Monogamna Hrvatska

Naravno da nije, ali se svojski trudi ostaviti taj dojam!

Slijedi komentar Adriana P. Kezelea na članak objavljen u Globusu od 29.07.2011., pod naslovom "Kraj vjernosti", nastalog na osnovi pitanja koja su mu upućena od strane autorice članka, novinarkeTanje Tolić.

Članak počinje opisom situacije u ljubavnom i bračnom životu koja je u najmanju ruku izrazito različita deklariranim željama i namjerama svih sudionika. Koristeći citate stranih izvora (očigledno mnogo spremnijih na suočavanje s istinom), uvod članka opravdava pitanje iz svog podnaslova: "Je li vrijeme za novu emotivnu i seksualnu etiku utemeljenu na realnosti?"

Sa zanimanjem sam krenuo čitati što će o toj temi reći lokalni "stručnjaci za ljubav" (navodnici nisu znak omalovažavanja već su tu stoga jer bi takva titula bila prezahtjevna s koje god strane da ju pogledate). Sugovornici u članku su jedan srpski (Zoran Milivojević) i jedan domaći (Bruno Šimleša) autor knjiga o ljubavi. Iako obojica naizgled tolerantno (kako se već pristoji) pričaju o suvremenoj krizi ljubavi, na kraju mi je ostao dojam antiklimaksa. Nešto ne valja s našim ljubavnim odnosima i posebice s institucijom braka –otprilike ono isto što nije valjalo stoljećima pa i tisućljećima – a rješenja koja ova dvojica autora nude na kraju se ipak svode na jednako tako stoljetno (i očigledno nedjelotvorno) zagovaranje monogamije. Kao da nedostaje prave hrabrosti za stvarnu reviziju suvremene bračne anti-idile.

Inače nisam previše raspoložen za polemike. Međutim, ova je tema vrlo osjetljiva. Naime prosječni je čitatelj izrazito indoktriniran po tom pitanju. (Nemojte se buniti – svi, ama baš svi mi, odrasli u Hrvatskoj – a zapravo i bilo gdje drugdje u svijetu – od malih smo nogu indoktrinirani monogamijom kao jedinim ispravnim, moralnim, bogobojaznim, pristojnim i poželjnim načinom organiziranja svog ljubavnog i obiteljskog života.) Kao takav, odnosno takva, čitateljica će biti sklona bez mnogo promišljanja prihvatiti osnovnu postavku: monogamija je nedodirljiva, pitanje je samo zašto ju on/a ne može slijediti odnosno ostvariti? Zašto on/a, i većina ljudi koji ih okružuju, usprkos idealu, propovjedima i društvenom pritisku nekako uvijek ispadnu prevareni ili pak preljubnici? Mora da je nešto krivo u nama; mora da smo slabi ili jednostavno nedovoljno zreli. Vjerojatno smo nestabilni, skloni niskim strastima ili čak obuzeti nekim demonima. Mora da u nečemu griješimo kad nam monogamija u praksi nikako ne uspijeva!

Na toj pozadini javlja se stotine i tisuće stručnjaka i još više njihovih knjiga koje će željnima pružiti još jednu utjehu, pa reći: "Da, može se. I vi to sigurno možete. Samo se morate malo potruditi, disciplinirati se, promijeniti pokoju misao i stav i – eto! Monogamija odlično funkcionira!"

I tako počinje nova igra, novi začarani krug. Prethodno razočarani dobivaju novu nadu i vjeru u svoj ideal. Nakon toga slijede godine truda, rada na sebi, pokušaja razumijevanja svojih partnera i sebe, ponekad čak i bračnih savjetovanja i psihoterapije. I tako sve do sljedećeg ljubavnog brodoloma.

Sjećam se nekoć vrlo popularne knjige (odnosno čak serije knjiga sličnih naslova), nešto kao "Žene su s Venere, muškarci su s Marsa". Bila je prepuna sitnih zgodnih savjeta o tome kako razumjeti suprotni spol, kako ih učiniti dobrim partnerima, kako im ugoditi i kako se prilagoditi da bi monogamija funkcionirala. Autor je iza sebe imao nekoliko propalih brakova. I te je knjige, ako me sjećanje dobro služi, zapravo pripremao sa svojom tadašnjom bračnom družicom s podjednakim iskustvom. Valjda su mislili da im ta situacija daje autoritet u području ljubavi, da ih čini stručnjacima za monogamiju. Mislim da su se na kraju i oni razišli. Ali, dok je knjiga bila na listi najprodavanijih, milijuni su im povjerovali: "Eto ga! To je sad to – to je konačni lijek za čovječanstvo. Tajna je otkivena i od sada na dalje monogamija će biti super!"

