Razlozi za brak

Ponekad je gotovo nevjerojatno na kakvim mjestima možete pronaći zanimljive, poučne i vrijedne životne uvide! Ovaj put će Adrian P. Kezele, eto, iskoristiti jedan gotovo banalan motiv za pisanje o iznimno važnoj temi – o legalnoj instituciji braka.

***

Dakle, neki dan sam netipično odmarao gledajući televiziju i naišao na američku seriju “Bostonsko pravo”. Zgodna zamisao, možda jedna od zabavnijih i kvalitetnijih serija u poplavi sličnih – onih o odvjetnicima koji se nalaze u razno raznim moralnim i drugim dilemama vezanim uz posao koji rade.

U toj epizodi dio radnje prati sljedeću situaciju: dvije žene i njihov jedan muž, zajedno s njihovo šestero djece (svaka žena ima troje), pokušava u sudskoj parnici spasiti svog muža od zatvora koji mu slijedi ako ga osude prema anti-poligamnom zakonu

Naravno, već na samom početku nailazimo na čuđenje (ali ne i zgražanje) koje odvjetnica pokazuje prema nastaloj situaciji. Potrebno je najprije uvjeriti se da su te žene ozbiljne i, naravno, mentalno zdrave. Jer, svatko “normalan” bi na njihovom mjestu bio ljut, bijesan, ogorčen, ljubomoran i prepun ostalih negativnih osjećaja.

Međutim, u ovom slučaju to nije tako. Dvije žene su najbolje prijateljice, dijele doslovce sve, pa i muža, oca njihove djece, zadovoljne su situacijom i očajne što im prijeti uništavanje nečeg što smatraju vrlo vrijednim i, zapravo, idealnim.

Odvjetnici je isprva teško shvatiti o čemu to oni zapravo govore, ali na kraju daje sve od sebe u obrani njihovog načina života. Slijedi tipična američka sudska situacija u kojoj se zastupaju različiti stavovi, uz nazočnost porote i sutkinje koja predsjedava takvom predstavom. Uzgred, nemojte odbaciti ovu priču smao zato što je američka i što, naizgled, nema veze s našom stvarnošću. U njoj se nalaze dvije poante koje želim istaknuti, bez obzira na scenografiju i koje predstavljaju osnovu i našeg načina života, a ne samo američkog.

Prva poanta se odnosi na praktičnost.

Pozvane na klupu za svjedoke, obje su žene istaknule praktičnost njihove obiteljske organizacije. Obje su zaposlene i organizirale svoje radno vrijeme tako da se nadopunjavaju. Jedna od njih je, primjerice, govorila o tome kako je uvijek dobro znati da su ti djeca na sigurnom, da ima netko tko će se pobrinuti za njih, dati im zdrav obrok, pobrinuti se za zadaće, a da ne moraš strepiti kako će to biti neka strana osoba, netko tko ih ne voli i tko to radi samo za novac.

Druga žena je govorila o seksualnosti i činjenici da se njoj ne seksa svaki put kad i mužu, pa kad dođe kući s napornog posla, a u njegovim očima vidi “onaj pogled”, lijepo ga pošalje onoj drugoj, a ona u miru napuni kadu, opušta se i uživa u čitanju knjige bez da mora podnositi nezadovljnog muškarca i riskirati optužbu da ga zanemaruje.

Bilo je još sitnih, ali važnih detalja, poput financijske prednosti (rrecimo, imaju samo jednu kosilicu, a kupili su ju iz tri plaće, a ne iz samo jedne ili dvije), kao i psihološkog utjecaja na djecu koja rastu u okolini punoj razumijevanja i ljubavi.

Upravo na tom potonjem je odvjetnica gradila svoju obranu. Zapravo je ukazala na činjenicu da bi slanjem muža u zatvor bila razbijena skladna zajednica KOJA FUNKCIONIRA, da bi šestero djece ostalo bez oca i obitelji koja im mnogo znači, te apelirala na porotu da shvati kako su se danas okolnosti promijenile, te da anti-poligamni zakon nije više aktualan, jer u praksi ljudi žive sasvim drugačije nego onda kada je donesen.

Iznjela je sljedeće činjenice: 43% brakova u Americi završava razvodom, a 60% muškaraca i 40% žena u braku u nekom trenutku svog života ima izvanbračnu ljubavnu vezu (vjerujem da su scenaristi serije vodili računa o istinitosti tih podataka). Mi već, kaže odvjetnica, prakticiramo višeljublje, samo to nismo ozakonili!

Nadalje, kaže kako je anti-poligamni zakon donesen u vrijeme kad žene nisu imale toliko moći kao danas. Bile su građani drugog reda, nisu mogle raditi niti zarađivati, bile su često svedene na imovinu i u tom smislu je anti-poligamni zakon bio dio socijanog projekta zaštite žena i njihovih prava. Sada je situacija drugačija, pa se i obiteljske situacije mijenjaju. Postoje samohrane majke, samohrani očevi, obitelji s dvije majke, s dva oca, pa zašto ne i ovakva obitelj s dvije majke i jednim ocem? Da to ne funkcionira, dakle da je obitelj disfunkcionalna, situacija bi bila drugačija. Ali, ovako, ako je sve u redu i svi se s tim slažu, zašto razbijati tako nešto samo zato što to zakon nalaže? Nije li vrijeme da promijenimo zakon, umjesto da upropaštavamo ljudske živote u njegovo ime?

