Iz knjige David P. Barash i Judith Eve Lipton: “Mit o jednoljublju, vjernosti i nevjeri u životinja i ljudi”, New York, 2002
Dobitnik Nobelove nagrade Konrad Lorenz preporučivao je znanstvenicima da odbace barem jednu dragu im pretpostavku svakoga dana, prije doručka. Izvrstan savjet (iako ni sam Lorenz nije baš poznat po tome što je odbacivao mnoge od svojih cjenjenih zamisli). U svakom slučaju, dobra znanost ne zahtijeva od znastvenika da namjerno okrenu leđa onome za što vjeruju da je istinito, ili onome što bi željeli da je takvo. Takve stvari se jednostavno događaju uslijed prolaska vremena i novih činjenica koje se pojavljuju na svjetlu dana. Ako samo pričekamo dovoljno dugo, svijet će sam po sebi odbaciti mnoge od zamisli koje smo smatrali čvrstim i nepromjenjivim. Jedino je potrebno biti dovoljno otvoren i prihvatiti dokaze.
U ovom slučaju radi se dvije opće prihvaće pretpostavke: prvo, da su određene životinje – posebice velika većina ptica – po naravi jednoljubne; i drugo, da su ženke većine vrsta, uključujući i našu vlastitu, sklonije seksualnoj vjernosti, za razliku od muškaraca za koje “se zna” da su skloni seksualnoj različitosti, pa čak i promiskuitetu.
Biolozi su odavno shvatili da je jednoljublje rijetko u sisavaca. Od oko 4000 vrsti sisavaca, samo nekolicina njih su smatrani jednoljubnima. ta kratka lista uključuje dabrove i neke druge glodavce, šišmiševe, određene vrste lisica, nekoliko primata – posebice gibona, tamarina i marmoseta iz tropskih krajeva. Nasuprot tome, smatrali smo da su ptice pretežito jednoljubne. Poznati orintolog David Lack je 1960. godine izvjestio da je 92% od otprilike 9700 ptičjih vrsti jednoljubno.
Zamislite mušku i žensku rodu koje surađuju na izgradnji gnijezda, zatim se predano izmjenjuju u brizi za jaja i hranjenje mladunaca. Arhetipska predstava koja je ušla u predodžbe suvremene kulture.
U filmu “Heartburn”, blago dorađenom prikazu vjenčana Nore Ephron i Carla Nernsteina, glavna se junakinja žali svom ocu koji joj odgovara: “Želiš monogamiju? Udaj se za labuda!” Danas, međutim, znamo da čak ni labudovi nisu jednoljubni!
Zapravo, mit o jednoljublju nije nestao preko noći. Počelo je s danas slavnim istraživanjem tijekom koje se željela smanjiti populacija crvenokrilaca i to tako da su mužjaci sterilizirani. No, na iznenađenje istraživača, ženke steriliziranih ptiča i dalje su nosile jaja iz koji su se izlijegali mladi! Očito je među crvenokrilcima bilo nekog skakanja u tuđe dvorište!
Ali, ne samo tamo! Osamdesetih godina provodila su se istraživanja pomoći krvnih skupina i analize proteina ne bi li se utvrdilo da li su društvena monogamija i seksualna monogamija nužno povezane. Nakon toga je došla analiza DNK u devedesetima, a s njom i lavina novih otkrića. Ponovo se utvrdilo da u 10, 20 pa čak i 40% gnjezda, društveni otac (onaj koji se brine za mladunčad) nije bio i bilološki otac (onaj koji je oplodio majku).
Majke su s druge strane uvijek bile ono za što su se društveno predstavljale – dakle, biološke majke. Na taj način se potvrdila stara izreka: “Sigurna mama, a možda i tata” (teško prevodiva engleska uzrečica u rimi: "Mommy's babies, Daddy's maybes."
