom odnosu.

Da se razumijemo, ne smatram film nekim remek djelom (iako je zanimljiv za gledanje i nesumljivo glumački i tehnički jako dobar) – slobodno ga možete prekrižiti sa svoje liste "obavezno pogledati". Ne smatram ga ni posebno važnim za ideju višeljublja. O tome recimo mnogo bolje govori jedan bolji film od ovoga, jednako tako slavnog režisera Woody Allena, "Vicky Christina Barcelona" o kojem sam također pisao prije nekog vremena.

Međutim, znakovitim smaram da se jedna takva situacija, do nedavno potpuno marginalizirana i nemoguća, sada upotrebljava kao podloga za radnju filma koji ima potencijal masovne gledanosti! Možda će neki na to gledati kao na još jedan hir, još jednu anomaliju kriminalnog okruženja. Međutim, ako u filmu ima "loših momaka" oni su i na jednoj i na drugoj strani. Jedini stvarno pozitivan lik u cijeloj priči – lik koji nema krvi na rukama je Ophelia. A ona je višeljubna.

Sve u svemu, bez obzira na kontekst filma, upravo taj nedostatak ideoligiziranja oko višeljubne situacije je ono što daje nadu da se stvari ipak kreću u smjeru ravnoteže i nediskriminiranja raznih oblika izražavanja ljubavi. Ako ste jednoljubni, romantično zaljubljeni i u potrazi za jedinim pravim, bilo je i bit će filmova i knjiga u kojima se govori upravo o tome. Ako ste višeljubni i razmišljate i osjećate drugačije, možda će se sada naći i pokoji film u kojem je vaša situacija ocrtana kao uobičajena i normalna.

U samom filmu postoji samo jedna scena u kojoj Opheliji njena tamničarka, šefica narko kartela, pokušava objasniti da nešto nije u redu s njenom ljubavlju. Kaže joj nešto ovako: "Tvoji dečki više vole jedan drugog nego tebe. Jer da nije tako, ne bi te djelili."

Moram priznati da tijekom raznih rasprava o višeljublju takav argument još nisam čuo! Međutim, koliko god izgledao svjež, on je u tom konkretnom slučaju besmislen – opovrgava ga sama radnja filma. Da dečki više vole jedan drugog, i da im O. nije važna, mogli bi lijepo pokupiti svoju lovu i otići sami u Indoneziju i tamo naći neku drugu djevojku. Umijesto toga oni pokreću pravi rat protiv onih s kojima nitko ne želi ratovati, ne bi li ju spasili! Valjda im je onda stalo do nje. Više nego do vlastitog života. Obojici. Istovremeno.

Uh, nezamislivo, zar ne?

Nije, ako imate imalo iskustva.

Film sam inače gledao s dvije svoje partnerice s kojima sam u višeljubnom odnosu. Nakon filma imali smo kratku vrckavu raspravu o toj rečenici. Morao sam biti siguran da narko-šefica nije u pravu, i da cure ne vole jedna drugu više nego mene! Ali, ne brinite, vrlo brzo smo to riješili – u salvama smijeha!

Problem je u tome što jednoljubni razmišljaju sa svoje razine i uvijek unose neko vaganje u odnos, neku procjenu. Na kraju filma O. izgovara dvije rečenice koje bi mogle promaći neiskusnima. Kaže, otprilike koliko se sjećam, ovako: "Nikad ne voliš dvije osobe na isti način. Uspros tome što ljudi misle, to ne funkcionira tako."

Po tome, i nekim drugim rečenicama i situacijama iz filma, vjerujem da je scenarij pisala osoba s iskustvom kojeg je, na mala vrata, gotovo neprimjetno, utkala u film. Jer, svatko tko je iskusio makar malo pravog višeljublja u praksi, zna da bi na "ulazu" u svaki takav odnos morao stajati jasno istaknuti natpis: "Uspoređivanje nepoželjno. U suprotnom, postoji velika vjerojatnost od urušavanja."

Monogamna Hrvatska

Naravno da nije, ali se svojski trudi ostaviti taj dojam!

Slijedi komentar Adriana P. Kezelea na članak objavljen u Globusu od 29.07.2011., pod naslovom "Kraj vjernosti", nastalog na osnovi pitanja koja su mu upućena od strane autorice članka, novinarkeTanje Tolić.

Članak počinje opisom situacije u ljubavnom i bračnom životu koja je u najmanju ruku izrazito različita deklariranim željama i namjerama svih sudionika. Koristeći citate stranih izvora (očigledno mnogo spremnijih na suočavanje s istinom), uvod članka opravdava pitanje iz svog podnaslova: "Je li vrijeme za novu emotivnu i seksualnu etiku utemeljenu na realnosti?"

Sa zanimanjem sam krenuo čitati što će o toj temi reći lokalni "stručnjaci za ljubav" (navodnici nisu znak omalovažavanja već su tu stoga jer bi takva titula bila prezahtjevna s koje god strane da ju pogledate). Sugovornici u članku su jedan srpski (Zoran Milivojević) i jedan domaći (Bruno Šimleša) autor knjiga o ljubavi. Iako obojica naizgled tolerantno (kako se već pristoji) pričaju o suvremenoj krizi ljubavi, na kraju mi je ostao dojam antiklimaksa. Nešto ne valja s našim ljubavnim odnosima i posebice s institucijom braka –otprilike ono isto što nije valjalo stoljećima pa i tisućljećima – a rješenja koja ova dvojica autora nude na kraju se ipak svode na jednako tako stoljetno (i očigledno nedjelotvorno) zagovaranje monogamije. Kao da nedostaje prave hrabrosti za stvarnu reviziju suvremene bračne anti-idile.

Inače nisam previše raspoložen za polemike. Međutim, ova je tema vrlo osjetljiva. Naime prosječni je čitatelj izrazito indoktriniran po tom pitanju. (Nemojte se buniti – svi, ama baš svi mi, odrasli u Hrvatskoj – a zapravo i bilo gdje drugdje u svijetu – od malih smo nogu indoktrinirani monogamijom kao jedinim ispravnim, moralnim, bogobojaznim, pristojnim i poželjnim načinom organiziranja svog ljubavnog i obiteljskog života.) Kao takav, odnosno takva, čitateljica će biti sklona bez mnogo promišljanja prihvatiti osnovnu postavku: monogamija je nedodirljiva, pitanje je samo zašto ju on/a ne može slijediti odnosno ostvariti? Zašto on/a, i većina ljudi koji ih okružuju, usprkos idealu, propovjedima i društvenom pritisku nekako uvijek ispadnu prevareni ili pak preljubnici? Mora da je nešto krivo u nama; mora da smo slabi ili jednostavno nedovoljno zreli. Vjerojatno smo nestabilni, skloni niskim strastima ili čak obuzeti nekim demonima. Mora da u nečemu griješimo kad nam monogamija u praksi nikako ne uspijeva!

Na toj pozadini javlja se stotine i tisuće stručnjaka i još više njihovih knjiga koje će željnima pružiti još jednu utjehu, pa reći: "Da, može se. I vi to sigurno možete. Samo se morate malo potruditi, disciplinirati se, promijeniti pokoju misao i stav i – eto! Monogamija odlično funkcionira!"

