Kritika višeljublja

Nedavno sam primio anonimno pismo na četiri stranice, naslovljeno s “Dragi Adrian…” U pismu se kritizira
moje javno zagovaranje novih odnosa i poticaj na preispitivanje oblika i ideala ljubavi, te ljubavnih praksi koje se smatraju uobičajenim i prihvatljivim.

Rado bih odgovorio, kao što to uvijek činim, posebice kad je u pitanju tako važna duhovna tema. Međutim, budući da nije bilo adrese pošiljateljice, ostavljena su mi samo dva izbora: odšutjeti ili odgovoriti javno. Biram ovo drugo, jer vjerujem da mnogi ljudi danas premeću u mislima ista pitanja, sumnje, želje i osjećaje. Zašto ih ne iznijeti u javnost?

I da, doista smatram ovu temu izrazito duhovnom. Mislim da se nikakav samorazvoj ne može dogoditi, nikakav bitan pomak u svijesti, sve dok svoje odnose ne posložimo kako valja; sve dok ne budemo na čisto s tim što je zapravo ljubav.

Unaprijed se ispričavam anonimnoj na mogućim jednostranim tumačenjima njenih riječi, ali što je tu je. Ako ovo pročita – bilo ona, bilo netko tko misli i osjeća poput nje – neka slobodno komentira članak. Rado ću ispraviti ono što je pogrešno shvaćeno.

Pa krenimo redom… (bit će podugačko!)

O “razbijanju granica”

Anonimna otpočinje svoje pismo kritikom ideje o “razbijanju granica” koju poistovjećuje s “nepostojanjem pravila”. Najprije želim reći kako višeljublje nipošto nije stanje “ljubavne anarhije”. Upravo zbog toga su neki skovali izraz “odgovorno ne-jednoljublje”. Sam izraz je nezgrapan i nastao je u želji da se istakne ono što višeljublje nije, a sve iz potrebe da se odgovori na česte optužbe koje u višeljublju vide eksperimentiranje i promiskuitet. Na žalost, tako će biti sve dok ljudi ne počnu na višeljublje gledati čistoga srca, a ne iz kuta svojih vlastitih strahova i frustracija.

Naravno da ima ljudi koji su seksualno i ljubavno nezreli. Naravno da među njima ima onih koji će iskoristiti prigodu i “višeljubljem” zamaskirati svoju nesposobnost za predanost i odgovornost. To je teret višeljublja koji će se, srećom, smanjivati kako pojam i praksa budu sve učestaliji. Za sada se moramo nositi s tim problemom otvoreno. Dakle, ako ima takvih nezrelih “tražitelja” (a ima ih), i ako njihova nazočnost zahtijeva dodatnu pozronost, to ne znači da se treba otpisati višeljublje kao takvo.

Rizik zastranjivanja uvijek postoji, ali njegovo prihvaćanje je mnogo bolja mogućnost od prihvaćanja silnog licemjerja koje danas vlada u području odnosa.

O religiji

Anonimna dalje nastavlja spominjući Šivu, tantru i slične pojmove. Tu najprije moram reći da ću preskočiti izjave izrazito religioznog tipa kojih ima dosta u pismu. Naime, ako nekome njegova religija zabranjuje neku vrst ponašanja, onda tu nema rasprave niti argumenata. Eventualno bismo mogli raspravljati o tumačenju samog religioznog spisa, dakle, u kornkretnom slučaju Šivinih zapisa, tantričkih zapisa, učenja Isusa i drugog, ali to nas ne bi nikud odvelo. Samo ću radi primjera navesti izjavu anonimne o tome da nas Šiva uči: “jedan partner, jedno srce, jedna spolnost”. Anonimna je to izvukla iz svog vlastitog shvaćanja i tumačenje. Pri tom je prigodno zaboravila (ili moža uopće ne zna) da se u VEĆINI spisa koji se u hinduizmu smatraju svetim, Šiva naziva ženoljupcem (iz ustiju same Parvati); da je otac djece kojima Parvati nije majka; da je tijekom života s Parvati imao vezu s Gangom, a i sa Sandjom (koje se nekada smatraju Parvatinim sestrama). Naravno, tome možemo pristupiti kao mitologiji. Ali, jednako tako trebamo onda pristupiti i svemu drugom – dakle i tumačenjima o tome da je Šiva zagovarao jedan brak, društveno prihvaćen, s jednom osobom.