Tijekom posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća dolazili su izvještaji o seksualnim odnosima izvan “službenog” para, i to među životinjama koje su se do tada smatrale jednoljubnima. Pojavili su se izvještaji s naslovima koji su ukazivali ka sve većem nagrizanju i nestajanju mita o jednoljublju.
Niti sisavci nisu ostali pošteđeni. Giboni, koji su se dugo vremena smatrali jednoljubnima i to za cijeli život, sada su ispali prilično “napaljeni” za tuđe partnere.
Postavlja se pitanje: Zašto je seksualna vjernost toliko rijetka među životinjama koje su društveno jednoljubne (dakle, imaju jednog životnog partnera)? Za većinu evolucijskih biloga pitanje je bilo i zašto društveno uparene ženke imaju seksualne odnose izvan svoga para? Naime, do sada se nije postavljalo pitanje zašto to čine mužjaci! Mužjaci proizvode spremu koje je veličinom mala, a količinom ogromna, te s biloške strane ne sudjeluju u daljnjem rastu potomaka. Kao rezultat toga, mužjake je lako pobuditi, nisu tako izbirljivi što se tiče partnerica, i općenito su spremni, čak i željni, oploditi što je moguće više jajnih stanica.
Sociobiolog Robert Trivers je 1972. godine istaknuo, a kasnija teoretična i empirijska istraživanja su to potvrdila, mužjaci preuzimaju “mješanu reproduktivnu strategiju”. Oni utvrđuju partnerstvo s određenom ženkom (možda čak i sudjeluju u izgradnji gnjezda, obrani teritorija, brizi za mladunce, i tasko dalje sve dok takve aktivnosti osiguravaju uspješnost reprodukcije. Međutim, istodobno su spremni za IPK (izvan-partnersku kopulaciju) s drugim ženkama kojima neće pomagati u odgoju mladih.
Takva aktivnost može biti i opasna - napad bijesnog “muža”, odnosno rizik da njegova vlastita ženka, budući da njega nema u blizini, bude uključena u sličnu IPK s drugim mužjakom. Ali, sve u svemu, čini se da je za mužjake, s reproduktivnog stajališta, vrlo isplativo biti uključen u IPK. Onaj tko je uspješan u tome koristi energiju drugog mužjaka za podizanje svojeg vlastitog biološkog potomstva.
Međutim, kad dođemo do ženki, evolucijska prednost IPK-e je mnogo nejasnija. Na posljetku, stvaranje jaja je rijeđi i “skuplji” proces, a većina jajašca biva oplođena, dok većina sperme propada.
Ako ženka već ima mužjaka koji će oploditi njena jaja, što ona dobiva iz IPK-e? Među vrstama gdje mužjaci brinu za mlade, nevjerna ženka bi mogla izgubiti njegovu pomoć. A ipak, DNK analize pokazuju da ženka čak i među takvim vrstama imaju svoje vlastite seksualne avanture.
Čini se da nema jednoznačnog odgovara na to pitanje. Kod nekih vrsti, posebice određenih guštera i insekata, “dobit” IPK-e je vidljiva u povećanju genetske različitosti kod potomaka s partnerom. Za neke ptice, prednost je trenutna – ljubavnik hrani svoju ljubavnicu. U mnogim slučajevima, dobrobit je posredna, putem genetičke raznolikosti potamaka nastalih iz IPK-e, dakle ne onih s partnerom. Na taj način majka povećava seksualnu i drugu privlačnost svojih potomaka, pa tako promovira svoj genetski materijal sad spojen sa posebno nadarenim ili privlačnim mužjakom.
Amtropologinja Sarah Hrdy pretpostavila je da među primatima ženke ulaze u IPK-u da bi “kupile” neku vrst tolerancije od svojih “ljubavnika”. Mužjaci mnogih vrsta (uključujući lengure ili čimpanze) često ubijaju potomke kojima nisu potekli iz njihovog genetskog materijala. Kopulacijom s mužjacima izvan čopora, ženke bi ih mogle podmititi da ne ubijaju njene potomke jer bi upravo oni mogli biti baš njihovi!