I tako počinje nova igra, novi začarani krug. Prethodno razočarani dobivaju novu nadu i vjeru u svoj ideal. Nakon toga slijede godine truda, rada na sebi, pokušaja razumijevanja svojih partnera i sebe, ponekad čak i bračnih savjetovanja i psihoterapije. I tako sve do sljedećeg ljubavnog brodoloma.

Sjećam se nekoć vrlo popularne knjige (odnosno čak serije knjiga sličnih naslova), nešto kao "Žene su s Venere, muškarci su s Marsa". Bila je prepuna sitnih zgodnih savjeta o tome kako razumjeti suprotni spol, kako ih učiniti dobrim partnerima, kako im ugoditi i kako se prilagoditi da bi monogamija funkcionirala. Autor je iza sebe imao nekoliko propalih brakova. I te je knjige, ako me sjećanje dobro služi, zapravo pripremao sa svojom tadašnjom bračnom družicom s podjednakim iskustvom. Valjda su mislili da im ta situacija daje autoritet u području ljubavi, da ih čini stručnjacima za monogamiju. Mislim da su se na kraju i oni razišli. Ali, dok je knjiga bila na listi najprodavanijih, milijuni su im povjerovali: "Eto ga! To je sad to – to je konačni lijek za čovječanstvo. Tajna je otkivena i od sada na dalje monogamija će biti super!"

Pomalo me rastužuje činjenica da ti isti procesi i dalje traju. Usprkos vlastitom iskustvu i stvarnosti u kojoj žive, ljudi i dalje nasjedaju na iste priče. A uvijek ima onih koji jednostavno vole te priče širiti i dalje, mada bi mnogo bolje iskoristili svoje vrijeme, položaj i utjecaj da ljudima pomognu prihvatiti istinu. Naravno, najprije ju moraju prihvatiti i sami.

Već sam rekao – nisam čovjek od polemika. Ovo što ću sad napisati samo je reakcija na pročitano u članku. Nisam proučavao detaljno ni Milivojevića ni Šimlešu. Moguće je da na drugim mjestima zvuče drugačija. Na posljetku, članak je samo članak – nema dovoljno mjesta za detaljna obrazloženja. Ali, taj tekst su, takav kakav jest, pročitali mnogi. Ovaj komentar će, na žalost, vjerojatno imati manju publiku. Dakle, eto kako meni to izgleda.

Milivojević je psihoterapeut, s korijenima u službenoj medicini. Mali pregled biologije i evolucijske psihologije je u redu, a što se tiče monogamije, odmah nailazimo na zaključak da je ona više društvena nego prirodna. "Dobro je da se geni što više razmjenjuju", kaže Milivojević, pa je tako biološki opravdanije da nismo monogamni. Ali, monogamija je društveno najpravednija jer "garantira da će svatko imati dijete"!

Nije do kraja jasno na koji način to monogamija postiže, osim ponovo u snovima i idealima. Čini mi se da jedino što ona jamči jest da će svaki muškarac koji je oženjen biti uvjeren kako će dijete koje odgaja biti biološki njegovo! To je jedino jamstvo koje pruža praksa suvremene monogamije. Sve drugo je vrlo upitno.

Složio bih se s Milivojevićem kad kaže da je danas prisutan narcisoidni model ljubavi. Izgleda da je bitno što drugi ljudi donose nama. Bitne su naše potrebe. Ako ih netko zadovoljava, ljubavna veza je održiva. Najprije ja i moje potrebe, a onda ćemo vidjeti koga volimo. O davanju malo tko razmišlja, a posebice ga ne stavlja na prvo mjesto.

No, u tom kontekstu mi se opet čini da Milivojević pomalo naginje konzervativnom obliku bračnoga života. Gotovo da opravdava stara vremena u kojima se brak nije nikada razvrgavao. Kaže da je sigurno i tada bilo ljubavi, a svakako i mnogo djece. Ova posljednja primjedba vjerojatno nije slučajna jer djeca su proizvod ljubavi i braka, a danas ih, prema opće prihvaćenom mišljenju, ima premalo.

Za zaljubljenost kaže da je precijenjena, izgleda da joj se čak i protivi kad kaže da ona mora proći.

Hm. Zapravo kad malo razmislim, još je depresivniji što se tiče ljubavi same. "Ona nije smisao života, nije cilj – ona je sredstvo. Nije važno što želite od ljubavi, važno je što želite od života."

Ah.

Koliko sam shvatio, nakon prihvaćanja takvih osnovnih stavova, slijedi određivanje kriterija po kojima se neki ljudi mogu uklopiti u naš život, a neki ne. I sve to sa svrhom održavanja bračne monogamije. Ako vam se čini da u svemu tome nema mnogo ljubavi – vjerojatno ste u pravu! I meni se tako čini!

Spajanje "srca i glave" o kojem govori Milivojević je vjerojatno vrlo praktičan postupak. Naravno, pod uvjetom da se može izvesti, budući da svi znamo da srce ima svoje zakone koliko god ih mi pokušavali nadmudriti racionalnim odlukama.

Čitajući te posljednje retke Milivojevićevih odgovora na pitanje krize današnjega braka i ljubavnih odnosa, i s obzirom da je na kraju jednostavno izjavio da "još tražimo" način da riješimo taj problem (već par tisuća godina ga tražimo), pomislio sam da bi možda najbolje bilo odluku prepustiti onima koji nisu pod utjecajem zbunjujućih signala ljubavi, već su mudri, racionalni, promišljeni i - stariji od nas! Dogovoreni brakovi imaju sve atribute spajanja srca i glave koje nam predlaže Milivojević! U biti, ništa ne tražimo – već smo našli, samo se trebamo držati starih, prokušanih načina na koji je društvo stoljećima održavalo svoju prividno monogamnu strukturu!

Na neki način razumijem Milivojevića. On je psihoterapeut. Njegov posao je održavati ljude funkcionalnima, uz zadani minimum osjećaja zadovoljstva. Nije njegovo da propitkuje date kriterije i obrasce, te mijenja društvo i način na koji ono oblikuje naše ponašanje. To je posao vizionara.

Ali, ipak, da se u današnje vrijeme, početkom novog stoljeća i novih kretanja u društvenoj svijesti – zbog kojih se svi stari obrasci preispituju i mijenjaju iz temelja – zagovara svojevrsna trgovina ljubavlju u ime održavanja praktičnih vidova dobrog životnog funkcioniranja...?

Možda griješim. Možda sam stekao pogrešan dojam. Nadam se.

Bruno Šimleša je drugačija, ali opet nekako slična priča. Mlad i čitan autor koji se uspio nametnuti svojim šarmom i elokvencijom. Piše knjige o ljubavi. Počinje "diplomatski korektnom" izjavom o tome kako višeljubnih ima (u manjini su, kaže; iako je upitno odakle takvo uvjerenje, s obzirom na situaciju, statistike i izvještaje koji ukazuju na većinsko ne-monogamno ponašanje; vjerojatno je u pitanju želja da se ideal pretvori u stvarnost), te imaju svoje mjesto pod suncem a time pravo i mogućnost na sretne ljubavne odnose.

Lijepo zahvaljujem i iskreno se nadam da će se takav stav što prije raširiti i postati opće prihvaćen!