Rasprava o tome čemu nas Šiva (ili bilo tko drugi) podučava nas neće stoga odvesti nikuda. Posebice ovdje nema potrebe razgovarati na razini religiozno-moralnog uvjerenja. Zato ću uzeti iz pisma one izjave koje ukazuju na određeni obrazac razmišljanja, bez obzira čime je taj obrazac motiviran.

O ljubavi

Primjerice, anonimna piše: “Odrasla zrela, zadovoljna osoba svoju seksualnost može iskreno dijeliti samo sa jednom osobom. Odnosno, da bi čovjek (dugoročno gledajući) bio miran i zadovoljan, trebao bi se u potpunosti posvetiti jednom odabranom partneru cijelim svojim srcem i bićem…”

Ako zanemarimo uvjerenost koja dolazi iz povjerenja u religiozno tumačenje, anonimna ovime izražava opće prihvaćeni ideal ljubavi. Lijepo, ali koliko je on provediv? I koliko je stvaran?

Milijuni ljudi, vjerojatno milijarde, tijekom svog života imaju drugačije iskustvo. Neki od njih možda jesu nezreli i promiskuitetni, ali mnogi od njih su jednostavno otvoreni ljubavi i ZNAJU da itekako mogu voljeti više ljudi istodobno. Sve ankete koje sam vidio, uključijući i svoju vlastitu, govore o VELIKOJ VEĆINI (iznad 80%) ljudi koji to mogu.

Koliko je opravdano i smisleno SVE njih proglašavati nezrelima, i sve njih tjerati da osjećaju nešto što sami po sebi NE osjećaju? Zar nije vrijeme da se zapitamo da li možda s tim samonametnutim idealom jednoljublja kao JEDINOG dozvoljenog oblika ljubavi činimo nepravdu samoj prirodi?

Ovdje nije problem da li je jednoljublje bolje od višeljublja (ili obrnuto), već je problem u tome što se nameće samo jedna opcija, samo jedan izbor. I to još izbor koji se u praksi pokazao teško provedivim i koji je zapravo dostupan manjini.

Anonimnu bih potaknuo da razmisli o ljubavi kao takvoj. Tko smo mi – bilo tko od nas – da stavlja okove ljubavi, da ju ograničava na JEDAN oblik? Po mojem mišljenju čak ni Šiva to ne može, niti naravno ne čini – kao niti nitko doista mudar i iskusan u ljubavi.

O seksu u skupini

Anonimna kaže: “Nakon grupnog vođenja ljubavi nema mira, zbog toga što dolazi do strahovite izmjene energije…”

Ovo zvuči kao da je anonimna isprobala seks u grupi i došla do gornjeg zaključka. Volio bih znati da li je to doista tako, ili se i ovdje radi o ponavljanju tuđih uvjerenja i obrazaca? Dakle, moje pitanje glasi: “Odakle je došla ova tvrdnja? Odakle takva sigurnost u to, ako nema iskustva?”

Vjerojatno iz filmova i knjiga koje govore o ispraznoj potrazi za užitkom koja je naposljetku završila nemirom i nezadovoljstvom, potkrepljujući tako društveno prihvaćenu osudu seksualnosti koja nije isključivo između dvije osobe (po mogućnosti istoga spola). Možda je došla iz primjera doista promiskutetnih osoba koje ne zanima ništa drugo osim tjelesnog užitka i koji svoje želje moraju skrivati, pa tako odmah spadaju u skupinu “odbačenih” i shodno tome prijemčljivih na druga društvena zla. Ima takvih, nema spora o tome. Međutim, mi ovdje ne govorimo o njima. Kad razgovaramo o jednoljubnim odnosima i o tome kakvi bi oni trebali biti, ne razgovaramo o silnim devijacijama, ljubomori, nasilju itd. koja se tamo javlja, zar ne? Jednako tako, prilikom pogleda na višeljublje, trebali bismo se uzdići iznad površne točke gledišta i izbjegavati generalizaciju na osnovi neprihvatljivog ponašanja manjine.

S druge strane, srećom, ima sve više i više seksualno i ljubavno zrelih osoba koji imaju iskustva u skupnom djeljenju ljubavi. Svi takvi će se, uvjeren sam, složiti s anonimnom u pogledu “strahovite energije” koju takva praksa oslobađa. Ali, na nju neće gledati negativno – upravo suprotno! Zadovoljstvo, mir, tijek ljubavi i ispunjenje koje se tada događa, izvan je mogućnosti opisa.