Sljedeća stepenica, Homo sapiens
Društveni konzervativci često ističu takozvane porodične vrijednosti. Ali, oni nemaju pojima kako je velika prijetnja koja ih ugrožava i odakle ona dolazi. Jednoljublje je definitivno pod opsadom, ne od strane vlade i zakona, opadanja morala ili neke globalne homoseksualne zavjere – već od strane naše vlastite evolucijske biologije. Djeca su djetinjasta. a odrasli su – preljubnici! (Neprevodiva igra riječi: “Infants have their infancy. And adults? Adultery.”)
Drugo, širom svijeta, muškarci su nasilniji nego žene (vidi dokaz broj 1. – nema mnogo koristi da mužjak koji skupi velik broj ženki bude tjelesno moćan, ako nije sklon upotrebljavati tu tjelesnu silu).
Treće, djevojčice postaju seksualno zrele ranije nego dječaci. To je još jedan evolucijski znak višeženstva, jer je za snažno natjecanje među “čuvarima harema” dobro da se seksualno sarzrijevanje odgodi do trenutka dok mužjak nije dovoljno velik i snažan.
I četvrto, prije kulturne homogenizacije uslijed širenja zapadne civilizacije, više od tri četvrtine ljudskih društava je živjelu u višeženstvu.
Ali, jedna je stvar zaključiti da naša biologija preferira višeženstvo, a sasvim druga zaključiti da se većina ljudi, većinu vremena, ponaša poput čuvara ili članica harema. Vjerojatnije je da su samo neki uspjeli u višeženstvu, baš kao što je mali broj žena bilo izabrano (ili osvojeno). Velika većina ljudi – oba spola – bez sumnje je prakticirala jednoljublje, odnosno neku vrstu njegovo društvene inačice.
Što se tiče seksualne vjernosti, situacija je prekrivena velom društvene tajne. Međutim, s obzirom na učestalost IPK-e unutar prividno jednoljubnih životinjskih vrsta, teško je ne posumnjati d ase nešto slično događa i Homo Sapiensu.
Zasigurno, snaga seksualne ljubomore i natjecanja među ljudima ukazuje na to da “preljub” ima dugu povijest u našoj vrsti. (Zašto bi nas naša biologija podarila takvom značajkom, da je seksualna vjernost bila prevladavajuća?) U tom smislu svoju priču na m mogu ispričati testisi.
Usprkos velikom tijelu gorile imaju relativno male testise. Testisi čimpanzi su, nasuprot tome, ogromni. Uzrok te razlike čini se jasnim. Mužjaci gorile natječu se svojim tijelima, ne svojom spermom. Jednom kad se veliki gorila domogne harema, zajamčeno mu je da će se samo on pariti s njima. Nasuprot tome, čimpanze žive u svom seksualno slobodnom svijetu gdje više različitih mužjaka kopulira s istom odraslom ženkom, često jedan za drugim. dakle, mužjaci čimpanze se natječu svojom spermom, pa su razvili velike testise da bi stvarala veće količine dragocijene tekućine! Kod većine vrsta, omjer veličine testisa i veličine tijela je dobar indikator broja seksualni partnera koje će životinje imati.
Gdje su ljudi u tom smislu? Testisi Homo sapiensa su, relativno govoreći, veći od onih u gorila, ali manji od onih u čimpanzi. Zaključak? Muškarci nisu toliko sigurni u svoj seksualni monopol kao gorile, ali nisu ni tako promiskuitetni kao čimpanze. Ili, drugim riječima: mi smo, na neki način, biološki pripremljeni za partnerstvo, ali u isto vrijeme, našoj evolucijskoj prošlosti ije strana ni IPK-a!