Međutim, ovaj početni dojam kvare njegove daljnje izjave, posebice ona kako je monogamija stvar karaktera. Volio bih na tom mjestu vidjeti neku drugu riječ. "Karakter" bi mogao sugerirati da su višeljubni bez njega, ili recimo "lošeg karaktera" naspram onih s karakterom monogamnih. Slična dilema bi se mogla javiti ako bi netko izjavio da je on, naspram homoseksualaca, heteroseksualan, i to zbog svog karaktera!

Naravno, pitanje seksualne orijentacije nije isto kao i pitanje ljubavne orijentacije. Ali je slično u dovoljnom obimu da se ustvrdi kako vrijednosti karaktera – posebice one koje cijenimo, jer u tom smislu obično upotrebljavamo tu riječ, vrijede za sve jednako: monogamne, višeljubne, homoseksualne, heteroseksualne i sve druge koji još nisu isplivali na površinu.

Pitanje duhovne razvijenosti i ljubavne širine neću komentirati – za to bi trebali objasniti previše pojmova i, naravno, znati o čemu govorimo kad kažemo "razvijena svijest". Znači, trebali bismo biti "stručnjak za svijest", a ne samo "stručnjak za ljubav".

Zanimljivije mi je nešto drugo - Šimlešina uvjerenost da će, bez obzira na svoju dob, ostati uvijek isti i da se neće promijeniti. Iznenađenja su uvijek moguća, ali još nisam sreo čovjeka koji bi nakon određenih godina tvrdio tako nešto. Vidjet ćemo.

No, ako "nepromjenjivost" ljubavnog statusa spojimo s izjavom o tome kako mu je lako biti monogaman zato jer "partnerica zadovoljava sve njegove emocionalne, spoznajne i seksualne potrebe", dolazimo na sklizak teren. Nesvjesno ili ne, Šimleša je ovdje izjavio kako monogamnost zapravo i nema veze s ljubavlju nego s - potrebama. Ako se sad vratim na Milivojevića, izgleda da su njih dvojica na istoj liniji: važno je da su naši ciljevi ispunjeni, tada možemo biti monogamni, odnosno to je tada lakše.

E, sad, ako je Bruno Šimleša monogaman jer partnerica sada zadovoljava sve njegove potrebe, što će biti ako se potrebe promijene? Jer, one se s vremenom mijenjaju, čak i ako mi uporno tvrdimo da smo ostali isti. Možda će ostati vjeran sebi i zamijeniti partnericu? Možda će ne-karakterno pokleknuti i slijediti vojsku "monogamnih" koji varaju svoje voljene? Ili će možda u tom procesu shvatiti da ljubav nema baš puno veze s tim jesu li naše potrebe zadovoljene ili nisu? Da, znam, ovo posljednje je pomalo teško shvatiti, pogotovo u pozadini tolike priče o samima sebi, o našim pravima, željama, potrebama, funkcioniranju, ciljevima i drugim proračunatostima.

A možda će partnerica zauvijek, do kraja života, zadovoljavati sve njegove potrebe? Koliko god je to malo vjerojatno, držimo palčeve da će tako biti (jer sve ostalo je ne-romantično i ruši ideal "onog pravog").

Nadalje, moram priznati da me Šimleša zbunio pričom o svojim "platonskim odnosima", odnosno ljubavnim odnosima s drugim ljudima (nadam se da je spominjanje odnosa s kćerkicom u tom smislu samo mala nespretnost u izražavanju). Recimo da maknemo prijateljske, roditeljske, profesionalne i druge odnose (u kojima jednako tako možemo biti predani i "intimni") kao nevažne za temu monogamije ili poligamije, dakle romantično-seksualne ljubavi, da li to znači da u njegovom životu postoje odnosi koji su ljubavni, s osobama suprotnog ili istog spola, samo nisu seksualni?

Ako postoje, po svim definicijama, to bi bilo višeljublje! Seksualni odnos ne definira ljubav. Ali, ako je tako, onda smo otvorili vrata mnogim pitanjima. Primjerice, što je s pričom o zadovoljenim svim emocionalnim potrebama s jednom osobom ako se ljubav javlja prema drugima (samo se seksualnost drži na odstojanju)? Hm.

Šimleša pak sa sigurnošću potvrđuje svoju definiciju seksualne monogamnosti: "Monogamiju ne treba shvatiti kao naredbu da imamo samo jedan ljubavni odnos, nego samo jedan seksualni."

Dakle, on zapravo govori o ne-seksualnom višeljublju! Odlično!

No, pitam se, čemu onda ta "naredba" o jednom seksualnom odnosu? Što je to u seksualnom, u tjelesnom, što je tako izrazito važno, bitno i presudno, da određuje naš život, način organizacije ljubavnih veza, društveni položaj? I, pobogu, ako je netko monogaman po prirodi – ili, neka mu bude, po karakteru – što će mu naredba?

Ako pak mu ipak treba naredba, znači da ima neke seksualne strasti, želje i potrebe koje njegova partnerica ne zadovoljava? Ili se te potrebe i želje možda javljaju, usprkos tome što ih ona zadovoljava? Doista zbunjujuće.

Kao i u slučaju Milivojevića, nadam se da se radi samo o dojmu. Tko zna što je Šimleša zapravo mislio reći... Ipak je to samo članak. Teško je izreći svoje prave misli u samo nekoliko rečenica.

Ali, vidite, sve u svemu, ostaje mi otužni dojam o našoj situaciji. Članak počinje s mnogo poleta i nade. Novinarka se potrudila sakupiti razna mišljenja – između ostalog i moje, na čemu joj zahvaljujem. Međutim, središnji dio članka okupiraju dva lokalna stručnjaka koji, svako iz svog kuta gledišta, opravdavaju i zagovaraju prihvaćanje monogamije kao isključivog i poželjnog načina organiziranja ljubavnog života. I to u trenutku dok se cijeli svijet mijenja, dok se redefiniraju odnosi i počinje se istraživati ono novo koje nam je toliko potrebno, i to ne samo zbog ljubavnih odnosa, nego i zbog cjelokupnog načina života.

Jasno mi je da je državi, bankama i organiziranoj religiji u interesu održati nas prividno monogamnima i unutar čvrsto definiranih bračnih zajednica (tako je lakše upravljati ljudima i iskorištavati ih) ali nekako oklijevam pojedinačne zagovaratelje monogamne isključivosti svrstati u istu skupinu. Vjerujem da se radi o njihovom iskrenom uvjerenju.

Ali, kad bi istina doista bila izrečena i prihvaćena – a evo je: po prirodi smo raznoliki, većinom višeljubni, manjinom jednoljubni – vjerojatno je da psihoterapija više ne bi bila potrebna onima koji su samo takvi kakvi jesu, ali se osjećaju krivima, manjkavima i lošima zbog društvenog pritiska. Ne bi im bili potrebni ni silni savjeti o tome kako da vode svoj prividno monogamni život. Većina čitalačke publike knjiga o ljubavi bi nestala. Oni višeljubni bi se oslobodili krivice i okrenuli se bitnim stvarima: kako organizirati svoj život, kako promijeniti okolnosti svog života da njihova prava priroda bude osobođena. Oni prirodno jednoljubni bi odmahnuli rukom na savjete – jer što će im oni, kad već žive ono što jesu?

I tako, sudeći prema članku, ispada da savjete o monogamnoj ljubavi u nas daju (i knjige pišu) platonski višeljubni za istinski višeljubne kojima je teško održati seksualnu monogamiju! A sve to u ime... čega?