Za razliku od anonimne, ovo ne govorim bez iskustva jednog i drugog; bez da sam iskustveno odvagnuo i ovo i ono. O tome otvoreno govorim i pišem. U svijetu je tema poput višeljublja i višeseksualnosti puno raširenija nego kod nas. Ipak, nadam se da ćemo u skorije vrijeme moći bez anonimnosti voditi rasprave o drukčijim ljubavnim odnosima.

O karmi

Anonimnu uznemirava mogućnost da se u takvim odnosima “ispremješa karma”; da dolazi do “kompliciranja života” i do “udaljavanja od Boga”.

U svakom odnosu, pa tako i u jednoljubnom, dolazi do “miješanja karme”. Odgovornost je uvijek važan dio odnosa. To isto vrijedi i za višeljubne odnose. Štoviše, mogao bi se složiti da se u višeljubnim odnosima zahtjeva VEĆA odgovornost. Ali, zar ćemo zbog toga odustati od onog čemu nas srce vuče? Zar ćemo odustati od ljubavi zato jer je odgovornost velika? Izazovi višeljublja su samo dodatni motiv za iskreno i otvoreno uklanjanje svih negativnih osjećaja, misli i ponašanja. Gledano s duhovne strane, tako napredujemo brže. Rizik jest nešto veći. Lakše je pogriješiti s dva partnera nego s jednim; odmah će vas otkriti u laži; nesigurnost i neodlučnost odmah izbijaju na vidjelo itd. Ali to samo znači da svatko treba dobro razmisliti o tome što radi i kako to radi. Međutim, to nije ništa novo – i inače bismo trebali živjeti na taj način.

“Kompliciranje života” je dobar argument – priznajem. Međutim, komplikacije nisu od onih unutarnjih, kako pretpostavlja anonimna, već su vanjske, društvene. Kad vas svi smatraju nemoralnim i bezbožnim ako ste višeljubni, teško ćete mirno živjeti od svojih susjeda, dušobrižnika i svih onih koji misle da ste zastranili samo zato jer živite svoj život. Višeljubnima komplikacije ne ginu. Ali, kao što su se i druge skupine izborile za svoja prava i svoje mjesto pod suncem, tako će i višeljublje jednom postati prirodan i vrijedan odabir, a ne predmet zgražanja i odbacivanja.

Oko “udaljavanja od Boga” se nećemo složiti. Bez mnogo ulazaka u detalje (jer smo opasno blizu religioznih osjećaja) napomenut ću samo da je u svim religijama božansko opisano kao LJUBAV. Institucije su te koje su tu Ljubav svele na brak, pravila, moraš-ne smiješ, i ostale ograničavajuće zamisli. Ako djelujete iz ljubavi, nema opasnosti od udaljavanja od Boga. S druge strane, ako slušate institucije, ta opasnost je stvarna.

Ako ste doista ljubavno i seksualno zrela osoba, onda ćete shvatiti da u ljubavi doista nema ograničenja, te da sve čime ljudi časte i štuju ljubav, ne može biti neispravno.

O prirodi

Anonimna piše: “Govoreći u prilog mijenjanju partnera naveli ste da niti u životinjskom svijetu ne postoji monogamna veza. To nije točno jer ima više životinjskih vrtsa među kojima postoji privrženost jednom partneru za vrijeme cijeloga života… npr. jedna vrsta vuka. Proučite malo bolje životinjski svijet i iznenadit ćete se…”

U gornjem paragrafu anonimna je iznjela nekoliko pogrešnih pretpostavki i izmješanih stavova, a sve u dobroj namjeri opravdavanja jednoljublja.