Pomalo me rastužuje činjenica da ti isti procesi i dalje traju. Usprkos vlastitom iskustvu i stvarnosti u kojoj žive, ljudi i dalje nasjedaju na iste priče. A uvijek ima onih koji jednostavno vole te priče širiti i dalje, mada bi mnogo bolje iskoristili svoje vrijeme, položaj i utjecaj da ljudima pomognu prihvatiti istinu. Naravno, najprije ju moraju prihvatiti i sami.

Već sam rekao – nisam čovjek od polemika. Ovo što ću sad napisati samo je reakcija na pročitano u članku. Nisam proučavao detaljno ni Milivojevića ni Šimlešu. Moguće je da na drugim mjestima zvuče drugačija. Na posljetku, članak je samo članak – nema dovoljno mjesta za detaljna obrazloženja. Ali, taj tekst su, takav kakav jest, pročitali mnogi. Ovaj komentar će, na žalost, vjerojatno imati manju publiku. Dakle, eto kako meni to izgleda.

Milivojević je psihoterapeut, s korijenima u službenoj medicini. Mali pregled biologije i evolucijske psihologije je u redu, a što se tiče monogamije, odmah nailazimo na zaključak da je ona više društvena nego prirodna. "Dobro je da se geni što više razmjenjuju", kaže Milivojević, pa je tako biološki opravdanije da nismo monogamni. Ali, monogamija je društveno najpravednija jer "garantira da će svatko imati dijete"!

Nije do kraja jasno na koji način to monogamija postiže, osim ponovo u snovima i idealima. Čini mi se da jedino što ona jamči jest da će svaki muškarac koji je oženjen biti uvjeren kako će dijete koje odgaja biti biološki njegovo! To je jedino jamstvo koje pruža praksa suvremene monogamije. Sve drugo je vrlo upitno.

Složio bih se s Milivojevićem kad kaže da je danas prisutan narcisoidni model ljubavi. Izgleda da je bitno što drugi ljudi donose nama. Bitne su naše potrebe. Ako ih netko zadovoljava, ljubavna veza je održiva. Najprije ja i moje potrebe, a onda ćemo vidjeti koga volimo. O davanju malo tko razmišlja, a posebice ga ne stavlja na prvo mjesto.

No, u tom kontekstu mi se opet čini da Milivojević pomalo naginje konzervativnom obliku bračnoga života. Gotovo da opravdava stara vremena u kojima se brak nije nikada razvrgavao. Kaže da je sigurno i tada bilo ljubavi, a svakako i mnogo djece. Ova posljednja primjedba vjerojatno nije slučajna jer djeca su proizvod ljubavi i braka, a danas ih, prema opće prihvaćenom mišljenju, ima premalo.

Za zaljubljenost kaže da je precijenjena, izgleda da joj se čak i protivi kad kaže da ona mora proći.

Hm. Zapravo kad malo razmislim, još je depresivniji što se tiče ljubavi same. "Ona nije smisao života, nije cilj – ona je sredstvo. Nije važno što želite od ljubavi, važno je što želite od života."

Ah.

Koliko sam shvatio, nakon prihvaćanja takvih osnovnih stavova, slijedi određivanje kriterija po kojima se neki ljudi mogu uklopiti u naš život, a neki ne. I sve to sa svrhom održavanja bračne monogamije. Ako vam se čini da u svemu tome nema mnogo ljubavi – vjerojatno ste u pravu! I meni se tako čini!

Spajanje "srca i glave" o kojem govori Milivojević je vjerojatno vrlo praktičan postupak. Naravno, pod uvjetom da se može izvesti, budući da svi znamo da srce ima svoje zakone koliko god ih mi pokušavali nadmudriti racionalnim odlukama.

Čitajući te posljednje retke Milivojevićevih odgovora na pitanje krize današnjega braka i ljubavnih odnosa, i s obzirom da je na kraju jednostavno izjavio da "još tražimo" način da riješimo taj problem (već par tisuća godina ga tražimo), pomislio sam da bi možda najbolje bilo odluku prepustiti onima koji nisu pod utjecajem zbunjujućih signala ljubavi, već su mudri, racionalni, promišljeni i - stariji od nas! Dogovoreni brakovi imaju sve atribute spajanja srca i glave koje nam predlaže Milivojević! U biti, ništa ne tražimo – već smo našli, samo se trebamo držati starih, prokušanih načina na koji je društvo stoljećima održavalo svoju prividno monogamnu strukturu!