Sigurno ne u ime Ljubavi.

Anthony Ravenscroft: Polyamory

Jeste li znali da na svjetskom tržištu ima više knjiga o malim rock skupinama iz Kanade, nego o višeljublju? I to ako temu proširimo na izvanbračne pustolovine i svingere…

Iz tog razloga, svaka dobra knjiga o toj temi je više nego dobrodošla. A ova knjiga čiji autor je Anthony Ravenscroft doista je jedna od najboljih za koje znam. Naslov je, naizgled, vrlo jasan – “Višeljublje”, ali već podnaslov ukazuje da se susrećemo s nečim zanimljivim i neuobičajenim: “mape za one koji nemaju pojima, te one koji se nadaju”. Nadahnuti ovitak ide još i dalje, pa kaže da će ova knjiga odgovoriti na “polovicu vaših pitanja”!

Doista, autor je vrlo realan što se tiče teme o kojoj piše. Ponajprije, prividna jasnoća naslova razbija se već na prvim stranicama knjige – što je to višeljublje? Postoji li to uopće ili se radi o još jednom pojmu kojeg smo smo izmislili da bi objasnili ono neobjašnjivo – svoj ljubavni život?

Vrijednost knjige ponajprije vidim u iskrenom, humornom (pročitajte naslove poglavlja, morat ćete se nasmijati – recimo: “Zajednički život kao metoda samoubojstva”) i samokritičnom pristupu svojim vlastitim iskustvima (preko dvadeset godina aktivnog ljubavnog ne-monogamnog života), jasno isticanje problema, dilema, zbunjenosti, pa i gluposti koje čine i na koje nailaze oni koji slijede potpuno nepoznati put višeljublja.

Novih informacija ne nedostaje. Tako ćete, primjerice, u prvim poglavljima naići na priličnu količinu novih naziva koja će vam istodobno otvoriti nove spoznaje. Saznat ćete što su to “primarni” ili “sekundarni” partneri; što je to VD (važan(a) drugi(a)); što je to ENL (energija nove ljubavi) ili VEE (oblik veze u obliku slova V). Pripremite se na niz novih i neočekivanih spoznaja.

Međutim, autor se ne zaustavlja samo na nabrajanju. Njegove analize idu mnogo dublje od toga – sve do vrlo pronicljivog sociološko-lingvističkog objašnjenja zašto je žargon važan, posebice kad ulazimo u neispitani teritorij.

Zatim slijedi kratak ali vrlo sadržajan pregled povijesti odnosa, posebice monogmanog (bračnog), te ukazivanje na mnoge mitove po kojima živimo a da toga nismo ni svjesni (primjerice kako je ljubav ili jedna ili je nema, kako svatko ima “onog pravog” i to jednog, kako ljubav prestaje kad se pojavi nova i slično). Slijede razjašnjenja legalnih pojmova, najčešćih pitanja i predrasuda (promiskuitet, razlika između svingera i višeljubnih itd.), te najčešćih problema – od ljubomore do praktičnih svakodnevnih sitnica (djece, posla, slobodnog vremena i slično).

Uglavnom, čitanje ovakve knjige, napisane iz prve ruke i to vrlo vješto, svježe i zabavno, doista vam može otvoriti nove obzore i mogućnosti vašeg vlastitog života. Samo ako ste na to spremni.
Da ne zaključim samo s toplom preporukom, istaknut ću jedan ili dva izdvojena detalja koja mi se čine važnim.

Primjerice, autor izvrsno objašnjava zašto je višeljublje nešto oko čega ne možete odlučivati – to je zapravo vaše stanje. Ili nije. Moguće je da se skrivate, da ste licemjerni ili su vas uvjerili da morate biti nešto što niste. Drugim riječima, višeljublje je u vama ili nije u vama. Ne možete “postati” višeljubni zato jer ste odlučili. Ali, možete svoju istinsku narav početi živjeti iskreno.

Ili, druga vrlo važna spoznaja koja uključuje i određenu predrasudu: višeljublje ne povlači za sobom određene značajke karaktera, ni one dobre ni one loše. Primjerice, ne možete i ne smijete reći da višeljubni ljudi nisu vjerni ili pouzdani. Ne možete reći ni da su promiskuitetni – često imaju manje partnera u životu nego oni serisjski jednoljubni (da ne govorimo o licemjernim, lažnim jednoljubnima).

S druge strane, ne smijete ni idealizirati višeljublje. Ponekad se misli da vas višeljublje oslobađa ljubomore. Nipošto! Ljubomora je znak emocionalne slabosti, posesivnosti i nesigurnosti u sebe. Višeljubna osoba može itekako biti ljubomorna – po definiciji, VIŠE nego ona jednoljubna!!!

Uglavnom, topla preporuka: pročitati!

Knjiga nije objavljena na hrvatskom jeziku. Može se nabaviti preko Amazona: Anthony Ravenscroft: Polyamory – Roadmaps for the Clueless & Hopeful, Fenris Brothers, USA, 2004.

Tekst: Adrian P. Kezele

Duhovno partnerstvo

Slijedi prijepis predavanja kojeg je Adrian P. Kezele održao povodom izlaska knjige Gary Zukava “Život duše”. Predavanje je održano 2002. godine. Kao što ćete vidjeti, u njemu je Adrian iznio osnove zamisli koje su se kasnije pojavile detaljno razrađene u njegovim knjigama “Čarobnica”, “Sadashiva Tantra”, "Ljubav – više nije previše”, i drugima.

***

Prije nešto više od godinu dana održao sam predavanje pod nazivom “Vizija budućnosti”, na kojem sam govorio o mogućim smjerovima razvoja različitih područja života u vremenu koje dolazi. Tada sam spomenuo promjene koje će se s rastom duhovnog znanja dogoditi u području odnosa među ljudima. Dao sam naslutiti da će se razviti novi oblici partnerstva, nove životne zajednice koje će zamijeniti postojeće. Ako su postojeći oblici odnosa među ljudima, posebice privatni odnosi, ljubavni odnosi ako hoćete, rezltat dosadašnje evolucije naših duša, onda će novi koraci na putu evolucije svakako donijeti i novu vrstu odnosa.

Nakon tog predavanja javilo se mnogo ljudi s pitanjima i zahtjevima za konkretnim pojašnjenjem tih novih oblika zajedništva. Eto, do sada nije bilo prilike odgovoriti na ta pitanja, pa mi je drago da se prilika ipak pojavila.

Prije nego počnem, ipak je potrebno ukratko objasniti pojam duše, njenog podrijetla, evolucije i svrhe.

Što je to duša?

Duša je bit našega bića.

Duša nije osoba. Duša nije jastvo, ego, osjećaji, misli. Duša je bit. Duša je ono što jeste.
Međutim, budući da mi svoju dušu izravno ne poznajemo, ili toga nismo svjesni, postavlja se pitanje postoji li uopće duša? Postoji li taj dio nas, naš korijen iz kojeg sve drugo nastaje?

U tom smislu moramo načiniti skok u vjeri, i priznati postojanje duše bez opipljivih dokaza. Zapravo, ako čeznemo za time da razumijemo i spoznamo svoju dušu, prvi se korak sastoji u tome da priznamo njeno postojanje.