Ponajprije, moram ju ispraviti – nikad i nigdje nisam govorio “u prilog mjenjanju partnera”. To ne činim ni sada. Ali, očigledno je da je lako skiznuti u zamku svojih vlastitih predrasuda i strahova. Višeljubna osoba je često mnogo manje promiskuitetna nego ona “serijski jednoljubna”. Prosječan broj partnera koje izmjene višeljubni ljudi tijekom života nešto je manji nego prosječan broj partnera koje izmjene serijski jednoljubni (dakle oni koji nakon prekida jedne veze, uz dužno čekanje i sređivanje, počnu s drugom vezom). Statistika se može naći u mnogim knjigama o višeljublju (sam sam ih pročitao barem petnaestak), iako se na tome mora još raditi – statistička obrada je problematična zbog nedostupnosti podataka koje mnogi smatraju privatnim. Ali, već je sada jasno da je izjednačavanje višeljublja s “mijenjanjem partnera” sasvim pogrešno. Može se dogoditi da serisjki jednoljubna osoba (društveno prihvaćena) tijekom života izmjeni dvadesetak partnera, dok će višeljubna osoba (društveno neprihvaćena) imati tri stalna partnera tijekom života, do kraja života.

Što se tiče životinja – vraćam prijedlog o proučavanju životinja. Sam sam to i učinio – recimo ova izvanredna knjiga. Nema potrebe više raspravljati o tome – unutar svih vrsta postoje oblici ponašanja koje bismo mogli nazvati višeljubnim ili čak promiskuitetnim, a postoje i (rijeđe, mnogo rijeđe) oblici ponašanja koje bismo mogli smatrati jednoljubnim.

Ovdje je pitanje što je u redu za čovjeka? Da li je njegovo prirodno ponašanje, koje je evidentno pretežito višeljubno, ponašanje koje trebamo i društveno prihvatiti? Ili se moramo stesati i prisiliti da budemo “moralni” i “uzoriti”, iako je to protiv naše prirode?

Na stranu sad neke netočnosti koje anonimna opet ovdje navodi. Recimo, priča o prirodnosti naše ishrane kao “svejeda” – dokazi su, kaže anonimna, na strani onih koji zagovaraju mesnu prehranu. Na sreću, to nije točno – čovjek je bobojed i plodojed, a ne svejed, posebice ne biljojed ili mesojed. Prirodno je upravo ono što je i moralno i etički za čovjeka najbolje.

Ovdje se u biti radi o jednom važnom pitanju: prirodno protiv društvenog.

U slučaju višeljublja, mnogo iznose argumente da je prirodno čovjekovo ponašanje (višeljublje) zapravo štetno i da se moramo izdići iz prirode. To potkrepljuju navodnim činjenicama o čovjekovoj prirodnoj nasilnosti koju također obuzdavamo.

Komentar takvog stava mogao bi nas odvesti u dugu raspravu (a ovaj odgovor je ionako već podugačak), pa ću samo navestri svoje mišljenje da je PRIRODNO UVIJEK DOBRO. Čovjekovo nasilje, devijantno ponašanje i druga slična zla, po mojem su mišljenju (kojeg sam temeljito opisao u mnogim knjigama, poput “Jedno svjetlo, mnogo duša” ili “Povratak Boginje”) društvenog karaktera i proizvod su našeg načina života. Mišljenja sam da bi nas povratak prirodnim načinima života i ponašanja obogatio kao ljude i kao društvo. Naravno, na taj način bi nužno došlo do promjena u društvu, ali to je upravo ono što svi želimo, zar ne?

O braku

Anonimna piše: “Isto ste tako jednom spomenuli epizodu serije Bostonsko pravo i zagovarali pritom višeljublje. Pisali ste o tome kako se brakovi raspadaju, i kako je statistika poražavajuća. Da, to je istina, ali to ne znači da brak kao zajednica ne vrijedi. To samo znači da ljudi ulaze u brak često glavom bez obzira, nespremni na suradnju, često iz svih mogućih interesa, a i kad uđu u brak iz ljubavi, često nemaju strpljenja jedno s drugim, a tada je najlakše razići se…”

Sve to stoji i sasvim je ispravno. Međutim, to nema nikave veze s pitanjem jednoljublja naspram višeljublja. Isto, baš isto vrijedi i za višeljubne veze. Rad na komunikaciji, razumijevanju, prihvaćanju, suradnji – sve je to zadaća svih onih koji žive zajedno. Uvjeravam vas, višeljubna zajednica to zahtjeva još i više i izrazitije od jednoljubne.

Serija Bostonsko pravo je spomenuta zbog toga jer je u njoj na ogoljeli pravni način ukazano na razloge zašto država podržava jednoljubne brakove. Višeljubni brakovi bi joj bili preskupi. Isto to vrijedi i za crkvu (odnosno crkve). Višeljublje je mnogima prirodno, a ograničiti čovjeka na jednoljublje znači stvoriti seksualno frustrirane pojedince koje je lako kontrolirati i manipulirati.