Njena najveća obrana bila su djeca. naime, psihološka istraživanja su pokazala da djeca najviše pate kad roditelja nema zbog razvoda. To ih pogađa više od smrti roditelja, a psihološka trauma koje će ovo šestero djece doživjeti ako otac ode u zatvor zato što je volio sve njih, a ne samo neke od njih, bit će nemjerljiva.

Tijekom svega toga svjedočimo raznim zbunjenim odobravanjima od strane sutkinje i članova porote. Zbunjeni su, zato jer iznutra osjećaju kako je istinito to što im se iznosi, tšo se jasno vidi na njihovim licima, a opet, u sljedećem strenutku se sjete o čemu se radi – bože moj, radi s eo višeljublju, o nemoralu, o neprirodnosti! – pa odmah namijeste ozbiljan i namršten izraz lica.

No, za mene je najinformativnija i najvažnija ipak bila druga poanta koju je iznio državni tužitelj. Dakle, obratite pozornost, jer u tom grmu se krije zec “odgovoran” za naše mnoge nevolje, a u ovom slučaju odgovoran za sprečavanje naših ljudskih prava na slobodu izbora.

Dakle, tužitelj je iznio činjenicu da anti-poligamni zakon nije donesen samo zbog moralnost ili religioznosti, pa čak niti samo zbog zaštite ženskih prava, nego je donesen možda ponajviše zbog pravne praktičnosti i državne koristi. Zamislite, kaže on, što bi bilo da se svatko može vjenčati s nekoliko partnera. U slučaju njegove smrti, njegova bi prava, recimo mirovinska, zdravstvena i ostala (koja sa sobom nose određene obaveze države) bila umnogostručena. Ako ovaj čovjek umre nesrećom, rekao je tužitelj, država će biti odgovorna DVIJEMA ženama, a ne jednoj! Zamislite dalje da netko ima 100 žena (ili muževa), da li bi vi, porezni obveznici, a to znači država, mogli izdžati financijsko opterećenje takvih obaveza države prema svim tim bračnim partnerima?

I tako dalje, sve u tom smislu, na kraju je ispalo da je najvažniji, a možda i jedini razlog (što je apsolutno i potpuno točno) da se ne može dozvoliti takva pravna situacija (dakle ozakonjenje višeljublja) zbog toga jer bi država patila.

Druga poanta dakle glasi: višeljublje može biti dobro za pojedince, za obitelj, za djecu, za sve uključene osim… za državu. Anti-poligamni zakon, kao i mnogi drugi zapravo, doneseni su i održavaju se protivno interesima pojedinaca, a u interesu administracije, birokracije i vlasti.

Moguće je, sasvim je moguće, da kad na vagu stavite održanje države, naspram interesa ljubavi, da ćete izabrati državu. Ali, zar to doista mora biti tako? Zar mi doista ne bismo trebali uvidjeti da smo negdje tijekom svoje povjesti zacrtali puteve koji danas više nisu aktualni? Na posljetku, zakoni se svakodnevno donose, novi zakoni, drugačiji, prilagođeniji stvarnosti. Uvjeren sam da neće proći mnogo vremena, i da ćemo svi mi svjedočiti prilagodbama zakona u korist višeljubnih zajednica. Homoseksualne zajednice su na tom putu već dugo vremena. Usprkos otporima, ljudi shvaćaju da ne mogu nekomo dozvoliti njegovo način života, a drugome ga oduzeti. Ako smo slobodni, onda svi moramo biti slobodni i imati jednaka prava.

A što se tiče naše TV serije, porota je odlučila da je muž kriv za kršenje anti-poligamnog zakona, pa su ga odveli u pritvor. Dobra vijest je da su svi ipak bili na strani održanja obitelji, pa se sutkinja složila da će odrediti uvjetnu kaznu AKO SE RAZVEDU službeni brakovi. Obitelj je pristakla na to, odustajući do svoje legalne borbe, razveli su se, i nastavili živjeti kao i do sada.

To je zadovoljlo državu (naravno, jer je njoj bilo u interesu samo toliko da nema financijske odgovornosti), ali ne treba zadovoljiti nas. Naravno, ovo je televizijski slučaj, ali ne bi se našao na tom mjestu da nema oslonac u stvarnosti.

Ako je brak pravna institucija koja štiti određena prava, onda svi koji to žele trebaju imati mogućnost u tome sudjelovati. Možda je u ovom trenutku prerano, ali zasigurno će doći vrijeme da i višeljubne zajednice zatraže ono što im pripada. Brak kao takav se mora redefinirati tako da obuhvati sve oblike ljubavnih i životnih zajednica te da svim ljudima, bili oni većinskog ili manjinskog svjetonazora, pruži iste mogućnosti.