Jedno i više: antropologija ljubomore

Preneseno s bloga "Polyamory in the News"
Prevela: Ivana Rogošić

Ako nas je oblikovala činjenica da su se naši preci tisućama godina razvijali u višeljubnim plemenima u kojima su međusobno dijelili partnere – kao što se tvrdi u kontroverznoj novoj knjizi "Seks u zoru: pretpovijesni korijeni moderne seksualnosti" (autori, Christopher Ryan & Cacilda Jetha, na fotografiji desno) – zbog čega onda izgleda kao da je , tijekom tih tisuća i tisuća godina, širom svijeta, ljudima ljubomora bila prirođena?

Uobičajeni odgovori su jednostavni. Muškarci koji imaju sposobnost da druge muškarce drže podalje od svojih žena imaju više šanse da prošire svoje gene – uključujući i upravo navedenu sposobnost. A žene i djeca su bolje preživljavali odnosno razmnožavali se ako bi žena spriječila svog muškarca da dijeli svoja oskudna dobra drugima; na taj način se razvila značajka ljubomore kod žena.

No, ova su dva odgovora nastala iz neizgovorene pretpostavke koju autori "Seksa u zoru" nazivaju kremenkizacija; a koja kaže da su naši preci iz kamenog doba živjeli u podijeljenim monogamnim obiteljima poput obitelji Kremenko, "yaba-daba-dum" obitelji iz modernog kamenog doba“.

U stvarnosti (prema antropološkim nalazima) ljudi u izoliranim, lovačkim plemenima starijeg kamenog doba međusobno su bili tako bliski da su prenosili vrlo slične gene bez obzira s kime su se sparivali unutar plemena. Drugo, podizanje djece je do te mjere bila društvena aktivnost da je identitet biološkog oca jedva bio važan, zapravo je često ostajao sasvim nepoznat.

Napuštanje kremenko pretpostavke objašnjava još jedno prastaro pitanje: zbog čega se homoseksualnost nije brzim postupkom iskorijenila iz ljudske rase stoljećima unatrag, s obzirom da homoseksualci uopće ne prenose svoje gene? Pa ipak, homoseksualnost je i dalje prisutna širom svijeta, i to otkako je svijeta i vijeka.

Objašnjenje plemena kao višeljubne zajednice rasvjetljava čitavu stvar. Žene u plemenu imale su obilje muškaraca; oskudica sjemena nije bila ograničavajući činitelj za uspješno razmnožavanje. Ograničavajući su bili hrana, razna dobra, obrana protiv grabežljivaca, i druge stvari koje su ovisile o suradnji i lojalnosti unutar plemena – a suradnja i lojalnost homoseksualnih u plemenu bili su jednako moćni kao suradnja i lojalnost heteroseksualnih.

No, što ćemo s ljubomorom? Pogotovo ljubomorom među homoseksualcima? Zbog čega homoseksualna ljubomora postoji kada nema nikakve veze s razmnožavanjem?

Jesse Bering, bloger Scientific American-a, prošli je mjesec glede ovog pitanja izazvao ko-autora "Seks u zoru", Christophera Ryana, u često citiranom eseju o razlozima zbog kojih postoji ljubomora i taskozvani sindrom "slomljenog srca". Osporio je „višeljubnu modu“ koju stvaraju tekstovi poput  Seksa u Zoru i njemu slični, tvrdeći kako nazočnost snažnih ljudskih osobina poput ljubomore i slomljenog srca potkopavaju Ryanovu tezu.

Prošli tjedan on i Ryan su se sreli uživo na večeri. Slijedom njihove nesumnjivo žive (i opipljive?) rasprave, Ryan je objavio ispravku na svom blogu Psychology Today. Ukratko: ljubomora kakvu poznajemo zapravo se ne odnosi na seks. Simptomi partnerske ljubomore u modernom društvu, u kojem vlada oskudica raspoloživih partnera, izrazito su nalik dječjem strahu od napuštanja, tamo gdje postoji „oskudica“ od samo dva roditelja. Evo što Ryan o tome piše:

O homoseksualnoj ljubomori:  Kako objasniti ljubomoru među istospolnim parovima?

Jesse Bering je nedavno napisao za njega tipično zabavan blog pun uvida, u kojemu istražuje moguće evolucijsko podrijetlo seksualne ljubomore. Započeo je pretpostavkom da je „slomljeno srce u toj mjeri psihološka prilagodba u kojoj je to i kompulzivna potreba da spavamo s ljudima koji nam nisu partneri, te da je zbog toga praktično višeljublje ogromni izvor povrijeđenosti".