Što se tiče braka, on je dakle proizvod društvenog ustroja, a ne od Boga dat oblik izražavanja ljubavi. I pri tom treba istaknuti da to ne znači ništa za one koji su prirodno jednoljubni. Ni na jednom mjestu nisam poricao mogućnost da ima takvih ljudi te da i oni moraju imati jednaku mogućnost izbora kao i svi drugi.

Anonimna nastavlja: “A kad bismo rekli da brak kao zajednica ne vrijedi, i da se za njega ne treba malo i potruditi da bi bolje funkcionirao, bilo bi kao da kažemo a je Zemlja ionako već zagađena da nema smisla više birnuti se o njoj. Ili kao da kažete, ma što ćemo spašavati dupine, kad ih je ionako malo…”

Ako je netko odabrao jednoljubnu zajednicu (brak) kao svoj način života, mora se potruditi za njega. Jednako tako se za svoju zajednicu trebaju truditi i višeljubni ljudi. Ovdje se raspravlja o krivim pojmovima. Nije u pitanju trud i iskren napor da se održi nešto što vrijedi, već je u pitanju uporavo to – vrijedi li, doista?

I u tom smislu je usporedba sa Zemljom i dupinima sasvim pogrešna i u svojoj pogrešnosti znakovita. Brak dvoje ljudi anonimna stavlja na istu razinu s ekosustavom planeta i dobrobiti jedne cijele vrste živih stvorenja. To je neprihvatljivo. Brak je društvena kategorija i kao takva promjenjiva. Ona se treba prilagoditi kretanjima u svijesti, duhovnom razvoju i unutarnjim spoznajama, a ne da se sve drugo podređuje njoj jer je tako negdje rečeno i jer je to društveno prihvaćeno. Zemlja je naša majka, prirodno stanište i osnova našega života. O njenoj dobrobiti nema raprave. Dupini su naša braća i sestre, naši prijatelji i suputnici – njihova dobrobit također je izvan rasprave.

O braku, međutim, itekako treba raspravljati. Jer to što je društvo učinilo ljudima tijekom tisućugodišnje promocije prisiljavanja na bračni oblik institucionaliziranja ljubavi, vrlo je upitno i u mnogim vidovima života očigledno štetno. Zar ne zaslužujemo toliko slobode da o tome razgovaramo i da isprobamo drugačije oblike zajedništva koji bi se mogli pokazati boljima od ovih postojećih?


Zaključak

Anonimna završava: “I želim vam da za svako iskustvo za kojim žudite prvo upitate svoje unutarnje vodstvo za odgovor da li bi ono bilo dobro za vas (dugoročno). Ako ne bi, NE UPUŠTAJTE SE U SVE I SVAŠTA NIPOŠTO (zbog prolazlnog kratotrajnog zadovoljstva kojeg ćete još dugo, dugo skupo plaćati). Radije gledajte u daljinu.”

Žudim za društvom slobode u kojem će svaki čovjek imati slobodu izbora, kako za izražavanje ljubavi, tako i za sve drugo. Žudim za trenutkom u kojem ljubav neće biti ograničena običajima, društvenim uvjetovanjima i religioznim institucijama. Znam  da je tako nešto daleko od nas i da treba mnogo raditi, pisati, pričati, objašnjavati i pokazivati, prije nego se led okova kojim je ljubav zarobljena počne otapati. Svoje vlastito zadovoljstvo nalazim u punini ljubavi, a ono je sve samo ne kratkoročno.

Gledam u daljinu, anonimna. I vidim stvari o kojima čak ne mogu ni pričati kako valja, budući da još ni osnove nisu prihvaćene. Većina ljudi se još koprca u starim obrascima, još uvijek vjeruju u priče čiji je rok trajanja odavno istekao.

Ali, najveće zadovoljstvo nalazim u spoznaji da dolazak ljubavi u naše živote uopće ne ovisi o meni ili bilo kojem pojedincu. Ljubav je nezaustavljiva. Prije ili kasnije doći će do svakog srca. A tada, anonimna, tada će moje daljine postati blizine, pa će svi razumjeti, bez ovoliko riječi, da nema ničeg važnijeg, ničeg bitnijeg od Ljubavi.

Tekst: Adrian P. Kezele