Duša je neosobna, a ipak razumije naše osobne osjećaje, misli i uvide. Mi nemamo dušu - to je pogrešan izraz. Ako postoji ispravan izraz onda je to “duša ima nas”.
Mi smo duša koja u ovom trenutku iskušava naša iskustva, misli naše misli i na neki način se razvija kroz naše odluke, riječi i djela.

Dakle, prvi korak je prihvaćanje postojanja duše. A zatim slijedi pitanje o odnosu nas i duše? Kakav je to odnos? Kakav odnos ima duša koja je Adrian i sam Adrian? Što duša želi od Adriana? I što Adrian želi od duše?

Na prvo pitanje je teško odgovoriti u ovom trenutku. Duša od Adriana vjerojatno želi mnogo toga, mnogo različitih iskustava.

Drugo pitanje je nešto lakše: Adrian želi spoznati svoju dušu, želi joj se približiti, želi ukloniti jaz između osobnog, očitovanog i onog neosobnog, općeg, neočitovanog.
Dakle, Adrian se želi približiti svojoj duši.

Na posljetku, kad prođete put razumijevanja onog što duša jeste, shvatit ćete da ni duša ne želi ništa drugo. Približavanje duše njenim izrazima kroz razne osobe koje poprima tijekom svog razvoja cilj je evolucije duše.

Točno, iako sama po sebi savršena, duša može evoluirati. Njezina se evolucija sastoji ne u promjeni nje same, jer ona je vječna i nepromjenjiva. Njezina se evolucija sastoji u tome da svaka osobnost koju poprimi bude potpuno svjesna duše.

Duše se dakle utjelovljuju u tjela, “uosobljuju” se u osobe. Njen je cilj da osoba u koju se duša obukla postane svjesna nje. Istodobno, to bi morao biti i cilj svake osobe. Približavanje duše i osobe cilj je evolucije duše.

Zašto ne kažemo da je to cilj evolucije osobe? Mogli bismo reći tako, ali stvar je u tome da će sve duše na kraju postići svoj cilj: utjelovljivanje u osobu koja je svjesna nje. Međutim, to neće postići sve osobe. Naime, osoba je ograničena. Ona ima određeni vijek trajanja. Pred nama je samo određeni broj godina. Ako u tom vremenu ne postignemo svoj cilj, osobnost će umrijeti. Duša će zatim stvoriti novu osobnost i nastaviti sa evolucijom.

Na kraju tog procesa, kad jedna osobnost (i sve koje će, ako duša tako želi, nakon toga slijediti) postane svjesna duše, sve će osobnosti zauzeti svoje mjesto na tom putu uspjeha: svaka je doprinjela nekim svojim iskustvom i nije bila uzaludna. Ona jedna koja je postigla taj cilj sjedi na ramenima tisuća osobnosti koje su prošle kroz različita iskustva i učenja.

Dakle, kao što vidite, duša uči kroz iskustva koja doživljava osobnost u kojoj je utjelovljena. Duši su potrebna ta iskustva, a najveći broj njih dobiva kroz druge osobnosti i druge duše s kojima dolazi u dodir. I zbog toga svaka osobnost, a to znači i svaka duša, traži partnere. Mali je broj osobnosti kojima partneri nisu potrebni. To su pustinjaci, ljudi koji žive odvojeno od svijeta. Negdje sam pročitao o riječima jednog mudraca koji je rekao da samo 1% ljudi ima uopće sklonosti pustinjačkom životu, a da od tih 1%, vrlo, vrlo mali broj njih stvarno to mora biti cijeli život.

Dakle, većina ljudi mora živjeti domaćinskim životom, među ljudima, sa svojim partnerima. Tek malobrojni su doista rođeni da budu pustinjaci jer je to njihovoj duši sada potrebno.

Općenito govoreći, svakoj duši su potrebna iskustva koja stjeće kroz međudjelovanje s drugim dušama.

To međudjelovanje može biti u različitim oblicima. Naravno da u našem životu postoje različiti ljudi: naši prijatelji, roditelji, braća i sestre, učitelji, učenici, poznanici, ljubavnici, suradnici… ali među svim tim odnosima ističe se jedan koji je vjerojatno najvažniji: partnerski odnos.

Namjerno izbjegavam riječ ljubavni odnos. Ljubavnik je jedno, a partner je drugo. Možda je životni sudrug ispravnije i točnije, ali je i duže, pa neka ostane partner!

***

Duše su oduvijek tražile svoje partnere. Međutuim, u posljednje se vrijeme pojavljuju novi oblici partnerstva. Ideja udruživanja u životnu zajednicu, najčešće između muškarca i žene, također prolazi kroz preobrazbu.

Prije svega treba uočiti pomak od udruživanja zbog egzistencijalnih pitanja. Naime, ako na stranu stavimo ljubav, privlačnost i lijepe stvari (koje, uzgred rečeno, u većini slučajeva nisu bile osnovni motiv udruživanja), u prošlosti je partnerstvo uglavnom bilo zasnovano na lakšem preživljavanju. Muškarcima je bio potreban netko tko će se brinuti za njih dok oni zarađuju za život, netko tko će brinuti za njihovu djecu i davati im toplinu doma. Ženama je, s druge strane, bio potreban netko tko će ih štititi, tko će osiguravati sredstva za život.

Ta zamisao zvuči zastarjelo, ali ponekad se začudim koliko mnogo ljudi razmišlja na takav način. Možda ne svjesno, ali iznutra su još uvijek pod utjecajem upravo tih obrazaca. Oni dolaze na površinu u nekim negativnim situacijama, kad se na primjer, nakon mnogo godina nešto dogodi i partneri žele razvrgnuti zajednicu. Žene često ostaju na cjedilu, psihološki nemoćne za nove početke.

Očigledno, postojalo je vrijeme kad su iskustva međusobne ovisnosti bila potrebna dušama utjelovljenim u muška i ženska tijela. No, toga je sve manje.

Vremena se mijenjaju. Prije svega, došlo je do izjednačavanja, do ravnopravnosti spolova. Iako je to u mnogim slučajevim tek slovo na papiru, činjenica je da žene danas zarađuju za život kao i muškarci. Načelno, to im omogućava materijalnu samostalnost.

Također, muškarci im više nisu potrebni da bi ih štitili od fizičke opasnosti. Štite ih zakoni, a zapravo su se naučile štititi i same. Više jednostavno nisu “slabiji spol”.

Nova žena je samostalna, snažna, inteligentna, sigurna u sebe, sposobna, otvorena iskustvima, sklona istraživanju i potrazi za svojom ulogom u darmičkom smislu. Nova žena svoju životnu zadaću sagledava daleko izvan i iznad brige za svoju djecu i muža.

A što je s novim muškarcima?

Moram priznati da se muškarci malo teže mijenjaju. Jako mnogo njih još živi u mraku srednjeg vijeka! Neka mi oproste oni koji su ovdje jer to se najvjerojatnije ne odnosi na njih, ali činjenice su činjenice.

Ipak, usprkos nesklonosti promjenama pojavljuju se i novi muškarci. Novi muškarac također zarađuje za život i u tom je smislu samostalan. Ali, novi muškarac osjeća privlačnost i prema onim područjima života koja su prije bila isključivo ženska. Novi muškarac zna kuhati, na primjer. Nije mu odbojna zamisao da čisti, pere i sprema svoj stan.