Na neki način razumijem Milivojevića. On je psihoterapeut. Njegov posao je održavati ljude funkcionalnima, uz zadani minimum osjećaja zadovoljstva. Nije njegovo da propitkuje date kriterije i obrasce, te mijenja društvo i način na koji ono oblikuje naše ponašanje. To je posao vizionara.

Ali, ipak, da se u današnje vrijeme, početkom novog stoljeća i novih kretanja u društvenoj svijesti – zbog kojih se svi stari obrasci preispituju i mijenjaju iz temelja – zagovara svojevrsna trgovina ljubavlju u ime održavanja praktičnih vidova dobrog životnog funkcioniranja...?

Možda griješim. Možda sam stekao pogrešan dojam. Nadam se.

Bruno Šimleša je drugačija, ali opet nekako slična priča. Mlad i čitan autor koji se uspio nametnuti svojim šarmom i elokvencijom. Piše knjige o ljubavi. Počinje "diplomatski korektnom" izjavom o tome kako višeljubnih ima (u manjini su, kaže; iako je upitno odakle takvo uvjerenje, s obzirom na situaciju, statistike i izvještaje koji ukazuju na većinsko ne-monogamno ponašanje; vjerojatno je u pitanju želja da se ideal pretvori u stvarnost), te imaju svoje mjesto pod suncem a time pravo i mogućnost na sretne ljubavne odnose.

Lijepo zahvaljujem i iskreno se nadam da će se takav stav što prije raširiti i postati opće prihvaćen!

Međutim, ovaj početni dojam kvare njegove daljnje izjave, posebice ona kako je monogamija stvar karaktera. Volio bih na tom mjestu vidjeti neku drugu riječ. "Karakter" bi mogao sugerirati da su višeljubni bez njega, ili recimo "lošeg karaktera" naspram onih s karakterom monogamnih. Slična dilema bi se mogla javiti ako bi netko izjavio da je on, naspram homoseksualaca, heteroseksualan, i to zbog svog karaktera!

Naravno, pitanje seksualne orijentacije nije isto kao i pitanje ljubavne orijentacije. Ali je slično u dovoljnom obimu da se ustvrdi kako vrijednosti karaktera – posebice one koje cijenimo, jer u tom smislu obično upotrebljavamo tu riječ, vrijede za sve jednako: monogamne, višeljubne, homoseksualne, heteroseksualne i sve druge koji još nisu isplivali na površinu.

Pitanje duhovne razvijenosti i ljubavne širine neću komentirati – za to bi trebali objasniti previše pojmova i, naravno, znati o čemu govorimo kad kažemo "razvijena svijest". Znači, trebali bismo biti "stručnjak za svijest", a ne samo "stručnjak za ljubav".

Zanimljivije mi je nešto drugo - Šimlešina uvjerenost da će, bez obzira na svoju dob, ostati uvijek isti i da se neće promijeniti. Iznenađenja su uvijek moguća, ali još nisam sreo čovjeka koji bi nakon određenih godina tvrdio tako nešto. Vidjet ćemo.

No, ako "nepromjenjivost" ljubavnog statusa spojimo s izjavom o tome kako mu je lako biti monogaman zato jer "partnerica zadovoljava sve njegove emocionalne, spoznajne i seksualne potrebe", dolazimo na sklizak teren. Nesvjesno ili ne, Šimleša je ovdje izjavio kako monogamnost zapravo i nema veze s ljubavlju nego s - potrebama. Ako se sad vratim na Milivojevića, izgleda da su njih dvojica na istoj liniji: važno je da su naši ciljevi ispunjeni, tada možemo biti monogamni, odnosno to je tada lakše.

E, sad, ako je Bruno Šimleša monogaman jer partnerica sada zadovoljava sve njegove potrebe, što će biti ako se potrebe promijene? Jer, one se s vremenom mijenjaju, čak i ako mi uporno tvrdimo da smo ostali isti. Možda će ostati vjeran sebi i zamijeniti partnericu? Možda će ne-karakterno pokleknuti i slijediti vojsku "monogamnih" koji varaju svoje voljene? Ili će možda u tom procesu shvatiti da ljubav nema baš puno veze s tim jesu li naše potrebe zadovoljene ili nisu? Da, znam, ovo posljednje je pomalo teško shvatiti, pogotovo u pozadini tolike priče o samima sebi, o našim pravima, željama, potrebama, funkcioniranju, ciljevima i drugim proračunatostima.

A možda će partnerica zauvijek, do kraja života, zadovoljavati sve njegove potrebe? Koliko god je to malo vjerojatno, držimo palčeve da će tako biti (jer sve ostalo je ne-romantično i ruši ideal "onog pravog").

