Dnevnik Dva srca 7: "Tko prvi progovori - izgubio je!"

U prethodnom nastavku Mario je završio svoju priču o prvim trenucima s s Dva srca, što je dobio i naučio kroz njihovu ljubav te kako je doživio upoznavanje s Robertom...
***

Da se predstavim: ja sam Robert. Po zanimanju sam, vjerovali ili ne, spisatelj. Ali ovdje se neću razmetati svojim literarnim umijećem; zamoljen sam da iz prve ruke opišem kako je to biti treći kotačić. Kako to izgleda za nekoga koji bi po definiciji trebao „pušiti“ u trokutu ovakvog tipa.

No, da ne bismo prenaglili, možda prvo ipak malo uvoda. Uvod je dosta bitan u cijeloj priči, jer da nije bilo kvalitetnog uvoda i temelja, cijela višeljubna konstrukcija vrlo bi se brzo urušila. Na ovoj visini neki drugi vjetri pušu, vjerujte mi.

Temelj našoj trenutnoj i budućoj višeljubnoj zajednici postavili smo puno prije no što smo čuli za izraz „višeljublje“. Počelo je u trenutku naše velike sreće, kad smo bili toliko sretni da doslovce nismo znali kamo s tolikom srećom. Ne šalim se. Odlučili smo da bi bilo zgodno tu sreću podijeliti s drugima, i tako je zapravo umnogostručiti. No prvobitni koncept zapravo je nekako predviđao da ću ja, Robert, biti taj koji će probiti led, jer, naravno, muškarcima je puno lakše provoditi socijalne inovacije jer su po naravi istraživači i lovci. Uvjet je također bio da se ne igramo, već da reagiramo samo ako naiđe „prava“ Ljubav. Što je prava Ljubav? Kad naiđete na nju, prepoznat ćete ju u sekundi!

Tako su prolazile godine našeg vrlo uspješnog braka a da se ništa konkretno po tom pitanju nije dogodilo. Povremeno bismo načeli tu temu i uvijek potvrdili našu predanost jedno drugome u slučaju da još jedna Ljubav doleti u naše živote. I – da se razumijemo – nismo nimalo oskudijevali u vlastitoj Ljubavi niti osjećali da nam nešto nedostaje; naprotiv…

Iz tog razloga sam prilično bezazleno prihvatio pomalo čudne pričice koje bi Dva Srca donosila kući s tečaja engleskog: Mario ovo, Mario ono…  Dapače, čak sam je i zadirkivao za tog Marija. Da je ovdje posrijedi nešto ozbiljnije počeo sam shvaćati kad bi Dva Srca pomalo smušeno reagirala na moja dobacivanja.  Očito je shvatila da sam joj na tragu, jer sam ubrzo dobio razjašnjenje u obliku pisma.

Oprez, momci i djevojke! Vi koji ste, prema narodnoj mudrosti, „gubitnici“ ovog aranžmana. Koliko god bili pripremljeni, svjesni i dobronamjerni prema predstojećim promjenama, pripremite se na susret sa prastarim duhom iz podzemlja, s onim-čije-se-ime-ne-spominje. S Egom.

Pojavio se već prve noći, nakon što sam pročitao pismo i ostao sam u tišini doma čekajući na Dva Srca da se vrati sa sudbonosnog prvog susreta sa svojim novim partnerom. Počinje kao tup osjećaj stezanja negdje tamo dolje u dubini tijela, i malo-pomalo u svoj čelični zahvat stisne cijelo tijelo, tako da ćete uskoro ostati bez daha. Dok se vi borite za malo zraka, u glavi se roje misli poput ljutih osica. Pitanja koje postavlja netko tko niste vi odmah dobivaju i odgovor koji niste dali vi. Kao da je skupina podmuklih otmičara preuzela vaše tijelo i duh, te se poigravaju s njima kao da znaju da za svoje ponašanje neće odgovarati.

Nije mi bilo teško identificirati krivca, jer to je bio moj stari poznanik –Ego. Ne zovem ga ljubomora, jer u mojem slučaju nije se niti potrudio navući na sebe nikakav kostim.  Prvo sam pokušao doći do zraka, a nakon toga ustanoviti koji je to dio tijela iz kojeg dolazi pulsirajuća tupa bol. Dolazila je iz predjela trbuha, znači, bojišnica je probijena u sektoru emocija; probudila se moja posesivnost, želja za kontrolom.

Prva stvar koja me je pomalo zatekla je činjenica da je Dva Srca prva probila led u našem višeljubnom projektu,a ne ja. Druga iznenađujuća činjenica je spoznaja da mi smeta novostečena sloboda moje partnerice i izgubljeni pijedestal na kojem sam dosad bio. Na stranu deklarativno prihvaćanje i napredno razmišljanje vašeg razuma – u ovim sudbonosnim trenutcima emocije preuzimaju vlast, a glava je blokirana u petlji beskrajno ponavljajućih misli. Duboko vjerujem da se u ovoj točci izgubi veliki broj istraživača višeljublja.

No, kako onda pobijediti tog monstruma? Zapravo vrlo jednostavno. Ne znam kako postupiti u slučajevima ljubomore opstanka ili želje, no u mom slučaju dovoljno je prepoznati krivca, nazvati ga imenom – Ego – i gledati ga u oči. I šutjeti. Nikakva opravdanja, nikakve olakšavajuće okolnosti, nikakvi pregovori. Nikakav kontakt s njime. Ne ulazite u nikakve diskusije s njime – izgubit ćete!

Tko prvi progovori – izgubio je. A progovorit će Ego. Reći će neku glupost poput „kako joj možeš dozvoliti da ti nabija rogove?“. A vi ćete ga samo tupo gledati kao da je rekao najveću glupost na svijetu. I je. Vjerujte. Zatim će nastaviti „što će reći tvoja okolina kad sazna za ovo?“, pa „možda joj u ovom trenutku upravo … …“, ili „možda upravo razgovaraju o tebi i smiju ti se“. Zvuče kao opravdani prigovori, zar ne? A u tom presudnom trenutku, vjerujte mi, zvuče kao jedina istina. No, vi ćete nastaviti dalje gledati protivnika direktno u oči i vjerovati da je sve što je Ego rekao laž kojom vas želi povući nazad u podzemlje. A Vjera je upravo to – ustrajati na vlastitom konceptu iako u određenom trenutku izgleda neobranjiv.

Nakon nekog vremena, koje će vam se činiti kao cijela vječnost, vaš neprijatelj počet će spuštati pogled, davat će glupe izjave sve rjeđe, i na kraju će se povući u svoju rupu. Zauvijek? Nikako! Pojavit će se već iste večeri ili najkasnije sutra, da bi bio ponovno potučen do nogu jednim jedinim oružjem -  vašom svjesnosti. Dolazit će svaki dan, pa onda jednom tjedno, pa onda jednom mjesečno, i tako to ide. No, neće vas napustiti nikad. Ego je vaš stalni pratitelj, a možda i gospodar ako ste mu prepustili uzde na nekom drugom području.

***

U slijedećem nastavku Robert opisuje svoj doživljaj umnožavanja ljubavi, dubine osjećaja i seksa, te upozorava na problem vremena i potrebu za jasnim dogovorima između svih sudionika višeljubne zajednice.