Bering nastavlja dramatično podupirati svoj stav tvrdnjama kako nas naša razvijena sposobnost empatije, osobeni pečat naše vrste, čini veoma osjetljivima na patnju koju naša seksualna indiskrecija može izazvati kod našeg stalnog partnera: "Možda nismo seksualno isključiva vrsta, ali istina je da stvaramo duboke romantične spone, i emotivna ljestvica na kojoj te spone počivaju izuzetno je osjetljiva na seksualne indiskrecije naših partnera. Tvrdim to i kao homoseksualac koji se, u skladu s glavnom strujom evolutivne misli, ne bi trebao previše zabrinjavati oko toga što njegov partner spava sa strancima. Konačno, od toga neće zatrudnjeti i prevariti me da podižem potomstvo drugog čovjeka. No ako je to argument kojega biste mi dali dok glasno psujem na jednog od svojih partnera jer sam otkrio da me vara, sklupčan u položaj fetusa u kutu kuhinje i pokušavajući se uljuljati u samosažaljivi zaborav, ili dok izbacujem utrobu u zahodu tijekom dva tjedna, racionalno darwinovski bih se složio s vama drhtureći i dalje poput ranjene životinje“.

Bering dakle tvrdi kako, premda je ova emotivno/psihološka reakcija možda izvorno povezana s biološkim potrebama (sigurnost u očinstvo za muškarce, protok dobara za žene), njegova rasprostranjenost među homoseksualcima pokazuje da je on sada već duboko ukorijenjen u ljudsku psihu. Bering zaključuje da se "seksualna ljubomora u muškim homoseksualcima može objasniti samo vrstom pseudo-heteroseksualnog svjetonazora koji imitira spremnost muških heteroseksualaca da se daju prevariti od svojih partnerica"

Ja to ne "kupujem"!

Gdje je dokaz da je seksualna ljubomora (doživljena kao slomljeno srce) neizbježan odgovor na partnerove izvan-partnerske seksualne aktivnosti? Da je takvo ponašanje genetski kodirano, bilo bi vrlo malo, ako uopće, izuzetaka ovom pravilu. Pa ipak, svaki veći grad (i mnogo manjih) ima seksualne klubove u kojima parovi prakticiraju seks s tuđim partnerima bez ikakvih uočljivih emocionalnih posljedica – barem ne onih negativnih…  Većina istraživanja tih tzv swingera pokazuje da su oni zadovoljniji svojim brakovima nego parovi u konvencionalnijim aranžmanima. Dodajte tome veliki broj muškaraca za koje je pojam prevare vrlo privlačan (kako je to opisao PT bloger David Ley u svojoj fascinantnoj knjizi Nezadovoljne žene). Onda još dodajte društva što ih opisujemo u Seksu u Zoru, a u kojima je zabava bez dijeljenja partnera nalik doručku bez kave, i genetski argument zaista počinje stajati na klimavim nogama.

Razmotrimo mogućnost da su većina, ako ne i sva "slomljena srca", naučene reakcije.

Tjeskoba razdvajanja koju Bering opisuje upadljivo je slična tjeskobi što je proživljava novorođenče koja se osjeća napuštenim od svoje majke. Živimo u društvu koje uvelike potiče taj unutarnji strah od napuštenosti, ignorirajući potrebe novorođenčeta da u prvim godinama života ima kontakt s majkom 24dana x 7 sati….  Asocijacija između ljubavi majke i ljubavnika povećana je medijskim obrascima (recimo ljubavne pjesme: "Ooohhh, baby, baby...") i hirovito djetinjastim shvaćanjem zrele seksualne ljubavi.

Gubitak je gubitak, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Svi se mi plašimo odbijanja i napuštanja. Nalazimo se kao osjetljiva i nježna vrsta u okrutnom i usamljenom svijetu. Ne čudi stoga kada muški homoseksualci njeguju svoje najdublje veze i plaše se da ih ne izgube, jednako kao svatko drugi. Na najdubljim nivoima tu uopće nije riječ o seksu. Riječ je o intimnosti i ljubavi (kada ih nema.) Taj se strah naprosto često izražava u areni seksualnosti zato što smo na to područje prenijeli većinu naših intimnosti u ovom rascjepkanom svijetu punom sukoba.