Nadalje, moram priznati da me Šimleša zbunio pričom o svojim "platonskim odnosima", odnosno ljubavnim odnosima s drugim ljudima (nadam se da je spominjanje odnosa s kćerkicom u tom smislu samo mala nespretnost u izražavanju). Recimo da maknemo prijateljske, roditeljske, profesionalne i druge odnose (u kojima jednako tako možemo biti predani i "intimni") kao nevažne za temu monogamije ili poligamije, dakle romantično-seksualne ljubavi, da li to znači da u njegovom životu postoje odnosi koji su ljubavni, s osobama suprotnog ili istog spola, samo nisu seksualni?

Ako postoje, po svim definicijama, to bi bilo višeljublje! Seksualni odnos ne definira ljubav. Ali, ako je tako, onda smo otvorili vrata mnogim pitanjima. Primjerice, što je s pričom o zadovoljenim svim emocionalnim potrebama s jednom osobom ako se ljubav javlja prema drugima (samo se seksualnost drži na odstojanju)? Hm.

Šimleša pak sa sigurnošću potvrđuje svoju definiciju seksualne monogamnosti: "Monogamiju ne treba shvatiti kao naredbu da imamo samo jedan ljubavni odnos, nego samo jedan seksualni."

Dakle, on zapravo govori o ne-seksualnom višeljublju! Odlično!

No, pitam se, čemu onda ta "naredba" o jednom seksualnom odnosu? Što je to u seksualnom, u tjelesnom, što je tako izrazito važno, bitno i presudno, da određuje naš život, način organizacije ljubavnih veza, društveni položaj? I, pobogu, ako je netko monogaman po prirodi – ili, neka mu bude, po karakteru – što će mu naredba?

Ako pak mu ipak treba naredba, znači da ima neke seksualne strasti, želje i potrebe koje njegova partnerica ne zadovoljava? Ili se te potrebe i želje možda javljaju, usprkos tome što ih ona zadovoljava? Doista zbunjujuće.

Kao i u slučaju Milivojevića, nadam se da se radi samo o dojmu. Tko zna što je Šimleša zapravo mislio reći... Ipak je to samo članak. Teško je izreći svoje prave misli u samo nekoliko rečenica.

Ali, vidite, sve u svemu, ostaje mi otužni dojam o našoj situaciji. Članak počinje s mnogo poleta i nade. Novinarka se potrudila sakupiti razna mišljenja – između ostalog i moje, na čemu joj zahvaljujem. Međutim, središnji dio članka okupiraju dva lokalna stručnjaka koji, svako iz svog kuta gledišta, opravdavaju i zagovaraju prihvaćanje monogamije kao isključivog i poželjnog načina organiziranja ljubavnog života. I to u trenutku dok se cijeli svijet mijenja, dok se redefiniraju odnosi i počinje se istraživati ono novo koje nam je toliko potrebno, i to ne samo zbog ljubavnih odnosa, nego i zbog cjelokupnog načina života.

Jasno mi je da je državi, bankama i organiziranoj religiji u interesu održati nas prividno monogamnima i unutar čvrsto definiranih bračnih zajednica (tako je lakše upravljati ljudima i iskorištavati ih) ali nekako oklijevam pojedinačne zagovaratelje monogamne isključivosti svrstati u istu skupinu. Vjerujem da se radi o njihovom iskrenom uvjerenju.

Ali, kad bi istina doista bila izrečena i prihvaćena – a evo je: po prirodi smo raznoliki, većinom višeljubni, manjinom jednoljubni – vjerojatno je da psihoterapija više ne bi bila potrebna onima koji su samo takvi kakvi jesu, ali se osjećaju krivima, manjkavima i lošima zbog društvenog pritiska. Ne bi im bili potrebni ni silni savjeti o tome kako da vode svoj prividno monogamni život. Većina čitalačke publike knjiga o ljubavi bi nestala. Oni višeljubni bi se oslobodili krivice i okrenuli se bitnim stvarima: kako organizirati svoj život, kako promijeniti okolnosti svog života da njihova prava priroda bude osobođena. Oni prirodno jednoljubni bi odmahnuli rukom na savjete – jer što će im oni, kad već žive ono što jesu?

I tako, sudeći prema članku, ispada da savjete o monogamnoj ljubavi u nas daju (i knjige pišu) platonski višeljubni za istinski višeljubne kojima je teško održati seksualnu monogamiju! A sve to u ime... čega?

Sigurno ne u ime Ljubavi.