S obzirom na to koliko smo mnogo naučili o izvan partnerskoj kopulaciji među životinjama, i s obzirom na dostupnost DNK analize, zapanjujuće je kako rijetko su se genetički testovi provodili na ljudima. S druge strane, ako sagledamo mogući neugodni rezultat tih testova, neku vrstu Pandorine kutije, oprez pri njenom otvaranju možda je doista razuman! Čak i bez DNK analize, istraživanja krvnih skupina u Engleskoj pokazala su da je društveni otac djece njihov biološki otac samo u 94% slučajeva. A to znači da na stotinu slučajeva u šest njih je opac netko drugi!
U Americi, 25 do 50% muškaraca je izjavilo da je barem jednom imalo IPK-u, a to u ljudi znači izvanbračni seks. Broj žena je možda nešto manji, ali zaključak je isti.
Mnogi ljudi već znaju mnogo toga o uništavajućim učincima izvanbračnog seksa – vjerojatno više nego bi željeli znati. Ne bi bilo iznenađujuće ako većina odlučuje ostati neobaviještena o genetičkim posljedicama izvanbračnog očinstva. Možda je neznanje doista blaženo…
Pjesnik Ezra Pund je jednom primijetio (možda promatrajući smaog sebe) da su umjetnici “antene ljudske rase”. Te antene već se dugo vrte oko izvanbračnih veza. Ako je literatura odraz ljudskih djelatnosti, onda je seksualna nevjera jedan od najsnažnijih zanimanja ljudske vrste. Prvi veliki rad zapadne literature, Homerova Ilijada, bavi s eposljedicama Helenine nevjere. A u Odiseji, saznajemo da je Odisej morao pobiti zamišljenu vojsku prosaca, od kojih je svaki želio zavesti njegovu vjernu ženu Penelopu. (Iako, Odisej je sam imao odnose s čarobnicom Kirkom, ali to se ne smatra nevjerom. Dvostruki standard je drevan i po definiciji nepošten, ali ipak se čini da ima svoj korijen u biologiji.)
Neuspjeh monogamije je zabilježen u mnogim velikim djelima literature. Tolstojeva “Ana Karenjina”, Flaubertova “Madam Bovary”, Lawrencov “Ljubavnik Lady Chaterly”… da ne spominjemo gomile sapunica i filmova. A, naravno, tu je i stvarni život…
G.K. Chesterton je jednom, govoreći o kršćanstvu, primijetio da ideal monogamije nije isproban i željen, već je često bio težak, složen i neisproban.
Uopće nije pitanje da li je jednoljublje prirodno. Ono to nije, i točka. Ali, u isto vrijeme, nema razloga za pomisao da se preljub ne može izbjeći, ili da je seksualna nevjera dobra. “Boginje su prirodne”, napisao je Ogden Nash, “a cijepivo nije”. Životinje si, vjerojatno, ne mogu pomoći nego “da rade ono što im je prirodno”. Ali, ljudi mogu! Moglo bi se čak reći da nikad nismo toliko ljudi kao onda kada činimo ono što nam nije prirodno.
U “Civilizacija i njena nezadovoljstva”, Freud tvrdi da je civilizacija zasnovana na potiskivanju instikta. Sada se čini jasnim da nas jedan od tih instikata udaljava od jednoljublja. Na nama je odluka da li ćemo ga slijediti ili nećemo.
~~~~~~~~
David P. Barash je profesor psihologije na Sveučilištu u Washingtonu. Izvadak je iz knjige koju je napisao sa svojom suprugom Judith Eve Lipton “Mit o jednoljublju, vjernosti i nevjeri u životinja i ljudi”.
No comments:
Post a Comment
Izrazite svoje mišljenje o napisanom, kakvo god ono bilo, ali učinite to na pristojan i prijateljski način, tako da pridonesete razmišljanju o temi. Ukoliko niste registrirani korisnik, preporučujemo da odaberete jedno ime (Ime/URL - možete napisati samo ime) i koristite za vaše komentare samo njega - na taj način se olakšava komunikacija.