Novi muškarac počinje uživati u nježnim i lijepim stvarima, na primjer, uzgoju cvijeća, u kojima su prije uživale samo žene. On je također romantičan, senzibilan, nježan, daleko od muškaračkog ideala grubosti i agresivnosti.

Sve u svemu, novi muškarci su cjelovitiji nego stari, a jednako su tako cjelovitije i nove žene. Muškarci su postali više nalik ženama, a žene su u sebi otkrile neke sposobnosti koje su nekada smatrane isključivo muškima.

I sad, kad i žene i muškarci otkrivaju u sebi samostalnost i sve manje trebaju jedno drugo da bi zadovoljili svoje potrebe, gdje smo sada u smislu partnerstva, braka, zajednice koju stvaraju novi ljudi?

Pa, prije svega, treba reći da će neko vrijeme trend vjerojatno ići u smjeru samostalnosti. Naime, znate i sami da sve više ljudi želi živjeti samo. Trend je počeo s bogatim ljudima koji si to mogu priuštiti. Kad nakon tri-četiri neuspješna braka shvatite da vas muškarci (ili žene) zapravo opterećuju i da vam ne trebaju, a možete živjeti sami i onda dijeliti s njima što vam se sviđa, a ono što vam se ne sviđa, ne dijeliti, a istodobno imate sredstva da to i ostvarite, onda je odluka vrlo lagana.

Taj trend sve više slijede i obični, ne tako bogati, ljudi. Zbog toga tradicionalisti dižu veliku buku bojeći se za budućnost porodice. Porodica kakvu smo znali doista je ugrožena. Ali, bojim se da se ništa ne može učiniti da bi se ona spasila. Možda bi bilo najbolje da situaciju preobrazbe sagledamo s pozitivnog kuta i pronađemo ono što pomaže našoj evoluciji.

Jer, činjenica je da je tradicionalna porodica, hoćemo nećemo, zasnovana na starim muškarcima i starim ženama (ili barem ljudima koji igraju takve uloge). Budući da njih nestaje, logično je da će nestajati i stare vrijednosti.

Ali, to nije nužno loše. Pojavit će se nove vrijednosti. A moglo bi se pokazati da su one bolje od onih prethodnih.

Dakle, ako novi muškarci više ne trebaju nove žene i obrnuto, zašto bi oni ulazili u zajednice, zašto bi odabirali životne partnere?

Razlozi više nisu egzistencijalni. Sada su razlozi duhovni. Naše potrebe su promijenjene. Svima, i novim muškarcima i novim ženama potreban je partner koji će pozitivno utjecati na evoluciju duše. A sjećate se, rekli smo da se evolucija duše sastoji u približavanju osobnosti svojoj biti, ili spoznaji duše od strane osobnosti.

Potreban nam je duhovni partner koji će nam ponuditi iskustva koja će nas približiti našoj duši. Također, taj će nas duhovni partner poticati i ohrabrivati i podržavati u onim iskustvima koja čine to isto a nisu nužno povezana s njim.

Egzistencija više nije presudna. I žene i muškarci mogu sve. Mogu raditi muške i ženske poslove, mogu živjeti sami ili, ako žive zajedno, potpuno promijeniti tradicionalne uloge. Dakle, to više nije glavna tema. Glavna tema je duhovni rast. Potrebno nam je duhovno partnerstvo.

U tom smislu nameće se jedan izraz koji je u posljednje vrijeme postao popularan te zamijenio romantični oblik “gospodina pravog” ili “gospodične prave”. Soulmate. Srodna duša.

Uobičajena zamisao o nekome tko je naša srodna duša je osoba koja u potpunosti odgovara našim potrebama. Skladno se uklapa u naš život, podržava nas u svemu, uvijek je uz nas, a opet nam dopušta slobodu kad nam je potrebna. To je tajanstvena, privlačna, neodoljiva osoba oko koje je ispričana gotovo nevjerojatna priča nekog ili mnogobrojnih prošlih života. Soulmate: naš savršeni duhovni partner.

Unutar takvog obrasca čini se da je potraga za Soulmateom najvažnija potraga našeg života.

Ali, to nije u poptunosti tako. Prije svega, da li je istina da svaka duša ima svoju dušu blizanca? Zamisao o tome vrlo je stara, pa čak i poznata u zapadnoj filozofiji, od njenih početaka. Čini mi se da je Platon bio taj koji je pokrenuo čitavu priču. Ona zvuči romantično: dvije duše koje traže jedinstvo. Trče jedna za drugom kroz nebrojene živote, prolaze kroz razne patnje da bi se ponovo sreli, doživljavaju bezbrojne ljubavi u bezbrojnim oblicima, a sve u težnji da ponovo postignu izgubljeno jedinstvo.

Romantično, ali netočno. Naime, svaka duša je cjelovita sama po sebi. Ni jednoj duši nije potrebna druga duša. Duši su potrebna iskustva koja pribavlja kroz osobnost. U tom procesu ona susreće druge duše u obliku drugih osobnosti. I ponekad, samo ponekad, najveći dio tih iskustava nudi ista duša zaogrnuta u različite osobnosti. Ali, to je više izuzetak nego pravilo. Možda takvih parova duša ima tek 1% kao što i pustinjaka ima 1%. Za većinu, soulmate u smislu duše blizanke ne postoji.

U posljednje vrijeme pojavljuju se i razne druge teorije o skupinama duša koje zajednički prolaze neka utjelovljenja i iskustva. Pa tako neki govore o skupinama od 8, 12, 16 ili čak i više duša.

Iako i to može biti točno u nekim slučajevima, ne dajte se zavarati pravilima. Stvarnost je mnogo složenija nego mi možemo i zamisliti. Svoditi pitanje evolucije duše na neki broj potpuno je nepotrebno. A opet, stvarnost evolucije duše je i jednostavnija: duša će uzeti ona iskustva koja su joj potrebna. To znači da su sve kombinacije moguće, ako se time postiže svrha, a to je osvješćivanje duše od strane osobnosti.

***

Recimo nešto o soulmateu kao idealnom partneru. Naime, ta je zamisao također dio starih odnosa, a ne   novih. Potraga za partnerom koji će zadovoljiti sve naše potrebe dio je starog načina razmišljanja. Zapravo, obično se događa da vam je mnogo idealniji partner onaj koji NE ZADOVOLJAVA vaše potrebe! Od takvog možete mnogo naučiti o sebi. A to je smisao svega, zar ne?

U načelu, mogli bismo reći da se novi odnosi ne zasnivaju toliko na zadovoljenju vlastitih potreba. Sjećate se, rekli smo da su novi muškarci i žene samodostatni. Ne radi se samo o materijalnoj samostalnosti, već i o unutarnjoj cjelovitosti. Nova žena neće tražiti muškarca koji će u njoj stvarati osjećaj sigurnosti. Ona je već sigurna u sebe.
Novi muškarac neće tražiti ženu koja svojom slabošću uzdiže njegov ego. To mu nije potrebno.

Kakve god da bile njihove potrebe, egzistencijalne, emocionalne, mentalne, tjelesne, novi muškarci i žene neće ih pokušavati zadovoljiti potragom za idealnim partnerom koji će ispuniti njihovu prazninu. Štoviše, njima će više biti potreban partner koji će ih staviti na kušnju. Partner koji će ih potaknuti da na što brži način iscijele sebe i dođu do osvješćivanja duše. Takvi partneri nisu uvijek laki. Život s njima nije uvijek med i mlijeko. Ali, takvi partneri zaslužuju naziv soulmatea više nego neka idealizirana osoba koja zadovoljava sve naše potrebe.

