Divljaci

Prije nekog vremena imao sam prigode pogledati film "Divljaci" (Savages), Olivera Stonea, s impresivnom glumačkom ekipom.

Tehnički je savršeno odrađen, prepun eksplicitnih scena nasilja, obračuna između raznih dijelova krim miljea, narko kartela i svih drugih elemenata koji mu jamče gledanost (iako to ne preporučujem osjetljivim dušicama, ako takvih danas ima). Uzgred, naslov filma nije zbog divljački nasilnih scena, iako bi mogao biti, već zbog činjenice da troje glavnih junaka na kraju završe na nekom skrivenom rajskom otoku u Indoneziji, živjeći gotovo izvan civilizacijskog dosega; životom koji bi se u određenom smislu mogao nazvati primitivno izvornim ili "divljačkim", kako to objašnjava Ophelia odnosno O., unutar čije naracije je smješten film.

Kao i u svakom filmu, i u ovom mora biti seksa i ljubavnih zavrzlama. Zapravo, upravo taj dio je razlog što o njemu pišem! Naime, cijela radnja filma se zasniva na činjenici da je Ophelia djevojka dvojice muškaraca, Chona i Bena. Njihov odnos je otvoreno višeljuban, žive zajedno, vode ljubav ponekad odvojeno (recimo na početku filma kad se Ben vraća s dugog puta, Chon uviđavno odlazi na plivanje, da ostavi prostora Benu i O. - to je nešto što može razumjeti samo onaj tko ima iskustva u višeljubnim odnosima), a ponekad i i zajedno (prije Ophelijine otmice, dok planiraju zajednički budući život na otoku). Chon i Ben nisu biseksualci niti nemaju međusobnu homoseksualnu vezu.

Oko svega toga nema previše objašnjavanja niti drame, situacija je predstavljena takva kakva jest i upravo se na njoj zasniva radnja filma. Naime, budući da Ben i Chon vode uspješan posao s "travom", jedan narko kartel otima Opheliu s namjerom da ih ucjenjuje. Njih dvojica, bez mnogo razmišljanja, kreću u akciju spašavanja, odnosno čine sve ne bi li izvukli O. iz opasnosti i pri tom su spremni žrtvovati sve što imaju, pa i svoje živote.

Otprilike kao što bi princ iz bajke žrtvovao svoj život za spas svoje princeze. Samo što su sad u pitanju dva princa. Koja se ne natječu jedan s drugim, savršeno se slažu, najbolji su prijatelji i bore se za zajedničku sreću koju su ranije imali u trojnom odnosu.

Da se razumijemo, ne smatram film nekim remek djelom (iako je zanimljiv za gledanje i nesumljivo glumački i tehnički jako dobar) – slobodno ga možete prekrižiti sa svoje liste "obavezno pogledati". Ne smatram ga ni posebno važnim za ideju višeljublja. O tome recimo mnogo bolje govori jedan bolji film od ovoga, jednako tako slavnog režisera Woody Allena, "Vicky Christina Barcelona" o kojem sam također pisao prije nekog vremena.

Međutim, znakovitim smaram da se jedna takva situacija, do nedavno potpuno marginalizirana i nemoguća, sada upotrebljava kao podloga za radnju filma koji ima potencijal masovne gledanosti! Možda će neki na to gledati kao na još jedan hir, još jednu anomaliju kriminalnog okruženja. Međutim, ako u filmu ima "loših momaka" oni su i na jednoj i na drugoj strani. Jedini stvarno pozitivan lik u cijeloj priči – lik koji nema krvi na rukama je Ophelia. A ona je višeljubna.

Sve u svemu, bez obzira na kontekst filma, upravo taj nedostatak ideoligiziranja oko višeljubne situacije je ono što daje nadu da se stvari ipak kreću u smjeru ravnoteže i nediskriminiranja raznih oblika izražavanja ljubavi. Ako ste jednoljubni, romantično zaljubljeni i u potrazi za jedinim pravim, bilo je i bit će filmova i knjiga u kojima se govori upravo o tome. Ako ste višeljubni i razmišljate i osjećate drugačije, možda će se sada naći i pokoji film u kojem je vaša situacija ocrtana kao uobičajena i normalna.

U samom filmu postoji samo jedna scena u kojoj Opheliji njena tamničarka, šefica narko kartela, pokušava objasniti da nešto nije u redu s njenom ljubavlju. Kaže joj nešto ovako: "Tvoji dečki više vole jedan drugog nego tebe. Jer da nije tako, ne bi te djelili."

Moram priznati da tijekom raznih rasprava o višeljublju takav argument još nisam čuo! Međutim, koliko god izgledao svjež, on je u tom konkretnom slučaju besmislen – opovrgava ga sama radnja filma. Da dečki više vole jedan drugog, i da im O. nije važna, mogli bi lijepo pokupiti svoju lovu i otići sami u Indoneziju i tamo naći neku drugu djevojku. Umijesto toga oni pokreću pravi rat protiv onih s kojima nitko ne želi ratovati, ne bi li ju spasili! Valjda im je onda stalo do nje. Više nego do vlastitog života. Obojici. Istovremeno.

Uh, nezamislivo, zar ne?

Nije, ako imate imalo iskustva.

Film sam inače gledao s dvije svoje partnerice s kojima sam u višeljubnom odnosu. Nakon filma imali smo kratku vrckavu raspravu o toj rečenici. Morao sam biti siguran da narko-šefica nije u pravu, i da cure ne vole jedna drugu više nego mene! Ali, ne brinite, vrlo brzo smo to riješili – u salvama smijeha!

Problem je u tome što jednoljubni razmišljaju sa svoje razine i uvijek unose neko vaganje u odnos, neku procjenu. Na kraju filma O. izgovara dvije rečenice koje bi mogle promaći neiskusnima. Kaže, otprilike koliko se sjećam, ovako: "Nikad ne voliš dvije osobe na isti način. Uspros tome što ljudi misle, to ne funkcionira tako."

Po tome, i nekim drugim rečenicama i situacijama iz filma, vjerujem da je scenarij pisala osoba s iskustvom kojeg je, na mala vrata, gotovo neprimjetno, utkala u film. Jer, svatko tko je iskusio makar malo pravog višeljublja u praksi, zna da bi na "ulazu" u svaki takav odnos morao stajati jasno istaknuti natpis: "Uspoređivanje nepoželjno. U suprotnom, postoji velika vjerojatnost od urušavanja."