Paradigma duhovnog partnerstva mijenja svoje žarište. Od ideala zadovoljavanja potreba ona se nezaustavljivo pomiče prema idealu služenja.

Da bih vam taj ideal slikovito objasnio pozvat ću u pomoć đjotiš, indijsku astrologiju. Mnogi astrolozi smatraju da je povezanost planete Jupitera sa sedmom kućom - a to je astrološka kuća koja upravalja ljubavlju i brakom - izvrsna situacija za sretnu vezu, zadovoljstvo bračnim životom pa, na posljetku, i duhovno partnerstvo.

S druge strane, kad vide Saturna na tom mjestu, kažu da je to znak nezadovoljstva u vezi, odvajanja od partnera i mnogo drugih stvari koje obično smatramo negativnima.

Ali, pri tom se zaboravlja da Saturn predstavlja služenje. Saturn, Veličanstveni Šani, za dobre je astrologe jedan od najvećih duhovnih učitelja među planetima.

Jupiter povezan sa sedmom kućom značit će da su NAŠE želje zadovoljene u području partnerstva. Saturn povezan sa sedmom kućom značit će da mi zadovoljavamo želje našeg partnera. Služimo partneru.

Koja situacija je više duhovna?

U prošlosti Saturn i sedma kuća značili su patnju. Dakle, morali ste služiti svom partneru, što vam nije bilo drago, a on ili ona su to, naravno, iskorištavali. Jupiter je pak značio zadovoljenje vaših želja i situaciju u kojoj je vaš partner blizu idealnog.

Danas, odnosno dolaskom novog vremena, Saturn i sedma kuća znače da dobrovoljno dajete, da služite jer to želite, što ukazuje na pravu duhovnu narav vašeg partnerstva. Jupiter, s druge strane, u novo vrijeme gubi svoj značaj i postaje čak pomalo površan. Ako vam partneri ispunjavaju sve vaše želje, gdje je onda zabava?

Odnosno, ako ne možete izraziti Saturna u odnosu s partnerom, dakle, ako mu ne možete služiti, onda taj odnos ne zadovoljava: ne možete uspostaviti pravo duhovno partnerstvo.

***

Vrijeme u kojem živimo donosi nove vrijednosti. Jedna od njih je i ubrzavanje evolucije. Očigledno je da na ovom planetu živi mnogo više ljudi nego ikada prije. Još malo pa ni sam planet to neće moći izdržati. Rađa se mnogo ljudi. Broj utjelovljenih duša se povećava. Izgleda kao da su mnogobrojne duše izabrale ovo vrijeme da bi stekle dragocjena iskustva.

I doista, zbog velikog broja utjelovljenih duša, postoji mogućnost mnogobrojnih iskustava u mnogo kraćem vremenskom razdoblju nego prije. Nekad nam je za neko iskustvo bio potreban cijeli život, a sad ga savladamo u nekoliko godina.

Evolucija je u ovom trenutku jako ubrzana. Duše susreću druge duše u velikom broju. Nakon jednog iskustva brzo prelaze na druga. Ubrzano učimo.

To znači da se mijenja naš odnos s partnerima. Ako u nekoliko godina možete proživjeti nešto za što vam je prije nekoliko života trebalo 50 godina, onda ste spremni za dalje, bez promjene tijela. Izvana gledano, izgleda kao da su ljudi nestabilni i da se stare vrijednosti gube. Kako izgleda, nitko više nije vjeran. Većina se osjeća nelagodno kad pomisli da će samo s jednom osobom provesti cijeli život.

Vrijednosti se danas doista gube. Današnja situacija je idealna za neodgovorne osobe koje nisu sposobne podnijeti odgovornost za svoje odluke i djela. Ne odgovara vam što vam partner ne voli istu hranu kao i vi? Pa, ništa lakše: promijenite partnera! Ima drugih koji će to voljeti!

Ali, ne želim sada trošiti vrijeme na to. Dovoljno će biti istaknuti da uopće ne govorimo o tome. Novi muškarci i žene su cjelovite osobe. Samostalni su i odgovorni. Moraju takvi biti jer inače ne bi preživjeli u ovome svijetu.

Ako, dakle, izuzmemo neodgovornost i površnost, ostaje činjenica da će mnoge duše u ovo vrijeme susresti nekoliko duhovnih partnera tijekom svog života.

To predstavlja problem. Prevladavjući ideal je monogamija. Ne prava monogamija koja traži jednog partnera za cijeli život, već serijska monogamija: jedan partner u određeno vrijeme. No, i to se može riješiti. S jednim ste partnerom odradili što ste morali i možete krenuti dalje.

U takvim se slučajevima postavlja pitanje kako znati da se to dogodilo? Odgovor, vrlo općenit odgovor, ali ipak, je taj da se duhovno partnerstvo završava bez negativnih osjećaja. Ljubomora, predbacivanje, mržnja… svega toga nema kod završavanja duhovnih partnerstva. Obje strane jednostavno znaju da je stvar završila, blagoslove jedno drugo i kreću dalje u potrazi za novim iskustvima. Također preuzimaju punu odgovornost za sva djela učinjena tijekom veze, na primjer djecu.

Međutim, stvar se malo komplicira ako s jednim partnerom niste odradili, a već se pojavljuje drugi. I to je moguće u duhovnim partnerstvima, naravno!

Ali, prije nego sasvim zastranimo u razmišljanjima na stari način, potrebno je istaknuti da duhovna partnerstva ne uključuju uvijek seksualnost. Odnosno, seksualnost se ne veže čvrsto uz pojam duhovnog partnerstva. Možete imati seksualnu vezu, ali i ne morate.

To baca malo drugačiju sliku na pitanje mnogostukih duhovnih partnera, zar ne?

Jedan duhovni partner možda pruža iskustva u području vaše dharme, životne zadaće. Drugi pruža iskustva u području prijateljstva, a treći i četvrti u privatnom životu. Duhovno partnerstvo može biti mnogostruko složeniji odnos od starog partnerstva muškarca i žene.

Ali, istina je da se duhovno partnerstvo mora na neki način očitovati u stvarnome svijetu. Ne smijemo na njega gledati kao na neki idealni doživljaj. Na primjer, nekog susretnete, privuče vas, razgovarate s njim, lijepo vam je, razumijete se, učite jedan od drugog… ali, vaš partner, vaš muž, je kod kuće i dalje vas gnjavi onako kako vas je gnjavio i prije.

Vaš potencijalni duhovni partner neće to stvarno i postati prije nego s njim nešto ne stvorite. To mora biti neki oblik suradnje ili suživota.

Sada smo došli do konkretnih oblika promjena u novom vremenu. Duhovna partnerstva potaknut će nastanak novih životnih zajednica. Jasno je da klasična porodica neće moći opstati, osim u slučajevima svjesne odluke oba partnera. U svakom slučaju tradicionalna porodica neće biti pravilo, već mogućnost.

Nove životne zajednice mogu biti mnogostruke. Već sam napomenuo da se one neće čvrsto vezati za seksualnost. Da bi se to postiglo, moramo biti iscjeljeni na osjećajnoj razini (jer partnerstvo prije svega uključuje osjećajnu razinu), iz nas mora biti uklonjena svaka vrsta posesivnosti i ljubomore. Sjećate se, služenje drugoj osobi mora biti u prvom planu.

Općenito, može se reći da je dio novih iskustava, koje traže duše koje se razvijaju, uklanjanje tih negativnih osjećaja. Njih ne možete ukloniti ako ih ne proživite, ako se s njima ne suočite. Seksualnost je u tom smislu jedan od najvećih izazova. Vezana je uz drugo energetsko središte, drugu čakru, koja izaziva ljubomoru i posesivnost. Ako duša želi doživjeti iskustva u tom području da bi ih se mogla osloboditi, očigledno je da će se promjene događati i u tom području.

Sjećate se, na početku sam napomenuo da novi muškarci poprimaju značajke žena, a nove žene značajke muškaraca. Približavamo se jedni drugima i postajemo cjelovitiji. U tom smislu se razvijamo i seksualno. Jedna od prvih promjena koja se dogodila u tom području je promjena pasivne i aktivne uloge. Od toga da žene prilaze muškarcima i zovu ih na izlazak, pa do seksualne prakse u kojoj muškarac može biti potpuno pasivan.

Na primjer, mnogi ljudi na homoseksualne odnose gledaju s barem blagim prezirom. Ali privlačnost između pripadnika istog spola se povećava i toga ima sve više upravo zbog toga jer duše traže iskustva koja će ih u konačnici osloboditi vezanosti uz negativne značajke seksualnosti, a to su ljubomora i posesivnost.

Istraživanje tog područja postat će vrlo važno. Svi znate da postoje vještine i znanja koja se bave seksualnošću s duhovnog stajališta. Tantra, na primjer. No, postoji jedna posebna grana tantre, za sada potpuno nepoznata, koja se naziva Sadashiva tantra.
Sadashiva je božanstvo koje se obično prikazuje kao napola muško, napola žensko. U takvom obliku, Sadashiva predstavlja obrazac nastanka novih ljudi, cjelovitijih ljudi u kojima su sadržane i muške i ženske značajke.

***

Duhovna partnerstva i nove životne zajednice bit će naša tema još mnogo puta. Životne zajednice mogu stvarati samostalni novi ljudi iz razloga koji njima odgovara. To mogu biti zajednice od dvoje ljudi, ali i više njih. One mogu uključivati seksualnost, ali i ne moraju. Mogu na primjer biti sličnije plemenima ili uključivati zajedničku životnu zadaću, zajedničku dharmu. Ne zaboravite da su novi muškarci i žene samostalni i cjeloviti ljudi. Oni sami zapravo i nemaju potreba osim služenja drugima i doživljaja novih iskustava koja će ih približiti sebi.

Također ne zaboravite da ne možemo govoriti o duhovnom partnerstvu i novim odnosima ako nismo sposobni rješiti osnovna egzistencijalna pitanja. Kao što sam nekoliko puta napomenuo, novi muškarci i žene su vrlo sposobni ljudi. Ako ne možete sami plaćati režije i potreban vam je netko zbog materijalne sigurnosti, zaboravite nove odnose. Još ste duboko u starim. S druge strane, odnos u kojem netko nekoga izdržava može biti odluka, ali tek nakon što duša sama sebi dokaže, da tako kažem, da je sposobna živjeti samostalno. U tom slučaju, ili negdje pri kraju tog puta, može se prihvatiti suradnja, pomoć, privremena, ali ne i nužna to jest nametnuta ovisnost zbog slabosti.

Novo partnerstvo nije zabavna ideja koja visi u zraku. To je konkretna stvar koja obuhvaća sve razine, od duhovne do materijalne. Većina nas je daleko od toga, ali to ne znači da tome ne moramo težiti. Vrijeme je povoljno za takve promjene. Dolaze novi ljudi i novi oblici njihovih odnosa. Možda to u ovom trenutku izgleda neobično, ali podsjeća me na priču o vegetarijanstvu. Prije 25 godina to je bila rijetkost. Na mene su gledali kao na vrlo neobičnog čovjeka. Sada je vegetarijanstvo uobičajena stvar. O tome se govori i piše.

Isto tako će biti s novim odnosima i novim zajednicama. Sada je sve puno predrasuda, posebice u vrijeme kad tradicionalisti čine sve da obrane stare vrijednosti porodice. Iako nitko ne poriče te vrijednosti, kvaliteta vremena je drugačija. I kao što to uvijek biva, na pionire će najprije gledati s čuđenjem, prezirom, optuživanjem i odbacivanjem, ali na kraju će ljudi shvatiti o čemu se radi. Zahvatit će ih promjena i mnogi će slijediti put koji im sada izgleda nemoguć.

U međuvremenu, ti isti pioniri će razvijati svoje spoznaje i kroz različita iskustva se približavati sebi. Iako će na kraju većina ljudi doći na isto, znate kako se kaže, u zori možete uživati tek ako rano ustanete! Zbog toga je razmišljanje o svom životu, posebice svom statusu unutar postojećih veza, jako važno. Pitanje: “Znam li ja što je to duhovno partnerstvo?” ili, još bolje: “Imam li ja duhovnog partnera ili partnere?”, postaje jedno od važnijih pitanja koje moramo postaviti sami sebi.

PRAKTIČNI DODATAK

Razmislite i odgovorite na sljedeća pitanja:

1. Osjećate li da ste samostalni i samodostatni u materijalnom, osjećajnom i svakom drugom pogledu ili vam je potreban netko da ispuni određenu prazninu ili nedostatak?

2. Da li vas vaš postojeći partner (ili partneri) stalno potiče na učenje i pokreće na istraživanje novih slojeva stvarnosti ili imate osjećaj da vas zadržava na nekoj određenoj razini unutar već proživljenih obrazaca?

3. Imate li dovoljno povjerenja u svog partnera (partnere) da mu ponudite svoje služenje umjesto da zahtjevate zadovoljenje svojih potreba ili ne možete ponuditi svoje bezuvjetno služenje zbog straha da će partner to zlouporabiti?

4. Da li je vaš odnos s partnerom u dovoljnoj mjeri bezuvjetan da mu možete dopustiti slobodu koju zatraži ili je postojanje tog odnosa ovisno od ograničenja koja ste postavili?

5. Jesti li spremni u bilo kom trenutku otpustiti partnera iz svog života ako shvatite da ga zadržavate na određenoj razini razvoja duše te da je njemu potrebno krenuti dalje ili ćete ga zadržavati zbog toga jer zadovoljava vaše potrebe?

6. Možete li s takvim partnerom uspostaviti stvarnu životnu zajednicu (u bilo kom obliku) ili to zbog vanjskih okolnosti ili unutarnjih slabosti niste u mogućnosti?


Ako na gornja pitanja možete odgovoriti pozitivno, odnosno ako se pronalazite u prvim dijelovima pitanja, tada možete reći da znate što je duhovno partnerstvo. Ako su vaši odgovori pozitivni na drugi dio pitanja, daleko ste od njega.

Ukoliko na neka pitanja odgovarate pozitivno u prvom dijelu, a na neka u drugom, ona područja života gdje ste se pronašli u drugom dijelu, zahtijevaju vašu pozornost. Poradite na njima.